PREMINUO POSLJEDNJI ZAGREBAČKI GRADONAČELNIK U BIVŠOJ DRŽAVI Za vrijeme Mikića Zagreb je bio ogromno gradilište, niknuli su Šalata, Jarun, Mladost...

U 82. godini umro je Mato Mikić, posljednji zagrebački gradonačenik prije uspostave višestranačja.

Upravo će politika biti ono po čemu će ostati zapamćen, iako je profesionalni uspon doživio zahvaljujući karijeri uspješnog ekonomista. Rodio se 1937. Vidovci kraj Požege, međutim Mikićev životni put vezan je za Zagreb. Diplomirao je, kasnije i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je radio od 1963. kao asistent, potom viši predavač, izvanredni i redoviti profesor, a između 1984–86. obnašao je dužnost dekana. Bio je generalni direktor Republičkoga zavoda za planiranje i član Izvršnoga vijeća Sabora SR Hrvatske 1974–78., te predsjednik Skupštine Grada Zagreba 1982–83. i 1986–90.

Ovo posljednje je podatak po kojem će ostati zapisano njegovo ime.

Mato Mikić bio je u dva navrata zagrebački gradonačelnik; prvi puta tijekom jednogodišnjeg mandata 1982.-83., a potom u posljednjoj velikoj urbanističkoj fazi hrvatske metropole, između 1986. i 1990. Kada se uzme razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, bio je jedanaesti po redu među gradonačelnicima, kao i posljednji u socijalizmu.

Svi koji su u osamdesetima živjeli u Zagrebu, znaju kako je glavni grad tadašnje SR Hrvatske doživio strahovito pozitivnu transformaciju i u svega dvije-tri godine, preobrazio se iz dosadnog sivog grada u razigranu urbanu cjelinu. Pod Mikićevim vodstvom potpuno je obnovljen tadašnji Trg Republike, izgrađen Autobusni kolodvor, Cibonina dvorana, plivalište Mladosti, revitalizirana Šalata, tu su još Muzej Mimara, Jarun te brojne ulice i trgovi. Zagreb je tada postao, nećemo pretjerivati i koristiti termin „metropola“, ali sasvim sigurno, moderan i razigran srednjoeuropski grad.

A toga ne bi bilo bez Univerzijade, koja je nesumnjivo najvažniji događaj u Mikićevoj karijeri gradonačelnika Grada Zagreba. Ljetna univerzijada, koja je održana u srpnju 1987., jedan je od važnih događaja u Hrvatskoj 80-ih godina prošloga stoljeća. Budući da je Beograd ranije odustao od kandidature, Skupština grada Zagreba gotovo jednoglasno je 1983. donijela odluku o prihvaćanju kandidature. U to vrijeme tzv. dužničke krize, na jugoslavenskoj razini donesena je odluka o zamrzavanju investicija koje su bile vezane za društvenu sferu, ali hrvatski komunisti našli su rješenje. Članovi Inicijativnog odbora Univerzijade, visoki dužnosnici Socijalističke Republike Hrvatske, a među njima i Mato Mikić, tvrdili su kako se radi o razvojnom programu Zagreba:

“Vrlo pažljivo ostvarili smo kontakte da bi se u Hrvatskoj osigurala podrška republičkih organa. Razgovarali smo s Josipom Vrhovcem, Mikom Špiljakom, Antunom Milovićem, svim rukovodiocima, društveno-političkim zajednicama i svim SIZ-ovima koji su financirali pojedine djelatnosti vezane za Univerzijadu”, prisjetio se Mikić prije nekoliko godina u Večernjem listu.

Kad se vidjelo da će Univerzijada uspjeti, stigao je prigovor iz Beograda. Isticano je da nema zakonskog uporišta da se mogu koristiti proračunska sredstva u 1,5 godini, jer se proračun donosi za godinu, ali tadašnje hrvatske vlasti su se othrvale pritiscima i izgurale ogroman projekt.

Danas tradicionalni dočeci Nove godine na Trgu bana Jelačića, također su započeli u Mikićevoj eri. Iako se posljednjih 29 godina sasvim maknuo iz javnosti, Mato Mikić ostaje najsposobniji poslijeratni zagrebački gradonačelnik, poslije Većeslava Holjevca.

Kako je napisao čuveni zagrebački kroničar Zvonimir Milčec: „Dr. Mato Mikić, predstavnik starog režima i države, smjenom vlasti i ispostave nove države, na civiliziran način ključeve grada predaje prvom gradonačelniku glavnog grada samostalne države Borisu Buzančiću”.