Umirovljenici, roditelji i njihova djeca. Poznati pjevači, novinari i dizajneri. Slučajni prolaznici, susjedi. Sve njih okuplja jedno kultno mjesto u Martićevoj ulici u Zagrebu- maleni kiosk Tiska na uglu s Bauerovom.
I prije svega prodavačica Ljiljana Rožman (61) koja je u sedam godina koliko tamo radi postala dobri duh kvarta kod koje mogu svi doći i s njom popričati o svemu. Uvijek nasmijana, vedrog duha, spremna za razgovor i da pomogne.
A sada toj priči, čini se, dolazi kraj. Tisak je naime njen kiosk odlučio zatvoriti.
Prva koja je reagirala na te loše vijesti bila je modna dizajnerica Nataša Mihaljčišin čiji se atelje smjestio odmah nasuprot, pa je to podijelila i na društvenim mrežama. Tijekom godina s Ljiljanom je sklopila veliko prijateljstvo, a o tome koliko ju i ostali stanari vole svjedoče brojni komentari podrške ispod te objave.
- Za zatvaranje smo saznali prekjučer i ostali smo u šoku i nevjerici jer je taj kiosk u našem kvartu jedan jako važan mikro punkt gdje je Ljiljana svojom dobrom voljom, suosjećajnošću i dobrotom postala osoba koja cijeli kvart drži na okupu. Ona pomaže, povezuje ljude i radi cijeli niz drugih stvari koje nisu vezane samo uz prodaju, ispričala nam je dizajnerica koja nije mogla sakriti osmijeh pričajući o prijateljici.
Kako nam kaže sam je kiosk neobično važno mjesto u kvartu pogotovo za starije osobe, jer im Ljiljana pomaže i kod ispunjavanja formulara, plaćanje i slanja paketa.
- Zahvaljujući ovom kiosku shvatila sam kako takva mjesta imaju jako važnu društvenu ulogu. Ovo nije organizirani centar, odnosno prostor koji bi pripadao zajednici već se to dogodili poprilično spontano. Kiosk predstavlja utočište stanovnicima kojima nedostaje neka vrsta potpore odnosno ili žive sami ili im je rodbina daleko. Ovdje nalaze jedno mjesto gdje mogu ostvariti komunikaciju s nekim, poručila je.
- Mi mislimo kako se veze između ljudi mogu ostvariti samo u partnerskim, obiteljskim ili prijateljskim odnosima, a na ostale gledamo kao na usputne i nismo ni svjesni koliko su važne. Od ljudi koji se bave uslužnim djelatnostima očekujemo određenu dozu ljubaznosti, ali stvari koje se događaju na ovom našem kiosku ipak su na puno višoj razini, objasnila nam je dizajnerica.
Kiosk je godinama radio u jednoj smjeni, samo do 14 sati, a nedavno su zaposlili i drugu radnicu, a vijest da se on ipak na kraju zatvara zapanjila je mnoge.
„Moj tekst o samom kiosku pretvorili smo u jednu građansku inicijativu. Sada na samom kiosku i online skupljamo potpise protiv zatvaranja, a kada ih skupimo dovoljno poslat ćemo ih upravi Tiska, otkrila nam je dizajnerica.
S Ljiljanom je kroz pet godina, koliko su susjede i dijele isti nogostup, ostvarila i jednu divnu poslovnu suradnju o kojoj se pričalo i na projektu „Priče iz kvarta“ kojeg je organizirao obližnji kafić „Booksa“.
- Kako se ja bavim modom, a glavno sredstvo komunikacije u tom poslu su fotografije, slikam sve što radim. Kad sam počela, odnosno kad sam došla u kvart, znala sam zamoliti neke od svojih prijatelja da dođu i pomognu mi uslikati ono što sam napravila. Mislila sam si da bi mogla pitati Ljiljanu da me slika pa smo mi tako malo po malo uspostavile jednu ritmiziranu suradnju, prisjeća se Nataša.
Kako nam kaže, kada nema nikoga na Tisku Ljiljana izađe i odradi posao. Cijela je situacija krenula iz nužde, ali je ovaj njihov mali ritual s vremenom poprimio i neku estetsku prepoznatljivost i šarm.
- Na fotografijama nisam našminkana niti se trudim pozirati kao model nego su one uistinu spontane. Uglavnom to fotkanje izgleda tako da je govorim brzo, brzo kako bi sve bilo što prije gotovo, a Ljiljana se onda snalazi s mojim mobitelom. Poslije gledamo jesu li fotografije dobro ispale, ali ta neka spontanost privuče ljude. Sve objavljujem na svojim društvenim mrežama“, opisala nam je.
- S Ljiljanom sam se ja već dogovorila; kamo ona ide tamo idem i ja te nastavljamo suradnju i dalje jer smo sada uistinu uigran tim. Naša je priča imala zanimljiv početak jer kada sam se doseljavala ovdje ljudi su mi govorili da je prostor jako lijep, ali da kiosk zaklanja pogled. Priča iz kvarta koju sam napisala upravo se tako i zove „Kiosk koji je zaklanjao pogled““, priznala nam je Nataša za kraj.
