Iako sam u Zagrebu ponovno kretao od nule, znao sam da želim ostati, zaljubio sam se u ovaj grad, govori Popiño, Venezuelanac koji je prije četiri godine na mah došao u Hrvatsku, a danas je oženjen Zagrepčankom i jedan je od rijetkih u svojem zanimanju.
Popiño je karijeru cirkuskog izvođača započeo nasumično. "Kada sam saznao da mi je cura trudna, promijenila mi se perspektiva. Počeo sam razmišljati kako tom djetetu omogućiti što više." Tada je živio u rodnoj Venezueli, u sjevernoj provinciji Lara, dane provodio na skateboardu i izvodio trikove na trgu. Na istom trgu upoznao je i prve žonglere, s kojima je počeo vježbati i nastupati, pa i zarađivati. "Posao mi se odmah činio zanimljivim i ubrzo sam počeo s njima izvoditi trikove na semaforima. Što sam više radio, to sam više učio, ali i zarađivao. Tako sam kupio sve potrepštine za dijete, kolica, krevetić, odjeću..."
Ubrzo je počeo održavati javne nastupe na ulici. Za ulicu kaže da mu je bila najbolja škola. "Opažanje reakcija, smišljanje sljedećeg poteza. Ubrzo sam počeo osmišljavati vlastiti nastup, koji sam poslije redovito izvodio, na raznim događajima i zabavama, kupio sam opremu, trampolin, kostime, sve što mi je trebalo. Ljudi su me sve češće prepoznavali."
U trenutku kad mu je karijera bila na vrhuncu, politička situacija u Venezueli postala je nestabilna i Popiño je pronašao posao izvan zemlje. "Bilo mi je žao što odlazim, u Venezueli je bila moja obitelj, tamo sam upravo dobio svoju TV emisiju ‘Arteandando con Popiño‘, tamo je bio moj život. Ipak, nisam mogao ostati, morao sam vidjeti mogu li napraviti nešto više za moju kćer." Nju ostavlja s obitelji i prvi put putuje izvan zemlje, u glavni grad Kolumbije, Bogotu. Tamo ponovno kreće ispočetka, od semafora i raskršća. Nakon nekog vremena seli se u Medellín, gdje se pridružuje svojem prvom cirkusu. U Kolumbiji je ukupno godinu dana, nakon čega dobiva poziv za putujući cirkus u Ekvadoru.
Obišao pola planeta
"U Ekvadoru su uvjeti bili zahtjevniji, cirkus je bio putujući, pa tako i sve dnevne potrepštine. Ipak, bilo je dobro iskustvo i dovelo me do mojeg prvog velikog posla." U razgovoru s kolegama na putu saznao je za mnoge stranice na društvenim mrežama koje su nudile slične poslove po cijelom svijetu.
"Šest mjeseci u Jordanu, dobar ugovor, sve organizirano", glasila je prva ponuda. Prijavio se bez previše nade i razmišljanja, ali je ubrzo dobio poziv. "Odjednom sam imao kartu, let i bio sam spreman za put u drugi svijet. Dotad mi je to bio najbolji ugovor." Na poslu je sve bilo osigurano, prijevoz, smještaj, pa čak i razgledavanje.
Već nakon šest mjeseci je znao da želi proći i Europu. "Pričao sam s već nekoliko ljudi koji su tako provodili ljeto, nastupajući na ulici." Nastupanje na ulici, zarađivanje i putovanje, a nakon nekoliko mjeseci povratak doma. To je bio već uhodan ritual. "Iz Jordana sam se prvo vratio doma, obišao svoju obitelj, zatim sam se vratio u Ekvador u cirkus, otkud sam, konačno, letio u Portugal."
Ipak, na sreću u Portugalu nije naletio. "Tri dana nakon dolaska u Portugal počela je prva covid-karantena i s njom tri mjeseca provedena u kući." U tom periodu zbog raznih ograničenja nije mogao nastupati i zarađivati, živio je od ušteđenog novca. "Tek nakon prva tri mjeseca počinjem s radom na ulici, ali završava period u kojem smijem kao turist biti u schengenskoj zoni." Schengen, naime, omogućava boravak do 90 dana u okviru od 180 dana. Nakon 90 dana provedenih u Portugalu Popiño odlazi na nekoliko dana u Italiju i tada neschengensku Hrvatsku.
"U početku mi nije bilo u planu ostati, ali sam se zaljubio čim sam stigao." Stigao je u Zagreb, u kojem je vidio sličnosti sa svojim gradom i odlučio ostati. Nova zemlja, novi grad, novi početak. Otkad je stigao, živi u Zagrebu i to ne želi promijeniti, ali kao i svaki Zagrepčanin, shvatio je da se ljeti svi sele na obalu. "Otišao sam u Zadar, to mi je bio prvi nastup na obali." Svake godine od tada sezonu odrađuje na obali, ponajviše u Istri, gdje održava nastupe na raznim lokacijama.
"Ono što Hrvati nikada neće razumjeti zlato je koje imate, nešto najvrednije - sigurnost. Nema ničega važnijeg od toga da hodaš ulicom i osjećaš se sigurno", govori prisjećajući se svoje zemlje. "Nismo smjeli hodati s mobitelom u ruci jer je postojala opasnost da nam netko priđe s pištoljem i tada nemaš izbora nego predati sve što imaš. Kada sam vidio kako život ovdje izgleda… kada sam vidio da djeca sama hodaju u školu, znao sam - to je to. Jednom sam izgubio novčanik u gradu. Vratio sam se doma i shvatio da sam izgubio sve, novac, dokumente, sve. Nije prošlo puno vremena prije nego što me netko nazvao na telefon i rekao da je pronašao moj novčanik. Vratio mi je i dokumente i sav novac. To se ne događa nigdje."
