- Iako je kod mene došao privremeno i potpuno slučajno, sada ne mogu zamisliti život bez njega, govori nam Ivan Grčić, vlasnik istarskog goniča Ryana. Psa je pronašao na nevjerojatnoj lokaciji i u neobičnim okolnostima, usred Velebita, točnije negdje u blizini Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, gdje su kampirali, na nadmorskoj visini od gotovo 1300 metara. Pas je bio u iznimno lošem stanju. Grupa prijatelja doslovno ga je morala nositi u rukama kako bi ga spustili s planine. I zdravom psu takav pothvat bio bi izazovan, a kamoli ozlijeđenom i izgladnjenom, objašnjava Grčić. Nisu imali pojma tada da će se spasilački pothvat pretoviriti u predivnu priču o prijateljstvu čovjeka i psa.
Kampirali su inače u blizini Baških Oštarija. Na planini su proveli tri dana, a najviše se prisjeća nesnosne vrućine koja je tih dana vladala.
- Na kampiranje sam išao s još tri prijatelja. Spavali smo u šatorima i sjećam se da je bilo baš jako vruće. Na mjestu gdje smo pronašli Ryana nema hlada. Tamo se nalazi samo sunce, kamen i vjetar. Ne mogu ni zamisliti kako mu je bilo gore na vrućini bez hlada pod kojim bi se sakrio, podijelio je.
Što se događalo nakon što su ga pronašli?
- Prvo smo ga odveli do kampa u kojem smo se smjestili. Pitali smo vlasnika zna li čiji je to pas, ali nam je odgovorio da ne zna. Razgovarali smo s drugim grupama kampera koji su nam isto govorili da ne znaju čiji je pas. Kada smo ga pronašli, stvarno nije izgledao dobro. Bio je iznimno mršav i imao je slomljenu zadnju lijevu nogu. Dali smo mu hrane i vode pa nas je valjda zbog toga pratio. Nismo imali drugu opciju nego ga odvesti na sigurno, rekao nam je vlasnik psa.
Na Velebitu su mu odmah dali i ime. Nazvali su ga Ryan po filmu ‘Spašavanje vojnika Ryana‘. Slično radnji filma, i psa Ryana je grupa ‘spasilaca‘ morala izvlačiti iz jedne vrlo zahtjevne situacije i nepristupačnog područja.
Nije jeo deset dana
- To nam je bila zadnja večer kampiranja. Sljedećeg jutra smo krenuli za Zagreb. Bila je nedjelja pa smo ga, čim smo stigli, odveli u privatnu veterinarsku kliniku. Tamo su nam rekli da je bez hrane sigurno bio tjedan do tjedan i pol dana. U želucu su mu našli i kamenčiće. Bio je u lošem stanju. Vidjeli su mu se kralješci i rebra. Pas nije imao ogrlicu i nije bio čipiran. To i nije čudno za lovačke pse. U klinici su nam rekli da njih često tetoviraju, ispod šape ili iza uha. On nije imao nikakvu oznaku, govori nam o prvom danu u Zagrebu.
Ryan je tada imao manje od 17 kilograma, a sada je na preko 22 kilograma. U veterinarskoj klinici su im rekli da je star između šest i osam godina, što su odredili po zdravlju zubi. Prijateljima je prva ideja bila psa dati na udomljavanje. Ipak, mama jednog od prijatelja stopirala je taj plan. Rekla im je da će sve financirati samo da Ryana ne daju u azil.
- On je lovački pas tako da sam mislio da bi mu život u stanu mogao biti naporan. Na kraju smo donijeli dobru odluku. Teško da bi netko udomio starog psa sa slomljenom nogom. Ostao je kod mene, a već smo nakon par dana postali nerazdvojni. Želim ga uključiti u svaku svoju aktivnost, ako je ikako moguće, kaže nam Ivan.
Najveći problem Ryanu predstavlja slomljena noga. Na nju se teško oslanja, zbog čega ima karakterističan hod. Prilikom trčanja nikako ju ne može koristiti. Liječenje te ozljede pokazalo se kompliciranim. Upravo zbog loma noge smatra da je pas ostavljen na Velebitu da umre.
