- Mlijeko. Keksi. Banana. Vlažne maramice. I sendviči! Ne zaboravite sendviče!, naglašava Branka Patafta. U prostorijama smo Humanitarne udruge Savao, ona je jedna od voditeljica, a naš zadatak je jednostavan - napuniti pakete pomoći za beskućnike. Novi sam tamo, ali to sam prvo naučio. Sendviči se ne smiju zaboraviti.
Usred prosinca smo, volontiram u udruzi koja od svojeg osnutka 2017. priprema pakete pomoći za beskućnike i ljude slabijeg imovinskog stanja te ih svaki utorak i petak dijeli na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, podno Spomenika žrtvama holokausta. U sedam godina svog djelovanja nisu propustili nijedan termin, što znači da već 742 noći bez iznimke volonteri udruge Savao omogućuju onima u potrebi obrok i druge potrepštine. Pet od tih sedamsto četrdeset dvije noći pomažem i ja.
Ulazim u prostorije udruge, u neposrednoj blizini stadiona u Kranjčevićoj, atmosfera je užurbana. Prvi mi je put pa mi se čini da svi pomalo stihijski rade što stignu, ali brzo me u suprotno uvjeravaju iskusnije volonterke i voditeljice Branka Patafta i Martina Ranković, na čelu s predsjednikom i osnivačem udruge Zvonkom Jambrešićem.
‘Uzvraćam Bogu za njegovu milost, ljubav za ljubav.‘
Rukujem se sa Zvonkom Jambrešićem, koji mi govori kako je sve počelo.
- Počeli smo samo s jednim ruksakom koji bismo napunili s pedeset sendviča i uputili se na ulice, gdje bismo tražili potrebite i dijelili im hranu. Nismo imali za više, ali htjeli smo pomoći, jer upravo pomaganjem onima kojima je teško dajemo i zahvalu Bogu, kaže Jambrešić te nastavlja kako se godinama prije osnutka udruge molio Bogu te tražio odgovor na pitanje koji je njegov put i njegova svrha.
- Sada smo već dobro organizirani i imamo rutinu. Pomoć nam je, naravno, uvijek dobrodošla, a trenutačno smo i u potrazi za zemljištem, gdje bismo izgradili kuću u koju bismo mogli smjestiti one najpogođenije korisnike, korisnike bez krova nad glavom, koji su prisiljeni spavati na otvorenom, pa čak i onda kada je vani iznimno hladno.
Inače, Zvonko Jambrešić, dragovoljac je Domovinskog rata, u kojem je 1991. ranjen, a 1994. prilikom puta do bojišnice doživio je tešku prometnu nesreću, nakon koje je bio proglašen klinički mrtvim. U dubokoj komi proveo je 40 dana, nakon koje je morao ponovo učiti čitati, pisati pa i jesti. Otada pa sve do 2011. živio je, kako kaže, svoj drugi život, koji je završio puknućem tankog i debelog crijeva i hitne operacije.
- Od 2012. sam se u potpunosti predao Bogu, koji mi je uslišao molitve i omogućio da život posvetim nečemu vrednijem od izležavanja i zabave unedogled. Ljubav i blagoslov koji sam primio od Njega, sada želim prenijeti i na druge.
Upoznajem se u hodu s ostalim volonterima udruge, u kojima pobudim znatiželju svaki put kada sramežljivo spomenem kako sam novinar te se s opreznim pogledima borim, napominjući kako sam "jedan od dobrih, barem se nadam". Ranković i Patafta dodjeljuju mi zadatak pripremanja paketa pomoći. Pataftine upute koliko čega treba pripremiti vrte mi se po glavi, dok pažljivo u vrećicu slažem dva sendviča, paštetu, Petit kekse, sok od jabuke, bananu i vlažne maramice. U svakom paketu mogu se naći dva svježe pripremljena sendviča, bezalkoholno piće, voće, vlažne maramice i druge potrepštine - ovisno o tome što se donira Udruzi, ili što volonteri samostalno pripreme.
- Sendviči su postali naš zaštitni znak. Mijenjamo svako malo to što stavljamo u pakete, ali uvijek ćemo inzistirati na tome da u njima budu i sendviči, jer naši korisnici već znaju što mogu očekivati od naših paketa i ne želimo ih razočarati, objašnjava mi važnost sendviča Jambrešić.
Ubrzo sam se uhodao, pakete slažem sve brže, a usput razgovaram s Pataftom, iskusnom volonterkom koja je provela tri godine sudjelujući u humanitarnoj misiji u Kamerunu, a sada, uz volontiranje, korisnicima pruža i usluge hagioterapije.
- Pomagati drugima nije obveza ni posao. To je poziv koji svatko od nas može osjetiti ako otvori svoje srce, govori zaneseno Patafta, ali napominje kako je potrebna doza pragmatizma te nastavlja - osim želje za pomaganjem treba i znati i biti sposoban pomoći. Pomagati ljudima na rubu egzistencije nije lako ni tebi kao volonteru, niti njima kao korisnicima.
