Potres i šteta mogu biti šansa za urbanu obnovu i podizanje kvalitete života! Vjerujemo da je jedini pravi put kvalitetne obnove udruživanje, interdisciplinarni pristup svih stručnjaka, inženjera, sociologa, povjesničara i ekonomista uz suradnju s državom i Gradom Zagrebom. Ne želimo devastaciju Donjeg i Gornjeg grada, želimo pažljive procedure za područje zaštićene spomeničke cjeline. Ne želimo da mešetari iseljavaju ljude iz centra. Ne želimo da se pod egidom brzine ignoriraju postojeći zakoni. Obnova Zagreba ne može se rješavati kao šteta nakon poplave u Gunji i svesti samo na krpanje rupa. Želimo ubrzati nužne sanacije i i temeljiti make over koji znači urbanu obnovu blokova i dvorišta, pročišćavanje centra od prometne gužve... To su, u kratkim crtama, ideje koje su ovih dana profesori Arhitektonskog fakulteta uputili Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja, Ministarstvu kulture i Gradu Zagrebu.
Pokrenuta inicijativa
Nezadovoljni prijedlogom novog Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Zagreba i okolice, za koji tvrde da ga njihova struka ne prihvaća, udruženim snagama izradili su dvadesetak stranica dokumenta pod nazivom "Prijedlog Arhitektonskog fakulteta o integralnom pristupu obnovi od posljedica potresa".
Odmah nakon potresa okupilo se nas pedesetak i razmatrali smo što ćemo, govore nam profesori koji su pokrenuli inicijativu - Tihomir Jukić, Mladen Jošić i Bojan Baletić na trećem katu zgrade AF-a, na kojoj je hodnik išaran svježim ožiljcima od potresa, ali ne toliko da ne bismo mogli mirno sjediti i samo par sati nakon još jednog potresa u nizu. Arhitekti su na stranicama Udruženja hrvatskih arhitekata pokrenuli platformu obnovi.to - na kojoj bi se trebale slijevati sve informacije, zakoni, zamisli svih aktera, kao i sugestije građana. "Važno nam je da ukažemo kako sanacija i obnova nisu problem samo jedne institucije. I Donji i Gornji grad određuju naš nacionalni kulturni identitet, a ne samo gradski, te je utoliko nužan pravi model obnove i financiranja kako bismo mogli organizirano započeti s poslom", kažu.
"Nacrt Zakona nije pravedan jer čak može izmjestiti vlasnika na neko drugo mjesto s 'dobrim namjerama', a bez želje vlasnika. Zakonom treba spriječiti skriveno ili javno mešetarenje, a ovaj omogućuje iseljavanje građana", kritizira Mladen Jošić. Jukić, pak, tumači zašto je od goleme važnosti da se ne mijenja socijalna slika centra grada: "Ljudi, mentalitet i atmosfera određuju duh jednog grada, njegov puls - kad putujemo, ne želimo gledati samo zgrade, ne tražimo kulise i apartmane, nego nas zanima kako žive ljudi. To se pokazalo ključnim i u turizmu: što je dobro za stanovnike, dobro je i za turiste. Bojimo se da će doći do preprodaje oštećenih stanova i kuća, da će se promijeniti kompletna struktura u Donjem gradu i uništiti upravo taj život koji gradu daju njegovi stanovnici. Već smo s nekontroliranom apartmanizacijom izgubili dio starijih ljudi, ali i mladih koji ne mogu platiti najam. Vani često gradske vlasti svojim građanima daju na uslugu urbaniste i planere da zastupaju njihove interese, u donošenju odluka građani uvijek imaju jedan glas više, to, primjerice, njeguje Rotterdam, bilo bi dobro da i mi potičemo participaciju građana."
Politička korektnost
Profesorima je krajnje problematično što Ministarstvo želi staviti izvan snage postojeće zakone u područjima prostornoga uređenja i građenja - što može imati teške reperkusije i izazvati niz pogrešaka. "To se posebno odnosi na obnovu povijesnih građevina u osjetljivoj zaštićenoj urbanoj cjelini Donjeg i Gornjeg grada, koji će, dođe li do primjene, biti izvedeni nestručno", kategoričan je Jukić. "Smatramo da se obnova može provesti s malim dopunama u postojeće zakone. Cijela struka je protiv toga da se zakoni derogiraju i da dobijemo jedan nepotpuni zakon koji otvara jako puno mogućnosti za manipulacije i pogodavanja. Pokušali smo unijeti promjene u te zakone i pokazati da ovakav prijedlog zakona kakav nam je predočen nije potreban te da se obnova ne smije otežavati nauštrb projekta i kvalitete", predlaže Jukić.
Na primjedbu da bi njime građevinari dobili gotovo apsolutnu moć da odlučuju o sudbini zgrada, složno uzvraćaju: "Građevinari su nama partneri i moraju biti, ali nisu educirani za valoriziranje prostora - oni su po definiciji fokusirani samo na konstrukciju zgrada, ali ne i na promišljanje i projektiranje niti za to imaju licencu.", slažu se.
Muči ih i što se Zakon odnosi samo na saniranje dijela posljedica potresa na područjima koja su bila pogođena i na zgrade koje su oštećene ili uništene. A propušta se prilika za obnovu zgrada za umanjenje šteta u slučaju budućih potresa te primjena Zakona u slučaju potresa u drugim dijelovima Hrvatske. Potpunu obnovu Zakon predviđa samo za oštećene zgrade javne namjene, što znači da će se većina obnovljenih građevina jednako ili lošije ponašati u slučaju budućih potresa.
