Prašnjavi hodnici puni su žbuke i krhotina stakla, a iz raspuknutih zidova viri cigla. Stari bolnički ležajevi su prazni, u sobama nema nikoga, čekaonice i čajne kuhinje su puste.
Na stolu u ordinaciji medicinska literatura, ali nema je tko čitati. U operacijskoj sali na zidu vise dvije kute, uz metalni umivaonik sapun i četkica za nokte čekaju kirurga koji neće doći. U jednom od otvorenih ormara neiskorištene su štake koje niti jedan pacijent neće koristiti.
U Klinici za ortopediju na Šalati sve je stalo.
Od potresa lani u ožujku, ovdje dolaze samo statičari i arhitekti. Zgrada ima crvenu naljepnicu pa ju je Klinički bolnički centar Zagreb odlučio zatvoriti. Svako sljedeće podrhtavanje, boje se, moglo bi izazvati daljnje urušavanje. U susjednoj zgradi na Šalati ostala je otvorena samo poliklinika, a ostali odjeli premješteni su u KBC Rebro u Kišpatićevoj 12,, gdje se otada obavljaju svi zahvati. Voditelj Odjela zaštite osoba i imovine Dario Kapitan prisjeća se da je ta promjena izazvala nezadovoljstvo pacijenata.
- Neki od njih su ovdje dolazili i 20 godina pa im je isprva to bio šok. Na Rebru su noviji prostori, ali im je ova lokacija bila puno praktičnija zbog parkinga kojeg tamo nikad nema dovoljno - objašnjava Kapitan dok hodamo do stražnjeg ulaza oštećene zgrade ortopedije. Glavni ulaz više nije u funkciji pa se spuštamo do prizemlja u koje se nekada odlazilo na rendgen. U hladnom hodniku sada je tek nekoliko ležajeva koji ničim nisu zaštićeni od prašine i prljavštine, a potpuni mrak otežava nam dolazak do stepenica na kojima se već mogu razabrati razmjeri oštećenja.
Na katu još kreveta, Kapitan kaže da nemaju gdje s njima. Vrata se zbog prljavštine teško otvaraju, a čišćenje nema smisla jer ova zgrada više nikad neće biti u funkciji. Ordinacije u kojima su stolice odmaknute od stola izgledaju kao da će se liječnik uskoro vratiti s pauze, a knjige na polici kao da će ih uskoro zatrebati. Operacijski blok posljednji je adaptiran prije potresa, ali ga sada malo toga razlikuje od ostatka zgrade. Prazne sale s umivaonicima u kojima voda jedva teče sada su još jedna prostorija u kojoj je potres ostavio svoj trag.
- Zamislite kako je bilo pacijentima koji su ležali ovdje kad je u jednom trenutku po njima počela padati žbuka - kaže Kapitan dok nam pokazuje bolesničku sobu s najgorim oštećenjima u kojoj je s velikog dijela zida otpala žbuka. Jedino su ogledala postavljena iznad umivaonika u sobama i kupaonicama ostala netaknuta iako ništa oko njih više nije isto.
Prije zagrebačkog potresa jedino je oštećenje bilo ono na vanjskom pročelju. Danas se zgrada ortopedije na Šalati ne može koristi, a njezino obnavljanje bilo bi dugotrajno i skupo. Naime, riječ je o zaštićenoj zgradi koju je 1929. projektirao arhitekt Egon Steinmann.
- Iako je potencijalno opasna, zaštićena zgrada se ne smije rušiti. U ovom trenutku dogovaramo s Gradom Zagrebom kako riješiti ovaj problem jer dogodi li se još koji potres, ova će se zgrada početi rušiti sama od sebe - zabrinut je prim. dr. Milivoj Novak, pomoćnik ravnatelja KBC-a za kvalitetu zdravstvene zaštite i nadzor.
- Prema današnjim standardima, ona više ne može biti bolnička zgrada, a financijski nismo u mogućnosti investirati u nju samo zbog ljepote arhitekture - objašnjava.
Isto stanje je i u Poliklinici za dermatologiju udaljenoj dvjestotinjak metara pa danas ni u njoj nema ničega više.
- Budući da su vatrogasci odmah nakon potresa sanirali opasna oštećenja i uklonili dijelove zgrade koji su bili nagnuti, danas ove zgrade ne predstavljaju opasnost za prolaznike - tvrdi voditelj Odjela zaštite osoba i imovine Dario Kapitan.
Projekt gradnje Klinike za ortopediju na Šalati početak je samostalnog rada Egona Steinmanna, ujedno jedina bolnica koju je projektirao. Zgradu tadašnje Ortopedske i Zubne klinike zamislio je tako da se može proširiti bez narušavanja arhitektonskog izgleda same zgrade i okoliša. Gradnja je počela 1930. godine, a dvije godine kasnije, klinike su se počele opremati, objašnjava Iva Muraj s Arhitektonskog fakulteta u svom izvornom znanstvenom članku. Prostori ortopedije bili su u prizemlju i na prvom katu, a prostori Zubne klinike na drugom katu. Obje su imale kapacitet 40 kreveta, s mogućnošću povećanja na 70. Pročelje se ožbukalo u svjetlijoj, a podnožje u tamnijoj boji, zbog čega se Steinmannova zgrada razlikovala od ostalih na Šalati.
"Zaobljeni uglovi gabarita, zaobljeni uglovi balkona i konzola te upotreba kružnih prozora oblikuju karakterističan izraz kojim Steinmann stvara vlastiti odnos prema arhitekturi. Kombinirajući sve te detalje, Egon Steinmann ostvaruje prepoznatljivo individualno arhitektonsko djelo koje ga stavlja na mjesto jednoga od istaknutijih protagonista zagrebačke međuratne moderne", objašnjava Iva Muraj.
