ZAGREB - Dennis Šaban Hoffman, 70-godišnji umirovljeni inženjer elektrotehnike, stajao je u subotu na Trgu bana Jelačića točno u 17 sati s kovčegom u ruci i porukom: “Draga novinarko, ja sam Dennis Šaban Hoffman!” Međutim, Hoffman nije iščekivao samo mene, već i svoje staro društvo s kojim je po dječjim domovima u Zagrebu dijelio sve: obroke, nestašluke, sobe, kupaonice i gorku činjenicu da nitko od njih nema roditelje.
Vremena gladi i nedaća
Zadnji put vidjeli su se prije više od 50 godina pa se moglo naslutiti da će susret biti prepun emocija.
- Gotovo polovica starog društva je umrla, drugi su bolesni pa ne mogu doći. Ali nas 15-ak se okupljamo - kaže Hoffman, organizator ovog neobičnog susreta.
U hotel Palace napokon su počeli dolaziti prvi domski kolege. Trenutak nelagodne tišine, pogledavanja... a onda oduševljeni usklici prepoznavanja i dugi, topli zagrljaji. Stari prijatelji oživjeli su preksinoć sjećanja na razdoblje poslije Drugog svjetskog rata kada ih je većina ostala bez roditelja i završila u domu. Bila su to vremena gladi i društvenih nedaća. Od nekadašnjih siročića, koji su se prozvali “domovcima”, oni su danas umirovljenici, zanatlije, doktori, pravnici, profesori, inženjeri, pustolovi i - djedovi.
- Bili smo neprestano gladni, brzo smo rasli, a obroci su bili škrti - prisjeća se jedan “domovac”.
Šnita je krao kruh
- Ali imali smo dečka koji je bio toliko jak da bi nogom razvalio vrata od skladišta i onda nam dijelio šnite kruha. Zato smo ga prozvali Šnita - smije se.
- Mene su 1958. uhvatili za vrijeme policijskog sata. Iskrao sam se iz doma i otišao na koncert, na kraju sam završio u miliciji gdje su me ošišali na “nulericu”, a i dobro izmlatili kad su čuli da sam iz doma. Na kraju me policajac tražio da mu platim šišanje! - prepričava jednu od svojih zgoda Ivica Jukić, poznatiji kao Šuster, dok njegovi prijatelji dobacuju kako je imao najljepšu kosu u društvu. Iako nimalo lijepa, ova uspomena izazvala je smijeh svih “domovaca”.
- Znali smo bježati i odlaziti do djevojaka u ženskim domovima, na koncerte, u kino... Dečki bi s prvog kata spustili povezane plahte po kojima bi se poslije uspinjali. Nikad nas nisu ulovili - prepričava Hoffman.
Susretu nije odolio ni Anton Brcko, koji je unatoč bolesti došao vidjeti stare prijatelje.
Drago Bulat bio je najbolji u borbi ručnicima, a Mirko Kresoja u nestašluku. Zovu ga Papa haski jer se bavio utrkama zaprežnih pasa. Za njega kažu da je bio provokativno zločest, ali su ga svi odgajatelji obožavali.
Smijali se i plakali
- U dom sam došao kao novorođenče. Tukao se, bježao, švercao ulaznice za kino, ali sve je to potrajalo dok nisam počeo učiti zanat za soboslikara. Zato hvala domu što su me natjerali da izučim zanat. Počeo sam od nule, a danas imam i previše! - kaže zadovoljno Mirko.
Društvo je prepričavalo lijepe i ružne zgode iz domskih dana do kasno u noć. Smijali su se i plakali, a njihove uspomene ponovno su oživjele.
Organizirao svoj pogreb
Dennis Šaban Hoffman poznat je po tome što je 1997. organizirao vlastiti sprovod kao protest zbog nenaplaćene odštete od teške automobilske nesreće zbog koje je bio nepokretan dvije godine. Da bi skrenuo pažnju na svoj problem, zaključio je da je najlakši način za to putem medija, koji su popratili njegov sprovod i objavili osmrtnicu. Došli su mu prijatelji i znanci, a jedan mu se čak ispričao u ime drugoga koji nije mogao doći zbog službenog putovanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....