To nisu bile plamene zore, nego vatrene večeri. Kad bismo vlakom iz Splita prolazili kroz Sisak, dočekali bi nas dimnjaci u plamenu tamošnje rafinerije. Izgledalo je kao da ulazimo u Mordor, znali smo da ćemo uskoro stići u Zagreb a u našim malim tijelima, jer bili smo djeca, miješali bi se osjećaji straha i uzbuđenja. Ponekad bismo bili ganuti do suza što se vraćamo kući, češće bismo bili smrknuti jer su se prostor i vrijeme slobode zatvarali, pred nama su bile školske obaveze.
S vremenom smo postali svjesni te transformativne moći ljeta; očekivala sam da ću se nakon dugih školskih praznika provedenih kod bake i djedova, teta i stričeva po Dalmaciji u grad - barem u nekom segmentu - vratiti stubokom promijenjena. U najmanju ruku nekoliko kilograma lakša, no...