Dvadeset je godina zub vremena nagrizao ispražnjeni kompleks tvornice Sljeme. Ruine industrijskih objekata raspoređenih na 14 hektara zemlje, danas u vlasništvu Grada Zagreba, služe kao prostor za skladištenje privatnicima koji ih iznajmljuju. Dan kada smo došli prošetati velebnim kompleksom koji je tolikim ljudima značio život, bio je maglen i hladan. ‘Mali‘ Jankec na krovu velike zgrade nekadašnje hladnjače, samo glavom izbijajući iz magle, kao da potvrđuje svoju nelagodnu poziciju maskote propalog poduzeća. Jedini znak života ovdje je portir, smješten u kućici do ulazne kapije. I njegova se uloga čini slična onoj Jankecovoj.
Mnogi stanovnici Sesveta pred očima i dalje imaju slike tvornice iz vremena kada je bila u pogonu.
-Lokalci će vam ovo predstaviti kao centar Sesveta- sve glavne ustanove ove gradske četvrti tek su par stotina metara od nas, a ova ruptura u tkivu grada je svjedok postindustrijskog propadanja, objašnjava nam dr. sc. Nevena Škrbić Alempijević, redovita profesorica Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i voditeljica istraživačkog tima projekta PostCity- Transformacija postindustrijskog grada: prostor, zajednica i rad. Profesorice Škrbić Alempijević i Kelemen te kustos Muzeja Prigorja Damir Fofić, proveli su nas zapuštenim kompleksom mesne industrije Sljeme u Sesvetama. Objasnili su nam njegove specifičnosti, ali i sličnosti sa drugim lokacijama po gradu Zagrebu.
Projekt kao glas građana za njihovu budućnost
Projekt PostCity, financiran od Hrvatske zaklade za znanost, okupio je tim stručnjakinja, mahom profesorica i asistentica Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju te Geografskog odsjeka na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu; Nevenu Škrbić Alempijević, Sanju Potkonjak, Petru Kelemen, Tihanu Petrović Leš, Kristinu Vugdeliju, Ivu Grubišu i Lauru Šakaju.
Za cilj su uzele stvaranje istraživačkog modela za razumijevanje što više aspekata deindustrijaliziranih područja, kojima Hrvatska obiluje, kao i doprinijeti stvaranju strategija za prenamjenu tih prostora po mjeri građana. -Ono što nam je jako zanimljivo jest kako se u javnim politikama promišljaju ovakvi prostori i vidi li Grad Zagreb potencijal u njima, govori nam dr. sc. Petra Kelemen, izvanredna profesorica Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju u Zagrebu. Projekt Sljemena jest jedan od strateških projekata u gradu i nalazi se u aktualnom planu razvoja Grada Zagreba za razdoblje do 2027. -Osim glazbene škole u zgradi hladnjače bili bi ovdje i drugi sadržaji; pješačko- biciklistički koridori, parkovi.. ovaj je prostor viđen kao iznimno bitan, prostor koji bi mogao pomoći u stvaranju kvalitetnijeg života; za život, slobodno vrijeme, stanovanje., nastavlja Petra.
Na upit jesu li gradske vlasti obaviještene o njihovom projektu, voditeljica projektnog tima odgovara -Bili smo u kontaktu s gradskom upravom; odmah smo obavijestili Grad o našem projektu i koja nam je ideja. To je projekt Hrvatske zaklade za znanost tako da su rezultati primarno znanstveni- ali mi želimo da rješenja budu primjenjiva.
Počeci mesne industrije u Sesvetama
-Danas smo posjetili mesnu industriju Sljeme jer je baš ovdje jaka aktivacija lokalne zajednice da se prostor obnovi, tumači nam Nevena Škrbić Alempijević dok prolazimo kroz mračni hodnik jedne od desetak napuštenih industrijskih zgrada. Gotovo je nemoguće samostalno prepoznati što je ovdje bilo prije tridesetak godina. Što god da je bilo, sada je dom životinjicama čije nas ubrzano koračanje nad glavama s vremena na vrijeme trgne iz zagrobne tišine velikih sala. Bršljani i mahovina rastu iz betonskih zidova i omataju se oko željeznih šipki tvoreći s njom mirnu simbiozu. Malo je poznato da je najstariji dio kompleksa u Sesvetama projektirao arhitekt i zagrebački gradonačelnik (1910.-1917.) Janko Holjac, i to davne 1898. godine.