Nakon njezine priče jednostavno smo morali upoznati Ljiljanu, a početak njezine smjene u 14:00 jedva smo dočekali. Provirila je između reda žvakaćih guma, novina, časopisa i ostalih sitnica te nas počastila jednim od svojih osmijeha. Bila je zatečena činjenicom da je njezina priča toliko odjeknula u javnosti. no ipak nam je pristala otkriti nekoliko anegdota koje je doživjela na svom radnom mjestu u Martićevoj.
- Radila sam na više kioska i na ovaj sam došla sasvim slučajno jer sam mijenjala kolegicu. Pokazalo se kako tu jako dobro funkcioniram i onda nas je šef jednostavno zamijenio. Za sve ljude koje ovdje sreće imam samo riječi hvale, a njihova se ljubav vidi pogotovo sad kada su stali uz mene, započela je Ljiljana svoju priču, a tome da je stvarno jedno od omiljenih lica ulice svjedoči i činjenica kako je naš razgovor redovito bio prekidan pozdravima, mahanjima ili dosjetkama ostalih stanovnika.
Ispričala nam je i neke događaje koji su joj se posebno urezali u pamćenje, a najviše ju pogađa što će morati napustiti svoje stalne mušterije starije životne dobi.
- Svaki dan mi dođe dosta ljudi koji mi kažu da sam ja jedina osoba s kojom u danu pričaju, nekad čak znaju i nište ne kupiti nego samo dođu pozdraviti. Meni nije strašan odlazak zbog mene, ja ću otići na drugi kiosk i raditi svoj posao, već mi je to zbog ljudi. Puno njih mi je rekla kako ih moram obavijestiti gdje će me preseliti kako bi mi mogli dolaziti u posjete, podijelila je Ljiljana koja je tražila premještaj na najbliži mogući kiosk.
Opisuje se veselom po prirodi te da voli pomagati drugima, a zahvaljujući prolaznicima i stanarima ulice ta joj se ljubav više puta i vratila.
- Kada vidim djecu uvijek im volim nešto pokloniti, na primjer lizalice i prije nekih dvije godine uoči Božića došla je neka gospođa i čekala u redu s vrećicom u rukama. Pružila mi ju je te rekla kako je ovo za mene. Ostala sam zatečena i pitala zašto, a ona mi je objasnila kako sam njezinoj kćeri jednom dala lizalicu. Rekla mi je kako oni žive u Beču te da je svima koje tamo zna pričala o meni, ispričala nam je Ljiljana uz osmijeh.
Priča nam kako i dosta ljudi iz Bosne dolazi u jednu obližnju privatnu polikliniku na liječenje pa je tako upoznala i jednog posebnog malog dječaka.
- Srela sam jednu obitelj koja je imala dijete koje nije hodalo i bilo je u kolicima. Dugo su tu boravili, pa odlazili doma i opet se pojavljivali. Stalno smo pričali, a malome sam naravno uvijek nešto dala. Jedan dan sam začula kucanje na vratima od kioska, a kada sam ih otvorila dočekao me on sa svojom hodalicom i buketom ruža u rukama. To su trenutci koji su tako vrijedni da ih je teško uopće opisati, podijelila je s nama nadodavši kako ljude najviše vesele sitnice, a ona se trudi svakoga oraspoložiti barem pričom.
- Kada je meni loš dan ja to nikada ne pokazujem nikome, ali me ljudi koje srećem na poslu uvijek razvesele i oraspolože. Na posao dolazim bez grča u želucu i veselim mu se jer znam da će svi susjedi doći pozdraviti i pitati kako sam. Jednostavno ne osjećam da je to neki posao i jako sam s njime zadovoljna, ispričala nam je ponovno prekinuta pozdravima susjeda.
Kako nam kaže razlog za zatvaranje nije dobila, ali je primijetila kako njezin kiosk nije jedini koji će se ili se već zatvorio. S radom bi na ovoj lokaciji trebala prestati oko 10. prosinca. Reakcija ljudi na tu vijest ju je jako začudila.
- Nisam ovo očekivala, niti su mi rekli što niti zašto, a kada sam to podijelila s kolegama i susjedima oni su također bili zatečeni. Jučer me baš zvala prijateljici i našalila se kako sam na noge podigla cijeli Zagreb jer je objavu vidjela i na Facebooku. Meni je zbog toga bilo neugodno jer se ne volim baš javno eksponirati, priznaje nam.
Za kraj otkriva kako su ju šefovi kontaktirali oko velikog interesa za njezinu priču koji je nastao, no ona sve zasluge pripisuje Nataši i ostalim dobrim susjedima. Lista potpisa za zadržavanje kioska je podugačka, a o ljubavi koju svi imaju prema Ljiljani svjedoči i činjenica kako joj je prilikom našeg odlaska kolegica iz suprotne smjene došla pokazati dunju koju je jedna susjeda ostavila za nju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....