Ministarstvo predlaže da tijelo zaduženo za obnovu bude Savjet za obnovu zgrada oštećenih u potresu. Za naše sugovornike to je politički korektan sastav, ali stručno tanašan - jer stručnjaci u njemu čine samo jednu petinu. Stoga zagovaraju osnivanje Zavoda za obnovu koji bi okupio arhitekte, građevinare i povjesničare umjetnosti i sve druge struke. Mladen Jošić naglašava kako se ne može pisati zakon bez stručnih pretpostavki i ciljeva te metodologije. "A to nitko nije napravio", žali se i predlaže da arhitekti budu za to odgovorni, uz suglasnost države i grada.
Nacrt Zakona, smatraju arhitekti, "zanemaruje kvalitetu prigradskih naselja, koja proizlazi iz ljepote krajolika, raznolikosti obiteljskih imanja i njihovih nekretnina". Odatle i bojazan da će obiteljske kuće u Krapinsko-zagorskoj županiji postati POS-ovi minimalni stanovi, a selo doživjeti lošu reprizu slavonskih obnova od Domovinskog rata do Gunje. Zato zagovaraju da prigradska obnova ostane u istom duhu kakva je i bila, često s pratećim gospodarskim zgradama, da svaka kuća ima pravo biti svoja, a da se centru "pristupi fleksibilno,".
Jasno nam je, kaže Tihomir Jukić, da društvo nema financijsku snagu za obnovu svega. "Vlasnici pojedine zgrade trebaju participirati u donošenju odluke o načinu obnove svoje zgrade. Naravno da se participacija ne odnosi na konstrukcijske potrebe, već na podizanje kvalitete života, mogućnosti dogradnje, ugradnje liftova i iskorištavanja potkrovlja, a to sve treba sagledati s obzirom na vlasništvo, mogućnost izgradnje garaža za stanare u bloku... Predlažu da građani u višestambenim zgradama zaštićenog povijesnog središta budu na isti način sufinancirani i obeštećeni kao i oni na rubnim suburbanim dijelovima grada, tj. moraju imati ista prava u korištenju financijskih sredstava. Podsjećaju na model obnove Dubrovnika, gdje je 50 posto troškova financirala država, 35 posto Grad, a 15 posto svi ostali izvori, uključujući i privatne vlasnike. Jedna od njihovih konkretnih ideja je da država ili Grad onim vlasnicima koji neće imati novca za obnovu niti uvjete za dizanje kredita obnovi stanove, a da im oni zauzvrat prepuste potkrovlja. "Državnim otkupom prava izgradnje stanova u potkrovljima", tumači Jošić, "moglo bi se smanjiti učešće građana u obnovi svojih zgrada s ciljem potpunog oslobađanja od učešća. Važno je voditi računa da ne dođe do neprimjerenog pritiska prometa u gradsko središte, da dobijemo 500, 800 novih stanova sa 1200 automobila."
Zašto bi ta ideja sad prošla kad je gradske vlasti nisu uspjele ostvariti prije nekoliko godina? Jošić ovako objašnjava: "Nisu bili sporni samo karakteri vlasnika nego nesređeni imovinski odnosi zgrada koje mahom nisu etažirane, zato zakon treba osigurati da se ti odnosi urede na jednostavan način. Valjalo bi i da tu odluku suvlasnici mogu donijeti običnom većinom od 51 posto glasova." Jukić naglašava da je jedini dobar put nakon potresa u Zagrebu - put urbane obnove i urbane rekonstrukcije, kako se naziva temeljita preobrazba središnjeg povijesnog dijela grada. "Većina europskih gradova te je procese započela prije 30-40 godina i sada su u završnoj fazi, ali Zagreb još nije. Neki od razloga su privatno vlasništvo, relativno starije stanovništvo i nekontrolirana apartmanizacija - no to ne smije biti izgovor za nečinjenje. Ta rekonstrukcija podrazumijeva ama baš sve; od zgrade do cjeline, prometa, sadržaja, uređenja blokova i dvorišta, dijelova ulica, aktiviranja prizemlja, demografske obnove. Konačno, treba shvatiti da se urbana obnova ne postiže samo uređenjem uličnih pročelja i da je ona dugotrajna", smatra Jukić.
Žele sanjati
Profesori predlažu i da se na AF-u osnuje, govori nam Bojan Baletić, specijalistički studij obnove graditeljsko nasljeđa "kako bismo iz ovog procesa izašli mudriji i stekli znanja o zakonima te procesima i modelima obnove; studij bi trajao dva semestra i okupio bi arhitekte, građevinare, povjesničare umjetnosti, geodete i konzervatore, sociologe i ekonomiste na temama obnove, kako grada tako i povijesnih sredina". Arhitektima se spočitava da "previše sanjare", a premalo vode brigu o financijama - kažem im pri kraju razgovora. Smiju se, ali Jošić brzo odgovara.
"Pa i to nam je posao: da stvaramo lijepa i ugodna mjesta za svakodnevni život. Zamislite da se u centar vrate mladi, obrti, galerije. Zamislite centar s drvoredima, s manje automobila, da se izbaci tranzitni promet , više pješaka i biciklista, zamislite da se otvore javni koridori i prolazi kroz dvorišta, a dvorišta u blokovima pročiste..."