Tomislav Tomašević kao mladi Bandić, sve dok se ne dogodi eksplozija pod prozorom

Tomislav Tomašević ostao je bez glavnog protivnika - Milana Bandića. Prve ankete pokazuju da bi, kada bi izbori bili danas, bio u značajnoj prednosti pred ostalim kandidatima. Dijelom to treba zahvaliti svojoj dugotrajnoj medijskoj prisutnosti i upornom radu u ulozi prvog gradskog aktivista, dijelom, što je vjerojatno važnije, činjenici da je dosad jedini otkrio barem mrvice programa koji kani slijediti postane li zagrebački gradonačelnik. Koliko, međutim, u tim mrvicama ima stvarnog sadržaja?

Ključan prioritet je promjena modela upravljanja, kaže Tomašević. Što to znači? Kakav je bio stari, a kakav bi trebao biti novi model upravljanja? O tome saznajemo malo, pogotovo većina Bandićevih birača kojima je stari model upravljanja bio sasvim okej.

Kroz javne natječaje u grad ćemo dovesti najstručnije upravljačke kadrove, najavljuje Tomašević. Što, međutim, ako se na te natječaje ne javi nitko tko bi mogao zadovoljiti, ne samo Tomaševićeve deklarirane visoke ambicije, nego i minimum potreban za funkciju? Budu li to natječaji za pozvane, raspisani forme radi kako bi se javili oni kojima Tomašević vjeruje, u čemu se onda mijenja model upravljanja?

Nemamo nijednu bolnicu južno od željezničke pruge, a kamoli južno od Save, kaže dalje, među ostalim, Tomašević. To je već preuranjen ulazak u detalje, kao i najava tramvajskih koridora odvojenih od ostalog cestovnog prometa, za koju unaprijed znamo da se, ne spustimo li tračnice pod zemlju, ne može provesti praksu. Pitanje je i treba li nam doista bolnica južno od Save ili nam trebaju suvremenije bolnice, bilo gdje u Zagrebu.

Sklisko je i kada se uđe u područje gradskih financija.

Prvo ćemo utvrditi koliki je točno dug Grada Zagreba, službeni podaci ne postoje, kaže Tomašević. Nije li, međutim, upravo on posljednjih godina bio jedan od najaktivnijih gradskih vijećnika? Smije li si dopustiti luksuz izjave da nema pojma o Bandićevu trošenju?

U sljedećoj rečenici, međutim, Tomašević kaže da je u Gradu i "puno skrivenih dugovanja kroz različite ugovore". Kako to zna ako ne zna razmjere duga?

Uvjereni smo da se godišnje u Gradu Zagrebu može uštedjeti oko 300 milijuna kuna i još toliko u Holdingu, kaže Tomašević. Opet, ako ne zna visinu gradskih troškova, kako je izračunao potencijal uštede? Zašto 300 milijuna kuna? Zašto ne 270 ili 450?

Dalje već ulazimo u bandićevsko područje demagogije: "Dobra je demokratska praksa da upravljački kadrovi nakon promjene vlasti daju mandate na raspolaganje. U slučaju Zagreba to znači ponuđene ostavke pročelnika svih 27 gradskih ureda".

Ako Tomašević doista tako razmišlja, taj, navodno novi, način upravljanja koji nam donosi zapravo je klasika neuspješne tranzicijske politike. Nije dobra demokratska praksa kada smjena vlasti pomete cijeli vrh državne uprave. Dobro je kada u institucijama uprave, državne i lokalne, rade profesionalci, čiji rad nije određen stranačkom politikom ili ideologijom. Zašto bi profesionalci koji su tamo zaposleni dali ostavke? I što kani napraviti ako ljudi na koje misli, a to su prije svega oni koje je zaposlio Bandić po nečijoj preporuci, ne daju ostavke?

A gdje bi Tomašević tražio stručnjake? U protekle je četiri godine, kaže, surađivao s nekoliko stotina zviždača iz gradske uprave i gradskih poduzeća, među kojima je "mnogo vrlo kvalitetnih i stručnih ljudi". Oni će mu biti ključni saveznici. Zviždačka ojađenost, međutim, rijetko kada se pokazala dokazom stručnosti.

A kada zaključuje "ne bojim se nikoga. Idem do kraja, bez popuštanja. Bit ću gradonačelnik otporan na sve vrste pritisaka, prijetnji i podmićivanja", nije li takav bio i Bandić dok mu detonirani kontejner nije proletio pokraj prozora, kao finalna i najjasnija opomena?

Uz sve to Tomašević je danas jedini kandidat koji nam je dao naslutiti barem fragmente svoje gradske politike. Zasad se čini da od njegove uprave ne treba očekivati višak kreativne vizije, ali četiri godine standardne, dosadne, činovničke uprave doista bi iznurenom gradu pomogle da se odmori.

Za razliku od Tomaševića, drugi kandidati većinom ne nude ništa. SDP-ovac Joško Klisović tek je nekoliko puta ponovio da je Zagreb najzapušteniji glavni grad unutar Europske unije i da "Zagrepčanke i Zagrepčani to ne zaslužuju" te da misli da im on može ponuditi viziju, a onda i ustrajnost da tu viziju s njima provede u praksu. Vizija je zasad ostala nepoznata.

HDZ-ovac Davor Filipović zapravo ponavlja Tomaševićevu mantru i obećava "novi model upravljanja", odgovornost u financijama, transparentnu obnovu grada i projekte na dobrobit svih građana. Za razliku od Tomaševića, kontaminiran je politikom stranke iz koje dolazi.

Ipak nešto drukčija od ostalih, Vesna Škare Ožbolt iza sebe ima uspjeh mirne reintegracije Slavonije i Baranje. To joj daje kredibilitet kad je riječ o ustrajnosti, ali iz njene kopije Mostova programa ne vidi se kakav bi ona Zagreb željela.

Miroslav Škoro je ekspert za estradu i vjerojatno je i za njega i za Zagrepčane najbolje da se drži temeljnog biznisa.