Prikupljaju odbačeni namještaj. Popravljaju staru bijelu tehniku. U radionici izrađuju vlastite ormare i kuhinje po mjeri. Prave vrhunske slastice. Tako se financiraju. Sve što poprave ili naprave, prodaju u svojem dućanu u zagrebačkom Resničkom gaju. Uz to, besplatno pomažu ovisnicima u rehabilitaciji. Oni su Reto centar - prijatelji nade. Svi su volonteri ili bivši ovisnici koji su prošli program liječenja ili su trenutno korisnici Centra. Svoju su priču u Hrvatskoj započeli u Splitu prije 30 godina, a od 1997. su i u Zagrebu. Kršćanska su udruga usmjerena na pomaganje ovisnicima, među kojima i onima o drogama, ali i ovisnicima o kocki i internetu. Ne smatraju se pripadnicima nikakvih kršćanskih denominacija, nego kažu da su kršćani koji žive kako nalaže Biblija. U Zagrebu trenutno imaju oko 80 članova.
Za vrijeme blagdanskog perioda obilježava se i mjesec borbe protiv ovisnosti. Iako je adventsko razdoblje vrijeme radosti, često, iza kulisa, zna biti i period tuge u kojem ljudi najviše osjećaju samoću. Zbog toga smo posjetili ovu neobičnu kršćansku komunu. Prošle su se godine našli u velikoj nedaći kada im je do temelja izgorjela kuća za smještaj korisnika. Tada nisu tražili financijsku pomoć građana, nego donacije građevinskog materijala. Nakon godinu dana rada otvorili su novu kuću u kojoj trenutačno boravi 12 korisnika Centra.
Momci i djevojke odvojeno
U centru nas je dočekao predsjednik udruge Marijo Bandić. U udruzi je od njezinih početaka u Splitu. Sa svojom obitelji stanuje u prostorijama udruge, a život dijele s još četiri obitelji.
- Ja kažem da smo mi velika obitelj s puno problematične djece. Ovdje se mogu čuti ozbiljne priče o ovisnosti. Ljudima smo često zadnja opcija. Nakon što im svi drugi pokušaji propadnu, nakon što im se sve sruši, ovisnici se za pomoć obrate nama - govori nam.
Kaže da se više ne stignu baviti s prevencijom ovisnosti. Tu ulogu preuzele su neke druge institucije, a njima je ostalo pomagati ljudima koji su sa svojom ovisnošću najdublje pali. Predsjednik udruge govori nam da imaju stručni tim koji pomaže korisnicima, a u njemu su psihijatri i socijalni radnici.
- Trenutačno vlada epidemija kokaina, i to ne samo u Hrvatskoj. Zahvatila je cijelu Europu. Također, sve nam se češće javljaju ljudi koji su ovisni o marihuani. To više nije ona ista marihuana otprije 20 godina koja je imala 2 do 3 posto THC-a. Sada ima po 30 posto. Teško se skinuti s te droge zato što svi za nju misle da je zdrava i korisna, ali nije. Čovjek od nje može postati zombi - tvrdi.
Nekoliko je korisnika za vrijeme boravka u centru upoznalo svoje buduće bračne partnere. Kroz smijeh govori da oni nikada nisu vidjeli račune za struju, vodu... Priča nam da im je sve besplatno i sve dijele tako da imaju onoliko koliko im je potrebno. Kaže da se liječenje ovisnika i ovisnica odvija odvojeno.
- Iskustvo nam je pokazalo da je najbolje raditi odvojeno s curama i dečkima, tako svi mogu biti fokusirani na osobni problem. Zato su nam i kuće odvojene - ona za štićenike odvojena je od one za štićenice. Na sastancima smo svi na okupu - pojašnjava.
Najbitnija je ‘sjena‘
Marijo Bandić upoznao nas je sa svim teškoćama s kojima se susreću za vrijeme liječenja. Posebno je naglasio ulogu mentora ili - kako to oni vole reći - sjene.
- Ne možemo u kratkom roku primiti puno novih korisnika. Mogu razbiti atmosferu grupe. U program ih uvodimo polagano. Najbitnije je da osoba ima svojeg mentora, koji je za nju kao novu osobu zadužen. Stariji spava dolje, a novi gore. Čudno bude kada je mlađa osoba zadužena za stariju osobu. Neobično ti bude kad je nadređena osoba mlađa. Svi dobiju osobu koja će stalno biti uz njih. Zato ih i zovemo sjenama. Na početku to svakome smeta. Vani su bili preslobodni, a ovdje nauče slušati ljude. Zato i upadnu u probleme s ovisnošću, zato što nikada nisu naučili slušati druge - rekao je.
Svi u centru trebaju se baviti nekom aktivnošću. Osim što su muškarci i žene fizički odvojeni, na liječenju su zaduženi i za drugačije uloge. Zajedničko je jedino što svi počnu isto - prilgodbom na novu sredinu.
- Potreban je period aklimatizacije koji traje otprilike dva do tri tjedna. Nakon toga svi dobiju kućanske poslove. Pomažu u zajedničkim poslovima. Poslije prepoznamo tko ima kakve interese i afinitete, pa im se po tome dodijeli posao. Ovdje je sve uhodano. Postoji raspored koji korisnici trebaju slijediti. Muškarci idu u radionice u kojima izrađuju namještaj, popravljaju staru bijelu tehniku, rade na dostavama i slično. Žene rade u slastičarnici ili na tapeciranju - objašnjava.
Posjetili smo radionicu koja je opremljena novim strojevima. Namještaj izrađuju sami, a može se naručiti i po mjeri. Tamo svakodnevno radi pet korisnika centra.
