'Vujčić je davno morao upozoriti na franak, ali nije učinio ništa'

Šokantna promjena tečaja švicarskog franka, uz koji je u Hrvatskoj vezana otplata 38 posto svih stambenih kredita, izazvala je lavinu reakcija: od Vladina zakonskog prijedloga da se otplata na godinu dana obračunava po nižem tečaju od tržišnog, preko zahtjeva dužnika da se svi ti krediti preugovore u eurima ili kunama po tečaju na dan odobravanja, do premijerova stava da ubuduće svi stambeni krediti moraju biti kunski bez valutne klauzule. O tim ekstremima, ali i o apsurdima hrvatskog monetarnog sustava, razgovaramo s profesorom Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i utemeljiteljem udruge Promijenimo Hrvatsku dr. Ivanom Lovrinovićem, koji je i stručni savjetnik udruge Franak.

Savjetnik ste udruge Franak, bili ste član delegacije koja je prošli tjedan razgovarala s premijerom. Imate li osobnog interesa u tome, imate li vi kredit u švicarskim francima?

- Nemam kredit u ‘švicarcima’, nemam ni bilo kakav drugi osobni interes, ja to radim isključivo kao stručnjak koji se školovao i specijalizrao i za međunarodne financije te devizne tečajeve, problematiku koja je sada goruća. Želim pomoći, jer je ugroženo oko 200.000 ljudi i riječ je o javnom interesu i javnom dobru.

Često istupate u javnosti, aktivni ste na konferencijama, iznosite prijedloge za vođenje ekonomske politike... Je li ovo prvi put da ste razgovarali s premijerom koji ne dolazi ni na godišnje konferencije društva ekonomista u Opatiji? Kako na to gledate?

- Ovo je bio prvi put da sam se susreo s premijerom, ovaj razgovor je sa svima nama trajao oko sat vremena. Kad je riječ o Opatiji, i meni je to čudno, bilo bi dobro da premijer dođe na te naše skupove da posluša što govore ekonomski stručnjaci. Da sam ja na njegovu mjestu, ja bih osobito rado poslušao što kažu oni s kojima se ne slažem. To bi mu bilo pametno.

Mnogi tek sad vide kako je ‘švicarac’ golem problem: 2010. u protuvrijednosti franka je bila ugovorena gotovo polovica svih stambenih kredita. I svi ti krediti dani su dužnicima koji nisu imali prihod u francima. Koliko je to u skladu s temeljnim pravilom bankarstva da ima valutno usklađene izvore i plasmane?

- To je ključno pitanje. Banke su znale da zajmoprimci imaju prihode u domaćoj valuti i da su izloženi valutnom riziku. A ako netko zna da postoji valutni rizik, a svejedno ulazi u njega, onda se to zove špekulacija. To je bilo svjesno preuzimanje rizika, svjesna špekulacija.

Znalo se i da je to sistemski rizik, da može srušiti čitav financijski sustav. Da li je regulator, u ovom slučaju HNB, morao reagirati?

- HNB je trebao reagirati i prije. Mi znamo da je već 21 godinu tečaj kune prema euru gotovo fiksiran i da ga centralna banka brani. HNB ne brani tečaj kune prema drugim valutama pa je morao poručiti da je zaduživanje u tim drugim valutama opasno. Nije bilo dovoljno da guverner održi govor ili dva, koji onda valjda svi moraju čuti, nego je HNB morao tiskati upozorenja, s njima su banke morale upoznati klijente koji su morali potpisati da im je rizik protumačen i da su ga razumjeli, pa tek onda eventualno da se kredit odobri. HNB se ne može abolirati od odgovornosti za nedonošenje takvih regulatornih mjera. Dva ili tri guvernerova javna istupa nisu ništa u odnosu na golem broj ljudi koji nisu ekonomisti niti su detaljno upućeni u međuvalutne odnose. No HNB i dalje bježi od odgovornosti, što se vidi već iz naslova njegova ovotjednog priopćenja ‘Neke činjenice o kreditima u švicarskim francima’. Pa ti krediti uopće nisu u francima! Oni su u kunama, a vezani su za švicarski franak. Već taj naslov upućuje da će banke imati od tih kredita štete i otvara raspravu koja odvlači pozornost od merituma problema.

U čemu je srž problema?

- U tome da su banke davale kredite u kunama, klijenti nisu vidjeli nikakve franke. Na tome se temelji i sudska presuda. Njima je kredit uplaćen na račun u kunama, ili su kune doznačene prodavatelju stana, a samo su se rate otplate preračunavale po tečaju franka. Ako mi je banka isplatila kredit u kunama, jedino što nju treba brinuti je hoću li ja kredit vratiti i da glavnicu ne nagrize inflacija. A kako je inflacija u Hrvatskoj desetljećima bila niska i stabilna, nije bilo nikakvog razloga da banka ugovara otplatu kredita vezujući je za franak. Valutna klauzula se pogrešno i nepošteno koristila. Banke se tu uopće ne mogu braniti, zato sada preusmjeravaju razgovor na tečajne razlike.

Valutna klauzula ili hedžiranje je u financijama i nužno i poželjno, ona je u svijetu poznata i uobičajena. Možda je HNB bankama za te kredite morao odrediti obveznu rezervu u skladu s njihovim rizikom?

- Ili obveznu rezervu ili visoka minimalna devizna potraživanja. Postojali su, dakle, instrumenti za destimuliranje takvih kredita. Međutim, ništa od toga nije učinjeno, zato je 2011. i sada došlo do problema kad je poskupio franak. Valutne klauzule se inače koriste u međunarodnim transakcijama. Međutim, ovdje se postavlja ključno pitanje koje nitko ne otvara: ako su banke posudile franke iz kojih su davale te kredite, a to je moralo biti pet-šest milijardi franaka, one su nekom te franke morale prodati da bi došle do kuna. Neka guverner pokaže transakcije u kojima su banke prodale pet-šest milijardi franaka i u kojima su dobile oko 30 milijardi kuna iz kojih su davale kunske kredite vezane uz švicarce.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg