MAJKA TEŠKO BOLESNOG DJETETA ‘Tužim Grad i Goljak zbog uvjeta u školi u koju ide moja kćer Selina’

Selina je djevojčica baš kao i svaka druga. Voli se uređivati, crtati, slikati, slušati glazbu, igrati se smartphoneom i sama sastavljati svoje ogrlice i narukvice.

Pozdravlja me odmah s vrata, i dok sjedi na sofi u dnevnom boravku pokazuje mi jednu oko svog vrata, zadnju koju je napravila. Jako je lijepa, kažem.

- Hvala, striček, hvala, kaže potpuno razgovjetno pa rukama sakrije nasmijano lice.

Ona je dijete s posebnim potrebama, boluje od cerebralne paralize. Ima 14 godina i unatoč teškom motoričkom i psihičkom hendikepu komunicira vješto, a uz potporu i dodatni nadzor fino hoda. Komunikativno je dijete koje se ponaša i veseli svijetu oko sebe, baš kao da nema ni jedan problem.

Podigla je kredit

Punih šest godina pohađa zagrebački Centar za odgoj i obrazovanje Goljak, u podružnici u Rudešu.

Njena majka, Sabina Lončar, zbog uvjeta u školi ovih će dana i službeno podnijeti tužbu za diskriminaciju svojeg djeteta invalida, prvu, kaže, takve vrste u domaćoj sudskoj praksi.

Misli itekako ozbiljno, priprema se punih godinu dana i ne boji se sudskih troškova ili dugog parničenja. Već je podignula kredit kako bi mogla plaćati odvjetnika. Samo za troškove pripreme tužbe već je platila osam tisuća kuna.

- Škola u Rudešu stara je motažna drvena baraka, predviđena za rušenje još prije deset godina. Pohađa ju 30-ero djece, a bilo ih je više. Uvjeti tamo su iznimno loši. Selina se, kao i ostali tamo ne može razvijati, rehabilitirati, učiti i napredovati, a to je obaveza i uostalom svrha centra Goljak. Zato tužba, kaže mi odmah na početku razgovora.

Problema je mnogo: blagavaonica od samo 23 kvadrata nije dovoljna ni za zdravu djecu, a kamoli za njih 30 u kolicima. Štićenici stoga doručkuju po hodnicima. Instalacije nisu provedene kroz zidove i vise po učionicima. Ulazi u neke od toaleta su preuski za kolica, u nekima otpadaju pločice. Po 7 učenika gura se u učionicama od 26 kvadrata u koja, kad se jednom stave stolovi i kolica, nemaju mjesta ni za ustati.

- Selina, a ni drugi, ne mogu ustati i doći do ploče, baciti smeće ili oprati ruke. Hodnici su široki tek 110 cm, pa se kolicima jedva može proći kroz njih, nabraja Sabina. Kroz godine je kaže uložila izuzetno puno truda da prvoj kćeri (ima još dva mlađa, potpuno zdrava sina), omogući lakši život.

‘Ne želim odštetu’

- Kod kuće bez problema hoda i priča. Ja zbog toga ne radim, moram biti stalno uz nju, jer boluje i od epilepsije. U školi ništa od toga može. Ta djeca od osam do 13 sati sjede u svojim kolicima, zato jer se Grad kao osnivač i Goljak kao ustanova nisu puno desetljeće potrudili naći rješenje.

Iako je ogorčena stanjem i nebrigom institucija, razgovara racionalno i hladno, navodeći isključivo činjenice. Važno joj je da se njen potez ne smatra križarskim pohodom ili željom za bogatom odštetom. Njena udruga Sjena poziva sve roditelje koji smatraju da su diskriminirani da im se jave. Kroz ovih šest godina često je upozoravala na loše stanje u Rudešu, pisala institucijama i nije naišla na razumijevanje.

Stručna analiza

- Razlog diskiriminacije vrlo je jednostavan: Goljak je ustanova koja mora osigurati uvjete za rehabilitaciju i razvoj. Oni čine upravo suprotno. Selinu ne mogu premjestiti u drugu školu, kaže Sabina i dodaje kako slično razmišljaju i drugi roditelji čija se djeca obrazuju u Rudešu, ali se boje ući u skupe, neizvjesne i iscrpljujuće parnice.

- Netko mora biti prvi, to sam u ovom slučaju ja. Problem je što za ovakve tužbe, s obzirom da je prva, ne postoji sudska praksa, a bilo je teško naći čak i odvjetnika, mnogi u to nisu željeli krenuti, govori.

Da je Lončar na pravom tragu, zasad potvrđuju dvije činjenice. Općinski sud u Zagrebu dozvolio je osiguravanje dokaza, pa je Selinina majka angažirala ovlaštenog sudskog vještaka koji je u svojoj analizi potvrdio brojne njene navode.

Njoj je sve gore

- Građevina je starijeg datuma gradnje, ona je dotrajala, nivo uređenosti i opremljenosti je nedostatan i ispod prosjeka s obzirom na današnje normative sličnih građevina - između ostalog zaključio je vještak Dario Šerer prije manje od mjesec dana. Tijekom inspekcije utvrdio je da u krovištu ima i azbesta.

- NIitko iz Grada nije prisustvovao inspekciji. To pokazuje koliko ih je briga.

Druga činjenica koja joj ide u korist je nalaz pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, Anke Slošnjak. Ona je još u ljeto 2013. godine utvrdila da su prostori preskučeni, hodnici preuski, te da škola nije klimatizirana zbog prestarih instalacija.

- Kod kuće je samostalna, a tamo satima ovisi o drugima i sjedi u kolicima. Samo pogoršavaju njen invaliditet - zaključuje majka koja dodaje kako su stručnjaci koji u školi rade s djecom iznimno kvalitetni, ali nemaju uvjete

- Za to su krivi Centar i Grad. Podižemo tužbu u kojoj tražimo utvrđivanje diskriminacije. Goljak će morati dokazati da je nema. Tražimo otklanjanje diskriminacije i naknadu štete. Ne želim da ljudi misle kako mi novac bitan. Ali želim da me shvate ozbiljno i da netko odgovara za sve u proteklih šest godina - završava.