Za Abramovičem ravno u klopku milijunskih dugova

Revolucije, kaže izreka, imaju običaj jesti vlastitu djecu. Kupivši 2003. godine posustali Chelsea, Roman Abramovič teško da je razmišljao o revoluciji, još manje je razbijao glavu dječicom koja bi se jednog dana mogla naći na njezinu jelovniku. Njegovi motivi su, tvrde bolje informirani, bili mnogo prozaičniji.

Kao viđeniji primjerak ruskog ‘nouveau riche’ kluba, Abramovič se tada morao na neki način pokazati Zapadu kako bi kupio publicitet i u domovini izbjegao sudbinu nekolicine friških oligarha koji su se brzo uzoholili, pali u nemilost Vladimira Putina, pa bivali razbaštinjeni i u najgorem slučaju, poput Mihaila Hodorkovskog, poslani na robiju u Sibir.

Htio ne htio, Abramovič je revoluciju ipak zakotrljao i vlasnički portfelji engleskih top-klubova nastavili su sljedećih godina mijenjati ruke milijardera i tajkuna s američkim, ruskim, islandskim adresama. Nepunih sedam godina kasnije polako počinjemo zbrajati i leševe djece revolucije. Portsmouth, na primjer, kotira kao iskreni i, naravno, pokojni heroj ove borbe. Mali klub iz ratne luke admirala Nelsona u bližoj prošlosti je nemilice kupovao igrače i osvojio je FA kup. Onda je shvatio da ovo čarobno putovanje košta 100 milijuna funta koje više nema tko servisirati.

Kad Rus troši novac

Promijenila su se četiri vlasnika, klub je na koncu najuren iz Premier lige. Kapitulaciju su u petak potpisali George Gillette i Tom Hicks, vlasnici Liverpoola koji su prepustili klub privremenom predsjedniku do pronalaska novih vlasnika. Nitko neće biti iznenađen ako slična zla kob uskoro pogodi i obitelj Glazer koja u Manchesteru više ne može slobodno šetati ulicom. Ali vratimo se još malo Abramoviču...

Legenda kaže da se tada 35-godišnji Rus zagrijao za nogomet nakon večeri provedene na Old Traffordu. Čovjek golemog apetita i ruskih potrošačkih navika prvu je metu prepoznao u Barceloni i Realu, no pametni savjetnici su mu kazali da se okane posla koji jamči samo medijsku blamažu. Španjolski velikani su, naime, u svojoj suštini oaze nogometne demokracije i nisu na prodaju strancima.

Abramovič nikada nije do kraja objasnio zašto je izabrao baš Chelsea, a način na koji je ušao u klub milijardera nikada nije osobito brinuo Engleze. Dok su ga demokratska glasila u Rusiji često krstila imenom ‘pljačkaškog barona’, na Otoku se nisu zabavljali porijeklom njegove imovine nego podatkom da je spreman nemilice investirati u britanski nogomet.

Novine bi povremeno povele mlaku diskusiju o Abramovičevu moralu, ali bi lako od odustajale od teme. Dinamika kojom su u igru uletjeli ostali veliki igrači nije niti ostavljala previše prostora za pretresanje Romanova puta od siročeta do naftnog magnata. S današnje distance znamo da je Roman Abramovič udario put koji su brojni drugi tajkuni sa svih strana svijeta pokušavali slijediti, ali zadivljujući broj njih danas upada u Romanovu klopku. Navijači ih preziru, relevantna javnost okrenula im je leđa, banke u njihovim projekcijama ne pronalaze svoj interes. Obitelj Glazer najbolji je primjer. Omraženi su zato jer su u Manchester Unitedu prepoznali alatku za pumpanje profita, dok se Abramovič zadovoljava kuliranjem u londonskim high-society krugovima i uglavnom se ponaša poput renesansnog mecene.

Dugo opsjedao Old Trafford

Malcolm Glazer je uporno, dugo i tiho opsjedao Old Trafford. Strpljivo je gomilao paketić po paketić dionica, dok na koncu nije zaljuljao većinske vlasnike Johna Magniera i JP McManusa, dvojicu Iraca s pedigreom u konjičkom sportu, koji su mu prodali 29 posto dionica za 227 milijuna funta. U preuzimanje Uniteda danas 82-godišnji Glazer uložio je ukupno 810 milijuna funta od čega najveći dio čine krediti banaka i različitih fondova. Kada je zaokružio proces, dug je prepisao na klub. Godinu dana prije njegova dolaska United je poslovao s profitom od 11 milijuna funti, već godinu poslije poslovao je s debelim minusom jer su mu na leđa natovarene rate kredita.

Glazerova era u trofejnom će smislu ostati kao jedna od najplodnijih u klupskoj povijesti jer su ‘crveni vragovi’ uzeli tri uzastopna naslova engleskog prvaka i osvojili Ligu prvaka. Osim toga, prodajom Ronalda u Real dotaknuti su vrhunci trgovačkog umijeća i probijeni svi dotad poznati limiti, ali sve skupa ne može zaustaviti rastući odijum navijača prema američkim vlasnicima. Stadion je čitavu sezonu obojan u protestne zeleno-zlatne šalove i majice. Fanovi na taj način podsjećaju Glazere na povijest kluba koji se nekada zvao Newton Heath i nipošto nije osmišljen da bi na njemu stotinjak-i-kusur godina poslije macani s Wall Streeta trenirali oplodnju profita.

I dok Glazer prkosi navijačkom gnjevu, vlasnici velikana iz susjedne grofovije u petak su pristali na predaju. George Gillett i Tom Hicks “vjeruju da su klub dignuli na višu razinu” i sada traže zainteresiranog kupca koji će ‘Redse’ zadržati u društvu najvećih.

Naravno, evo i Kineza

Šaputa se da se po prvi put na nepoznati teren spremaju zagaziti Kinezi. Oni bi navodno zadržali Rafu Beniteza na klupi, omogućili mu kupovinu pojačanja, a zatim krenuli i u projekt izgradnje novog stadiona.

Njima bi kao opomena mogao služiti primjer gotovo zaboravljenog Bjorgolfura Gudmundssona, islandskog vlasnika West Hama, koji je po preuzimanju kluba rekao da ovaj posao shvaća “kao holivudski film”. Htio je reći, napipao sam zlatnu žilu u vidu nogometnog proizvoda, plus prihoda od televizije, reklama, sponzora, suvenira. Nogomet se, međutimm, često odupire ovoj logici. Islanđanin je već daleka prošlost West Hama...