Kombi pun do vrha
Spakirali smo preko 200 paketa i njima do vrha napunili kombi udruge. Vrijeme je za odlazak na Glavni kolodvor, gdje ćemo ih podijeliti. Prije samog polaska, Jambrešić i voditeljica Ranković raspodjeljuju uloge među volonterima, jer se uz podjelu paketa sa sendvičima, još dijeli i odjeća koju udruga zaprimi preko donacija te topli čaj i kava, koje volonteri također pripremaju.
- Kada dođemo tamo, slobodno se družite s korisnicima. Nemojte se zatvarati u svoje krugove, priđite im i podijelite s njima koju riječ. Pričajte, pjevajte i molite se zajedno. Svi smo mi braća i sestre, riječi su kojima nas Ranković otprema za Glavni kolodvor.
Tamo već iz auta primjećujem kolonu korisnika koja se proteže od zgrade Hrvatske pošte na Branimirovoj pa sve do prvih perona Glavnog kolodvora. Priznajem, taj me broj iznenadio, međutim, očito je da se zagrebačkim ulicama kreće velik broj onih koji su zaboravljeni od društva i sustava.
Prekidam promišljanja, slušam naredbe i pomažem pri podjeli sendviča. Taj mehanizam dobro funkcionira, jer istodobno s podjelom paketa, o kojoj kolege volonteri vode evidenciju, kako bi svatko dobio barem jedan paket, dijeli se i topli čaj, a oni koji su u potrazi za novom jaknom ili cipelama, stoje u redu za podjelu odjeće.
Impresioniran sam tim oblikom svojevrsne manufakture, gdje si korisnici mogu priskrbiti ono što im je potrebno, i koja nije samo puko dijeljenje hrane i odjeće, nego i prilika za sve prisutne, uključujući i volontere, da razviju osjećaj pripadnosti i zajedništva među ljudima koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji.
Zima je i ljudi su u potrazi za jaknama, kapama i šalovima; odjevnim predmetima do kojih je najteže doći i rijetko se nađu među donacijama. U vreći koju otvaram vidim samo jednu jaknu u moru ljetnih polka-dot haljina. U novoj ulozi, nalik onoj mlade studentice koja jutrima zarađuje modeliranjem i prodajom odjeće proširenih konfekcijskih veličina na lokalnoj televiziji, poziram s jaknom te je dajem u ruke starijoj ženi kojoj će najbolje pristajati.
Uz mene stoji toplo odjevena volonterka, koja me moli da joj ne navodim ime. Njena me nesebičnost oduševljava, jer na temperaturi koja pleše oko ništice skida svoju "baby blue" vunenu kapu i daje gospođi koja se vidno smrzava. Volonterka ne zadržava pogled na beskućnici u potrazi za zahvalom, samo nastavlja dalje dijeliti. Zavidim joj na toj količini nesebičnosti.
Cijeli postupak podjele prolazi bez većih problema, a na rijedak trenutak (u pet noći doživio sam samo jedan neznačajan slučaj) kada su se korisnici porječkali, Ranković brzo reagira i rješava problem, što mi samo potvrđuje Pataftine riječi kako je to zahtjevan, ali ispunjujući poziv.
- Dođem ovdje malo se družiti s ljudima. Ja, srećom, imam krov nad glavom i krevet u koji mogu leći, ali znam puno njih koji će se i večeras morati snalaziti i pokrivati kartonom u nekom haustoru - govori Ivo, korisnik udruge, na što nam se pridružuje Nina, koja već šest godina živi život povremene beskućnice.
- Teško je, pogotovo sada, na zimu. Skupila sam nešto novca i imam stan idućih nekoliko mjeseci, a kada zatopli još ću vidjeti gdje ću, što ću. Ovdje sam počela dolaziti jer sam jednostavno morala. Obilazim pučke kuhinje pa si tako priskrbim obrok na dan, a na neke dane, poput ovih utoraka i petaka, imam dva obroka u danu.
Osim Ive i Nine, upoznajem niz ljudi koji više ni ne žive pod imenom nego nadimcima te se tako mogu čuti uzvici Pukovniku, Mravu i neki koji nisu prikladni za novinske retke. Mislio sam kako će takvi ljudi biti riješeni sreće, ali varam se jer među njima, unatoč svim nedaćama, boli i patnji, vlada božićna radost koju iskazuju osmijesima za vrijeme razgovora i spontanim pjevanjem prigodnih pjesama.