- Njemu je kost skroz odvojena od zgloba. Uz kost su mu popucale i tetive. Sve mu je to sada krivo zaraslo. Cijela noga drži se samo na mišićima. Teško je naći veterinara koji bi mu uspio spasiti nogu. Išli smo kod njih nekoliko. Jedni smatraju da bi mu je cijelu trebali amputirati. U ovom stanju se ne može skroz osloniti na nogu zbog čega mu se kralježnica savija nepravilno. Postoji način da mu se kost vrati u kuk, ali to nije jednostavna procedura. Rekli su nam da se radi o eksperimentalnom zahvatu koji ne može obaviti bilo koji veterinar, već samo stručnjak. Operacija bi koštala između 3000 i 4000 eura, objašnjava nam.
Što se tiče hrane, vlasnik kaže da je Ryan proždrljivac. Najviše vremena provede spavajući, a velike količine hrane jeo je na početku kada se trebao udebljati.
- Obožava divljač. Na to doslovno poludi. Kada je tek došao kod mene jeo je jako puno hrane. Trebao se vratiti na normalnu, odnosno zdravu kilažu. Sada ga hranim ovisno o tome koliko je bio aktivan taj dan, objašnjava nam.
Ryan stan dijeli s još dvije mačke. Vlasnik nam govori da su na početku između novopridošlog psa i mačaka vladali sukobi. Sada, nakon četiri mjeseca suživota, kaže da su odnosi bolji. Ratove za teritorij sada je zamijenilo potpuno- ignoriranje.
Obračun s mačkama
- Moje mačke Daisy i Ellie su jako zločeste. Teritorijalne su pa su se na početku svađali. Sada su se primirili, to jest ignoriraju se. Ryan je općenito takav. Nije pretjerano druželjubiv, malo se boji ljudi. Htio sam ga voditi na Advent Run, ali mislim da on ne bi mogao izdržati tih 5 kilometara. Pogotovo bi mu smetalo biti okružen s 4000 sudionika utrke, govori.
Vlasnik psa, Ivan Grčić, student je iz Požege s adresom u Zagrebu. Živi na Savici za koju kaže da je savršen kvart za pse. U blizini mu se nalazi nekoliko parkova, pseći park i nasip.
- Često ga vodim da se istrči. Potrebno mu je. Kažu da starog psa ne možeš učiti novim trikovima, ali je Ryan dobar. Na početku je s njim bilo teško zbog čega mislim da je bio zanemarivan prije nego što smo ga pronašli. Još se mučim s dresiranjem iako je, što se toga tiče, sve bolji i poslušniji. U kvartu stvarno ima zelenila što znači puno za ovakvog psa. Cijeli kvart je jako dog friendly. Iako nije baš druželjubiv pas, u psećem parku je već pronašao dva psa s kojima je sada najbolji prijatelj, otkriva nam vlasnik psa.
O povratku na Velebit je razmišljao. Ipak, brine ga kako bi Ryan podnio težak uspon i silazak s planine s obzirom da mu je noga u lošem stanju.
- Želja mi je vratiti se s njim na Velebit za njegov ‘rodendan’. To je 7. rujna, taj zadnji dan našeg kampiranja.. Ne znam može li se uspeti sam do mjesta na kojem smo ga našli, ali ako neće moći onda ću ga ja opet nositi kao i prvi put. On obožava prirodu. To se baš vidi na njemu. Znamo zajedno ići u lov na gljive. Lokacija je tajna i neću ju otkriti zato što tamo ima puno vrganja, kroz smijeh nam govori.
Psu je podario šansu za novi, ljepši život, a u njemu je pronašao nerazdvojnog prijatelja. Došlo je do toga da ga ne može više ostaviti samoga doma.
- Jedna zanimljivost kod Ryana je da uopće ne laje, ali zato jako cvili. Kad god ga ostavim krene cviljeti i jaukati. Cijela ulazna vrata su mi izgrebana. Teško mi ga je ostaviti samoga. Ne znam, možda misli da će opet biti ostavljen. Kada ljudima ispričam priču o Ryanu često mi kažu - jadan pas. To je istina, sigurno je za života svašta prošao, ali to je za njega sada gotovo. Želim da do kraja života proživi lijepo, rekao nam je za kraj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....