NAŠLI DNEVNIKE POLICAJACA Kako je banda lijepih prostitutki godinama pljačkala fine Zagrepčane

Pili su, pušili i urlali cijelu noć, vucarali se po masnim špelunkama, a pred jutro završili u oronulom podrumskom stanu, u blatnjavoj ulici bez imena, na rubu grada. Dvije su se pijane djevojke skinule gole i počele zavodljivo plesati pred okupljenim društvom. Izvjesni se H. O., koji će ubrzo postati žrtva, malo čega poslije toga uspio prisjetiti.

Probudio se sljedeće jutro pokraj mosta, pretučen, mamuran i opljačkan. Nije mogao objasniti gdje je bio i kako točno izgledaju napadači.

Bilo je već podne, 12. travnja davne 1954. godine, kad je stigao u stanicu Narodne milicije u središtu grada da bi prijavio pljačku.

- Pio sam u svojoj gostioni, pridružili su mi se neki nepoznati ljudi pa smo dalje nastavili zajedno. Na kraju sam ostao bez 44.500 dinara - rekao je inspektorima. Čovjek, međutim, nije znao da je ovaj scenarij njima već vrlo dobro poznat. Naime, tih su se proljetnih mjeseci u Zagrebu zaredali identični prepadi. Njih čak 15 u samo dva mjeseca.

Slučaj 1.

Policajci su dugo istraživali slučajeve masovnog nasilnog rezanja i krađe konjskih repova, nekad vrlo tražene robe na crnom tržištu. S obzirom na to da su se od konjskih repova izrađivale perike i gudala, postizali su visoku cijenu. Nakon višemjesečne akcije policija je uhvatila ozloglašenog notornog kriminalca Kasima Goretića koji je odrezao repove stotinama konja.

Žrtve su uglavnom bili oženjeni muškarci, slabo su se sjećali lica napadača, a djevojke sumnjivog morala nisu znali opisati nego kao gole i zgodne.

Osim jednog detalja - jedna među njima, atraktivna brineta, imala je poveći madež na licu. Postao je to ključni trag koji će na kraju dovesti do hvatanja opasne bande prostitutki iz središta grada.

Bila je gadna ta 1954. za zagrebačke milicajce. Osim prostitutki, gradskim su štalama harali kradljivci konjskih repova, a muku su mučili s novom vrstom gospodarskog kriminala. Lov na prostitutke, konjokradice i prevarante koji su obilježili te tople mjesece prije točno 60 godina, do detalja su opisali inspektor Alojz Jurjević i njegovi kolege za potrebe “Priručnika za stručno obrazovanje radnika organa unutrašnjih poslova”. Riječ je o fantastičnoj mjesečnoj publikaciji koju je redovito izdavala milicija bivše Jugoslavije, od 1953. pa sve do 1991. godine, koja i danas predstavlja neiscrpnu povijesnu građu i oslikava crnokronikaške trendove čitave bivše države, pa tako i Zagreba.

Slučaj 2.

‘Zabavljali smo se u lokalu, stigle su djevojke koje su počele plesati i skidati se. Puno smo pili i to se sve čega se sjećam. Probudio sam se pod mostom, okraden i pretučen’, prijavio je H. O., jedna od žrtava bande prostitutki iz ranih 50-ih.

Posebno vrijedna upravo je rubrika “Iz prakse za praksu” u kojoj su brojni inspektori i detektivi poput Alojza Jurjevića pisali izvještaje o stvarnim slučajevima koje su rješavali, a sve da bi nove generacije milicajaca/policajaca iz njih učili i bolje radili svoj posao.

Te 1954. godine dakle Priručnik se bavi trima novim kriminalnim trendovima koji su zagrebačkim plavcima zadavali glavobolju. Riječ je u vremenu u kojem su na očevide često išli pješice ili biciklima, jedva da su imali poštene uniforme, a prava je rijetkost u milicijskoj stanici bila vidjeti novi pisaći stroj. Analitika je bila rudimentalna i tek u povojima.

Stoga je Priručnik predstavljao važan izvor informiranja.

Baš kao i u slučaju bande prostitutki.

“Izvršena analiza ovih drskih razbojništava pokazala je da su oštećeni prije napada redovito bili u društvu žena sumnjivog morala, da su većinom bili pijani, a da su napadnuti uvijek na istim mjestima”, zapisao je Jurjević u Priručniku. Ispitivanjem brojnih žrtava zaključio je nekoliko stvari: žrtve su odabirane unaprijed pa su ih pratili, a morale su biti u braku i dobrostojeće. Obrađivali su ih nekoliko dana. Kad bi druženje došlo do seksa, nage djevojke bi u sobu pozivale muškarce koji bi žrtvu premlatili i opljačkali.

Ako bi žrtva seks odbila, kako se kasnije H. O. prisjetio da je učinio, napali bi ih kad su se pred jutro vraćali kući svojim suprugama i djeci. Milicajci su danima motrili krčme u kojima su žrtve govorile da su pile i ispitivali tada im poznate “prijateljice noći”. Nitko ništa nije znao.

Slučaj se s mrtve točke pomaknuo tek kad je Jurjevićev kolega u stanicu doveo prostitutku s madežom.

Bila je lijepa i mlada, ali agresivna.

“Isljednik se odmah dao na posao, a prijetnje prostitutki ga nisu zaplašile, imao je dovoljno dokaza”, zapisao je Jurjević.

“Poslije nekoliko dana opiranja, ona se slomila i prokazala sve svoje pomoćnike”, dodao je. Ispostavilo se da se banda sastoji od 15 članova, od kojih su njih 12 bile žene. Muški dio ekipe bi nakon navlakuše premlaćivao žrtve, a novac bi kasnije, u golemim količinima, trošili u krčmama.