Bol i patnja koju primjećujem nije samo ona poetična, o kojoj čitamo i koju gledamo; to je bol otpalih prstiju na stopalima od hladnoće, natečenih ruku i nogu od stalnog lutanja, pa i ispalih i trulih zubi, zbog kojih se cijelo lice izobliči, te prizori budu nalik onima iz udžbenika anatomije. Udruga Savao, nažalost, ne može pružiti skrb koja bi spriječila takvu bol, ali svima potrebitima pokušavaju pružiti duhovnu utjehu i psihičku podršku, u što sam se i sâm uvjerio u razgovoru s volonterima i korisnicima koji hvale inicijativu, i ističu kako im je, osim hrane, potreban i netko za priču, te netko tko će ih gledati kao sebe jednakima.
Osjećaj zajedništva koji među većinom prisutnih vlada primjećujem svakim podizanjem pogleda s vreće pune paketa prema redu korisnika koji čekaju svoj možda i jedini obrok u danu. Vidim u zagrljaju korisnike i volontere, korisnike i časne sestre koje su nam se pridružile na kolodvoru, korisnike međusobno. U trenutku kada dijelim posljednje pakete, čujem i priču kako je sklopljen brak između jednog od korisnika i volonterke, i sa željom da saznam više prilazim skupini beskućnika, u kojoj se ističe visoka figura za koju ni ne slutim kakvu će mi priču ispričati.
Oči u oči s "atentatorom" na Milana Bandića
Visoka figura duge brade i sijede kose Hrvoje Gospočić, bivši novinar Vjesnika i nekadašnjeg radija 101, koji se krajem 80-ih prošlog stoljeća bavio i fotoreporterstvom, sada već godinama živi na ulici; odnosno kako on sâm, na sebi svojstven način tvrdi, "u onom trenutku kada su oni (gradske vlasti, nap. a.) meni oduzeli kuću, odlučio sam spavati u deset njihovih".
- Autor sam prvog "fake newsa" i prvog selfieja u socijalističkoj republici Hrvatskoj, kroz smijeh govori Gospočić te uz niz epiteta na izgled autora ovih redaka nastavlja - bio sam nešto ljepši od tebe, putovao od Zagreba preko Moskve, sve do Hong Konga. Tamo sam se slikao na Kineskom zidu tako što sam kameru naslonio na suprotnu stranu zida, a sebe na fotografiji predstavio sam kao njemačkog grofa. Izvršio sam i atentat na pokojnog gradonačelnika Milana Bandića, na stotu obljetnicu sarajevskog atentata.
Nevjerojatnost tih tvrdnji na prvu pripisujem neobičnom stilu humora Gospočića, na koji su me mnogi "upozorili", ali nakon provjere kako je upravo Jutarnji pisao o Gospočićevom performansu, gdje je na stotu obljetnicu atentata na Franju Ferdinanda, vodenim pištoljem, koji je prethodno napunio sarajevskim Kiseljakom, prskao Bandića prilikom otvaranja izložbe Prvi svjetski rat i avangardna umjetnost u Muzeju suvremene umjetnosti, shvaćam koliko neispričanih priča se nalazi među tim ljudima.
Vrhunac druženja u prosincu je tradicionalni božićni domjenak udruge Savao za njene korisnike.
Priliku da podijele priče jedni s drugima, ali ovaj put na toplome, došla je u obliku božićnog domjenka koji je udruga Savao organizirala za svoje korisnike u zagrebačkom restoranu Time. Prisustvovali smo domjenku koji je, nažalost, umjesto u planiranoj veseloj atmosferi, morao proći sjetan, jer je dan prije došlo do okrutnog napada u Osnovnoj školi Prečko. Domjenak su pripremali kuhari volonteri, a posluživali volonteri udruge Savao i časne sestre, koji su nakon molitve, koja ujedno prethodi i svakoj večeri dijeljenja paketa, svima zaželjeli dobar tek.
Mnoštvo je ljudi koje sam upoznao prethodnih mjesec dana. Ima među njima prijatelja, supružnika, ovisnika, bivših kriminalaca, onih koji su prevarom ostali bez svega, onih koji prevarom dođu do nečega, nekih koji gledaju u ponor i nekih koji se iz njega dižu. Ali svi oni, bez obzira na okolnosti kako su se našli u tako teškoj situaciji, zaslužuju poštovanje i pristup pun dostojanstva te zato koristim ovu priliku pozvati sve koji mogu pružiti pomoć onima kojima je ona potrebna. Bilo preko udruge Savao, bilo neke druge zajednice, bilo samostalno. Pojedinac, a ni udruge ne mogu možda promijeniti sustav, ali mogu olakšati postojanje onima koji su se našli u nemilosti tog istog sustava.
Kada sam došao u Udrugu, predsjednik Zvonko Jambrešić dočekao me rukovanjem, a na odlasku s domjenka ispratio zagrljajem. Zahvalio je, a ja sam dao riječ da ćemo se sigurno ponovno vidjeti - riječ koju planiram održati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....