TUGA U KOZARI BOKU

‘U petak me zagrlio i pitao: ‘Jel‘ cesta dobra, a? Nitko više neće doći tu, samo je on mogao‘

To su emocije, bilo je kao kad je Tito umro... nema ovdje Roma koji ga nije podržavao
Benjamin Memeti; u kutu Milan Bandić u Kozari Boku 2000. godine
 Tomislav Krišto, Damjan Tadić/Cropix

Kao kad je Tito umro... jesi gledo to na YouTubeu? E, tako ti je jutros bilo ovdje. To su emocije, ljudi su plakali. Nema ovdje Roma koji ga nije podržavao. Zapamti što ti kažem, nitko više od njih neće doći ovamo među nas, samo Bandić je mogao - priča nam 38-godišnji Mario iz ulice III. Kozari put, drugi odvojak.

Ova uska ulica na periferiji grada, deset kilometara od centra Zagreba, gdje žive uglavnom romske obitelji, napučena daščarama i ciglenim kućama, gdje se tepisi još uvijek peru na cesti, a rublje suši na ogradama, obilježila je karijeru jučer preminulog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Barem koliko je on obilježio i nju.

- Ma ovdje nije bilo ničega prije njega. Dvije kuće možda. Na početku ulice bilo je ilegalno odlagalište otpada, asfalta nije bilo, parka nije bilo za djecu, ni kanalizacije, struje, plina. Isto je i u Kozari boku, Petruševcu - prisjeća se Mario kako je ovdje izgledalo prije dvadesetak godina.

image
Tomislav Krišto/Cropix

A dvadeset je godina mlađi Milan Bandić, s rukama u džepovima i pognute glave, koračao baš ovom ulicom kroz periferijsko blato u finim cipelama i odijelu na početku svoje karijere dok su svi oko njega pokušavali izbjeći kaljužu. Tu je zgodu fotoaparatom zabilježio reporter Damjan Tadić, a ona je zacementirala Bandićev imidž čovjeka iz naroda kojemu ne smeta povremeno zaprljati cipele.

image
Milan Bandić u Kozari Boku 2000. godine
Damjan Tadic/Cropix

U nedjelju je u ulici odakle je krenuo mit o Milanu Bandiću njegova iznenadna smrt bila glavna tema među mještanima. Sjetne cajke o izgubljenoj ljubavi odzvanjaju kroz prozore obiteljskih kuća, djeca s ulice viču za nama: “Milan Bandić, laka mu zemlja!”, a stariji mještani odlaze zapaliti svijeće na ugao nove ulice IV. Kozari put gdje su baš u petak završeni radovi postavljanja novog asfalta i kanalica.

Kao prvi susjed

- Jutros nisam mogla ni kavu popiti od šoka. Gledam vijesti i mislim da se netko zeza - kaže Mevlina Memeti i dodaje da je baš u petak, 24 sata prije nego što je preminuo, Bandić bio ovdje na otvaranju nove ceste IV. Kozari put i razgovarao s njom i njezinim sinovima. Inače, u maloj kući na broju 183 stisnulo se 12 Memetija.

image
Mevlina Memeti
Tomislav Krišto/Cropix

- Primio me u petak, zagrlio i pitao: 'Benjamine, jel' cesta dobra, a?' Taman sam htio da se uslikamo, ali nismo stigli... - prepričava nam 12-godišnji sin Mevline Memeti. Njegova majka se odmah prisjeća i kako je gradonačelnik već bio u njihovoj kući - lani, odmah poslije potresa.

- Ne znam kako mogu ljudi govoriti da on ništa nije radio!? Tu je bio kod nas odmah nakon potresa i kaže mi: 'Sve ćemo srediti, polako, ništa ne brini.' Ja sam imala baraku tu, on mi je to legalizirao, djecu mi na more vodio u Skradin na sedam dan, besplatne knjige davao, sve nam je doveo ovdje, struju, plin, kanalizaciju - nabraja ona kroza suze govoreći da ju je strah kakva će situacija za Rome biti sada nakon smrti Milana Bandića.

image
Na fotografiji: Benjamin Memeti
Tomislav Krišto/Cropix

Malo dalje od Memetijevih, susjeda Jadranka Seferović kaže da ga je isto vidjela u petak na svečanom otvorenju ceste i da se činio zdravo i dobro.

- Organizirali smo tu malu svečanost za njega, večeru, zapravo. Napravili smo mu janjetinu, što je on volio. Bilo je i pića, naravno. Ali on je bio takav čovjek, kada priča s vama, kao da priča s prvim susjedom, ne drži se on visoko kao ovi neki. Svi su ga ovdje voljeli, nećete naći u putevima da netko protiv njega priča. Znate kako mi Romi kažemo: Budi čovjek, bit ću čovjek. Eto, on je bio čovjek - priča nam Jadranka Seferović iz svog dvorišta.

Esada Dedića ulovili smo dok je prao auto u dvorištu i razgovarao sa susjedom upravo o Bandićevoj iznenadnoj smrti. Kaže da su više-manje sva naselja oko Žitnjaka na svakim izborima glasala za Milana Bandića. Štoviše, kaže, da nije bilo njega, vjerojatno ne bi bilo ni Žitnjaka.

- Za nas je on nešto vrijedio, ne znam kako je za druge, u to ne bih ulazio. Ali, znate, za sve nas što radimo, imamo posao, ništa se puno neće promijeniti, i dalje ćemo raditi za svoje plaće i za sebe. Zato je i jedno što mi se nije sviđalo kod Bandića što je ljudima ovdje davao velike novce, 4500 kuna za djecu, pa onda još za četvero, petero djece, tako da ne moraju ništa raditi pa sada još smetaju onima koji rade - govori iskreno Dedić.

Kome dati glas

S druge strane Radničke ceste od Kozari puteva, prema Savi, u naselju Novi Petruševec, gdje je smještena gradska zgrada sa socijalnim stanovima, Bandića neće uspoređivati s Titom, ali hoće s Tuđmanom.

- Isto vam je to. Poslije Tuđmana je došao Sanader, koji je sve pokrao, a ništa nije dao. Bandić je, kao i Tuđman, uzimao, ali je dao i sirotinji. Svi smo mi grešnici. Da vam kažem, Bandić je legenda i zvijezda! Ja sam ujutro zaplakala kad sam čula. Mi više nemamo kome dati svoj glas - priča Alisa Halilović, koja zadnje dvije godine, otkako je s obitelji preseljena iz ilegalnog Plinarskog naselja, živi u novom stanu na adresi Novi Petruševec 8.

image
zgrada na adresi Novi Petruševec 8
Tomislav Krišto/Cropix

Kaže da je upoznala Bandića prije puno godina, a onda joj je dao svoju vizitku i rekao neka zove za sve što treba.

- Nazvala sam ga i tako sam i dobila stan. On je došao kad smo se useljavali. A znate tko nije došao, Veljko Kajtazi, on nije htio ući kod nas, kao da nije naš - žali se.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 18:13