Hrvatski je težak za naučiti
Na hrvatski se jezik, kaže, još navikava. "Stalno sam na Duolingu, pričam s ljudima na ulici, trudim se. Sada ga dobro razumijem, ali mi je još teško govoriti, težak mi je izgovor." Iako se i sam iznenadio što svi mogu govoriti engleski, smatra da je važno naučiti jezik jer želi proširiti svoj posao. "U početku nisam mislio da bih mogao ponuditi nastup ako nije na hrvatskom, ali gotovo svi ovdje znaju engleski, a i ja sam naučio malo hrvatskog, tako da su nastupi svima na kraju super. Htio bih naučiti jezik jer želim zaista ostati ovdje i znam da će mi to pomoći u budućnosti."
Kako je vrijeme prolazilo, dobivao je sve više poziva, a tome je pomogao i njegov nastup na "Supertalentu". "Stigao sam do polufinala, ali sam morao odustati jer mi je istekla putovnica i dugo sam čekao novu. Svejedno, jako me mnogo ljudi tamo vidjelo i zapamtilo. I sada me ljudi prepoznaju i zaustavljaju na ulici."
Danas često radi na privatnim zabavama, odrađuje nastupe za velike organizacije, a već četiri godine skoro svaki vikend radi i za zagrebačku Komediju. "U Zagrebu mi se obratio Miro Ungar i pozvao me na audiciju za njegov kabaret u Klubu Kazališta Komedija - Kontesa. Uživam u tim nastupima. Atmosfera je odlična, uvijek je dobra energija." Uz kabaret, stalni ugovor ima i s mađarskim cirkusom, koji je trenutno u Ilici.
"U Venezuelu se ne planiram vraćati. Osim obitelji, ne nedostaje mi. Uz to, moja se kći s majkom preselila u Španjolsku, tako da mi je bliže i češće ju viđam. Moja majka također planira doći sljedeće godine, što je još jedan razlog zašto se ne bih vraćao." U Zagrebu se vidi ostatak života, a jedan od razloga je i to što je oženio Hrvaticu.
Prvu ljubav u Hrvatskoj upoznao je prve zime. "Jedno od najvećih iznenađenja koja sam iskusio ovdje bio je snijeg. U Venezueli, naravno, snijeg nikad ne pada, tako da mi je prva zima u Zagrebu bila pravi šok. To je bilo prije četiri godine, točno se sjećam. Vozio sam se na biciklu gradom i odjednom sam shvatio da nešto počinje padati. Stao sam nasred ceste. Bio sam oduševljen." Iste se zime prvi put popeo na Sljeme i počeo baviti snowboardingom, što ga podsjeća na stare dane skateboardanja. Čaroliju zimskih radosti lani je podijelio i sa svojom kćerkom, koja ga je došla posjetiti na tri mjeseca, što mu je bilo dovoljno vremena da i nju nauči boardati na snijegu.
"Sve u mojem životu nekako me vodilo do ovog posla", objašnjava Popiño. "Prije nego što sam se posvetio ovom poslu, završio sam studij grafičkog dizajna." U tom se poslu, kaže, nije vidio, ali mu sada odlično služi. "To znanje sada koristim za vlastite reklame, za oglašavanje." Osim toga, odmalena je naviknut na kameru. "Roditelji su mi bili u televizijskoj produkciji, tako da sam i kao mali bio na ekranu, nastupao ili samo pratio što su oni radili."
Nisu znali što je to klaun
Svoj posao vidi kao spoj vještine i, u većoj mjeri, energije. "Nije dovoljno samo dobro odraditi teške trikove, ljudi niti ne znaju koliko su teški, moraš imati i dobar nastup. Kako se predstavljaš, kakav imaš stav, sve je to važno. To mislim i da je moja specijalnost. Vjerujem da mi je lako povezati se s ljudima, to mi je i najdraži dio ovog posla. Potrebno je ostvariti taj neki klik s publikom."
Publika je raznovrsna, situacije još i više. "Radio sam za razne događaje, za razne publike i svaki put moram znati kako predstaviti svoj rad toj skupini. Najbolji primjer toga su nastupi. Jedne sam godine izvan svojega grada u Venezueli nastupao u planinama nekoliko sati za zajednice koje nisu imale pristup ničemu, ni internetu, ni televiziji... Ti su mi nastupi ostali u sjećanju jer su mi poslije rekli da nikada nisu vidjeli nešto takvo. Nisu znali što su klaunovi, što je cirkus. To je poseban osjećaj."
Svoje izvedbe svrstava u tradicionalni oblik cirkusa. "Napravljeni su kao show, zabavljaju, zaigraniji su." Suvremeni, oblik, koji je popularniji u Europi, kao Cirque du Soleil, po njemu, ozbiljniji, prati jednu priču i nema voditelja. Iako se više poistovjećuje s tradicionalnim oblikom, oba voli i smatra umjetnošću. "Često ljudi komentiraju kako su nastupi skupi, ali ono što oni ne shvaćaju je da su, kao što je sa svakom umjetnošću, potrebne godine treniranja da dođemo do toga što sada možete vidjeti. Ljudi to ne vide i zato brzo kritiziraju."
"Moji su nastupi za sve. Umjetnost nema političku obojenost, ne osuđuje na temelju bogatstva. Umjetnost je za sve", zaključuje Popiño na kraju našeg razgovora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....