“Družina je računala da je žrtva u većini slučaja oženjen čovjek koji zločin neće prijaviti. Računica se prikazala dobrom jer sumnjamo da velik broj oštećenih nikad nije podnio prijave”, zaključio je Jurjević.

Banda je pohapšena, a organizator, izvjesni S. V., pobjegao je u Split, gdje su ga kasnije pronašli tamošnji milicajci.

No, jednom kad je banda maknuta s ulica, inspektorima tadašnje Narodne milicije glavobolju su počeli zadavati konjokradice. Preciznije, kradljivci konjskih repova.

Kako su u Priručniku objasnili, u Zagrebu je bilo svakojakih serijskih krađa, ali s takvima se još nisu susreli.

“Krađe sijalica primjerice i strujomjera, postale su toliko česte”, zapisali su, “da smo morali uvesti novu mjeru popisivanja tvorničkih brojeva novopostavljenih strujomjera”. Zagreb se tada uvelike elektrificirao i sijalice su postale izuzetno tražena roba.

Te je godine, međutim, počeo bizarni trend krađe konjskih repova za kojima je također vladala masovna potražnja jer su se strune iz repa, umjesto najlona koji se u svijetu počeo upotrebljavati tek prije 15 godina, koristile za mnoge stvari - od perika, četaka za kosu, pa sve do gudačkih instrumenata. Već će sljedeće godine, utvrdili su inspektori u Priručniku, broj krađa na području tadašnje Narodne Republike Hrvatske porasti na 695 na godinu, a sljedeće ‘66. na čak 1836.

Iako je epicentar napada bio u Posavini i Podravini, ni zagrebački konjušari nisu uspijevali zaustaviti lopove.

Iz teksta u Priručniku može se iščitati da je Narodna milicija organizirala brojne zasjede oko štala i polja, da su se u potragama počeli koristiti i policijski psi, a s milicajcima su često noćima dežurali i zemljoradnici i vlasnici konja.

“Prekontrolirali smo 57 poduzeća i otkupnih stanica te ispitali 136 privatnih osoba. Otkupljivači su ove godine otkupili ukupno 1805 kilograma konjske strune. Cijena koligrama se kretala od 3 do 7 tisuća dinara. Velika potražnja, nedovoljne kontrole preprodavača i visoke cijene stimulirali su ovakvu vrstu kriminala”, zapisali su inspektori.

Iako će do prvih ozbiljnijih uhićenja proći godinu i pol, nakon čega je u Osijeku uhićeno 13 kradljivaca, iz 1954. godine milicijski isljednici prisjećaju se lova na izvjesnog Kasima Goretića koji je operirao baš u Zagrebu. Uhićen je slučajno, za bijega na željezničkoj stanici u Sunji, a u njega je pronađena veća količina ukradene strune. Goretić bi u jednoj noći s konja odrezao po deset repova.

Bio je okrutan i beskrupulozan kriminalac.

Milicajca koji ga je uhitio nožem je zaklao pred ulazom u stanicu Narodne milicije i pobjegao. Do trenutke objave teksta u Priručniku Goretić nije bio uhvaćen.

Budući da su iste godine zaredale prijave razbojstava, zagrebački inspektori su posumnjali da bi dio njih mogao biti lažan.

“Kriminalci u privredi, uposleni na materijalnim poslovima došli su na misao da fingiranjem razbojništava prikriju izvršene pronevjere”, objašnjava Jurjević u Priručniku i navodi nekoliko primjera koje su uspjeli otkriti.

Slučaj 3.

Jedan je blagajnik prijavio krađu basnoslovne 182 tisuće dinara. Opisao je naoružane muškarce koji su mu oteli novac iz blagajne. Ispitujući građane, inspektori su doznali da je blagajnik naglo počeo ‘kupovati odjeću, darivati po svadbama i častiti u gostionicama’. Postao je sumnjiv.

Prvi u ruke im je pao izvjesni M. S., blagajnik OPZ-a, poljoprivredne zadruge iz okolice Zagreba. On je u ožujku 1954. u stanici tadašnje Narodne milicije prijavio da ga je opljačkala nepoznata lopina.

No, inspektori su utvrdili da je u posljednje vrijeme blagajnik trošio iznad svojih mogućnosti, “kupovao odjeću, darivao po svadbi, častio u gostionicama”.

Iz blagajne je nestalo za ono doba basnoslovnih 182 tisuće dinara. Kad se blagajnik slomio, priznao je da je pola skrio u kovčeg uz kanalizacijsku cijev pokraj jedne ceste. Dio zadrugarskog novca tako je ipak spašen. No, samo dan kasnije istu je pljačku prijavio poslovođa jedne druge poljoprivredne zadruge. Inspektori su sada već bili sumnjičavi, a zapisali su kako im je neobično bilo što poslovođa zna toliko sitnih detalja u pljački da im je priča zazvučala izvještačeno. Prevarant je tvrdio da ga je na ulici presreo pljačkaš i oteo mu 170 tisuća dinara koje je nosio u banku.

“Imao je pištolj većeg kalibra. Nosio je crnu gumiranu kabanicu, bio je seljak, visok 178 centimetara. Na rukama je imao platnene rukavice”, opisao je napadača.

No, na mjestu napada nije bilo nikakvih tragova zločina. Odmah su mu pretresli stan i pronašli 63 tisuće dinara. Jurjević otkrivanje takvih prevaranata u Priručniku opisuje mogućim samo ako “isljednik koji saslušava žrtvu pazi na detalje, i često ponavlja ista pitanja na koja prevaranti kad tad daju drugačiji odgovor”. Slučaj je arhiviran u Priručniku, koji danas više ne izlazi. Čitava arhiva čuva se danas u knjižnici Policijske akademije.