- Sada je, s novim strojevima, lako. Prije je to bila patnja. Radimo vrlo kvalitetan namještaj. Ormare, stolove, cijele kuhinje - ma sve. Bijelu tehniku popravljamo i onda prodajemo. Kod nas možete kupiti perilicu rublja s tromjesečnom garancijom za 100 eura. Pa gdje to ima - veselo kaže.
Bez cjenkanja ništa
Svu rabljenu robu dobiju kao donacije građana. Poslije je, ako je potrebno, čiste i uređuju, a zatim ona ide u dućan. Ipak, kažu da su sada pažljiviji s odabirom robe nego prije.
- Iako smo udruga, poslujemo kao tvrtka. Zbog toga moramo dobro paziti kakvu robu preuzimamo od građana. Ako uzmemo robu koju nikako ne možemo prodati, onda je moramo baciti, a nas to košta. Ne možemo besplatno nositi robu na otpad. Sve se stavlja na vagu i onda plaćamo po kilogramu. Nekada se dogode takve greške, pa moramo platiti što smo nekome pomogli baciti neupotrebljiv namještaj, ali nema veze. Nama svakako odgovara ovaj konzumerizam. Imamo stvarno dobar namještaj. Prije se kupljeni namještaj prenosio generacijama. Danas ljudi mijenjaju pokućstvo nakon samo nekoliko godina i on nerijetko bude u potpunosti nov - objašnjava.
Njihovi su kupci iz svih društvenih slojeva. Neke privuče, a drugi kupuju u Reto centru zato što znaju da se novac koriste u dobre svrhe. Kroz smijeh kaže da je cjenkanje redovna aktivnost mušterija.
- Stalno nam u dućan dolazi nešto novo, svaki tjedan imamo nešto drugo. Zbog toga nam se ljudi vraćaju. Najviše volimo lojalne mušterije. U posljednje nam vrijeme govore da smo poskupjeli, ali mi ovdje ne radimo za profit. Svakakvim se trikovima služe. Odlijepe cijenu s jednog komada namještaja pa ga zalijepe na drugi. Svačega smo se nagledali, simpatično nam je to. Većina ih zna da se mi time bavimo kako bismo preživjeli. Novac ulažemo u Centar i njegove korisnike. Ne ovisimo o pomoći države. To je dobra poruka korisnicima - ovisimo jedni o drugima i o svojem radu - dodaje.
Korisnice Centra i bivše ovisnice u prostorijama udruge prave slastice po receptima poznate slastičarke Petre Jelenić. Kolače prodaju na nekoliko mjesta u Zagrebu.
- Kolači su nam stvarno vrhunski. I trebaju biti jer vjerno pratimo recepturu. To su skupi kolači, a mogu se probati u slastičarnici Dolcinotti kod Džamije. Prodavali su se i u Muzeju prekinutih veza i još na nekoliko lokacija - govori nam Marijo Bandić.
Slike, ratne memorabilije i Papina pisma
Nakon toga smo se došetali do antikvarijata. Smješten je uz kuću koja je prošle godine stradala u požaru. Unutra smo upoznali Ivana, koji s još jednim korisnikom drži cijeli antikvarijat. Tamo i restauriraju starine koje poslije prodaju.
- Ja prije dolaska u centar nisam imao nikakve veze s umjetninama i restauracijom. S time sam se upoznao u komuni. Nekako mi je to najviše odgovaralo, mislim zbog toga što volim povijest. I mušterije koje dolaze u antikvarijat su slične. Ja ih zovem ljubiteljima povijesti - kaže.
Za vrijeme svojeg rada u antikvarijatu susreo se s neobičnim klijentima, ali i starinama. U potrazi možete svašta pronaći, ali ne i primjerke koji se kose s kršćanskim naukom, kao što je golotinja, odnosno ženski aktovi.
- Često nam dolaze filmske ekipe kako bi unajmile robu ili namještaj za set. Kazalištima znamo prodavati restaurirane starine. Mušterija ima stvarno svakakvih. Zajedničko im je što svi dolaze naslijepo. Satima tragaju za nečim zanimljivim. Dolazili su nam ljudi iz Kine. Kupili su novine s naslovom ‘Umro je drug Tito‘ za 200 eura. Njima su takve stvari zanimljive. Najbolje nam idu ratne memorabilije. Prodali smo otpusna pisma iz nacističkih logora. Ne možete vjerovati što sve ljudi imaju na tavanu. Dobili smo u kutiji hrpu starog papira. Kolega je pronašao nešto za što je rekao da moram vidjeti. Ispostavilo se da je to izvorno papinsko pismo iz 17. stoljeća upućeno hrvatskim grofovima. Odmah smo to odnijeli u Državni arhiv, gdje su potvrdili autentičnost - prepričava.
Premda smatraju da su navike iz prošlosti bolje, ipak se drže nekih novih trendova. Na Facebooku su uveli web shop preko kojeg prodaju robu, kako onu iz njihove proizvodnje tako i rabljenu. Uz to što se mijenjaju trendovi u trgovini, mijenjaju se i trendovi među ovisnicima. Sada među ovisnicima o drogama imaju i ovisnike o mobitelu i internetu.
- Došao nam je mladić koji je ovisnik o mobitelu. Kada se pojavio, mislio sam da je stranac. Govorio je na engleskom. Djeca postaju takva zbog vremena koje provode na internetu. Susrećemo se s novim izazovima, ali se prilagođavamo. Kome god treba pomoć da se riješi ovisnosti, bilo kakve, može se obratiti nama - zaključio je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....