Tada je otprilike određen i raster industrijskog kompleksa koji se nije bitno mijenjao kroz više od jednog stoljeća poslovanja. Povoljan prometni položaj i dostupnost stočarskih sirovina prometnuo je područje Sesveta kao najlogičniju lokaciju za udaranje temelja Gospodarstvene tvornice mesnate robe i masti dioničarskog družtva u Zagrebu. No, tvornica nije imala prilika za razvitak s obzirom na konkurenciju kapitalaca u mesnoj industriji: obitelji Rabus u Zagrebu te Gavrilovića u Petrinji, stoga je se Hrvatska pučka banka, kao njen najveći dioničar, pokušavala riješiti. To ujedno označava početak njezinog dugog života obilježenog razdobljima zapuštenosti, a potom izvanrednih revitalizacija.
Tako 1915. poduzeće K. Rabus i sin kupuje zapuštenu i tehnološki zastarjelu tvornicu, širi ju i modernizira. Ova se obitelj inače smatra generatorom razvitka sesvetskog kraja; širenje njihovog tvorničkog kompleksa popraćeno je i s dovođenjem kvalificirane radne snage iz Slavonije i Slovenije, a u tvorničkoj strojarnici uvedena je i prva električna energija u Sesvetama. Razdoblje dvadesetih godina obilježio je izvoz u Austriju i Čehoslovačku, ali i na nova tržišta Italije, Njemačke, Francuske i Švicarske. I nakon vladavine bračnog para Rabus tvornica je nastavila sa širenjem na strana tržišta, i to na englesko, austrijsko, belgijsko, a potom i američko, na koje su izvozili konzerviranu hranu kroz tridesete godine dvadesetog stoljeća. Zlatno doba Rabusove tvornice završava početkom 2. svjetskog rata. Iako je poslovala u nešto manjem kapacitetu (tih je godina tvornica brojala između 100 i 120 radnika dok je u mirnodopskom razdoblju brojala njih 170), tvornički pogoni gotovo da i nisu prekidali proizvodnju.
Širenje tvorničkog kompleksa u socijalizmu
Na kraju rata tvornička postrojenja bivaju uništena, skladišta opljačkana, arhiva zapaljena, alat odnešen...Strojevi su začudo ostali netaknuti, što je, dolaskom nove vlasti i konfisciranjem imovine Rabusovog poduzeća u korist države, donekle olakšalo ponovnu revitalizaciju tvorničkog pogona, i to pod vodstvom upravitelja Steve Gavrilovića. U tom je preobražaju utemeljeno novo poduzeće pod nazivom Tvornica suhomesnatih proizvoda Sljeme. Već u prvom mjesecu poslovanja tvornica je proizvela 192 tone proizvoda koje su Zagrepčanima bili dostupni u šest prodavaonica u centru Zagreba i jednoj u Sesvetama. Zamah u proizvodnji pratili su i financijski uspjesi; postrojenje je pedesetih godina teško čak 6. 287 milijuna dinara akumuliranog kapitala- daleko ispred proslavljenih Končara i Plive.
Takva progresija nametnula je potrebu preciznijeg praćenja poslovanja pa je već 1958. godine uvedena elektronska obrada podataka mehanografskim strojevima, korištenima za fakturiranje i obračun plasmana proizvoda. Sljeme je mehanografe naručilo od američke tvrtke Remington Rand Univac, iste tvrtke koja je 1961. izradila elektroničko računalo s elektroničkim cijevima za potrebe sljemenskog pogona, što je ujedno i prvo takvo računalo u Hrvatskoj. Ulagački mentalitet potreban za rekonstrukciju i izgradnju objekata u Sesvetama uskoro se prelio u razmišljanje o osiguranju konstante sirovina odnosno izgradnje vlastite svinjogojske farme. Već 1966. na prostoru između naselja Jelkovec i Vuger potoka izgrađena je najveća svinjogojska farma na svijetu. Iako je ukupan broj zaposlenih u kombinatu šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća dostizao 4 000 radnika, postotak zauzetog mesnog tržišta rapidno je padao; od pedeset postotnog udjela na zagrebačkom tržištu koje je držalo još 1960. spalo je na 20 posto sedamdesetih godina.
Loša razvojna koncepcija, slaba kadrovska politika, disparitet cijena, kontroliranje cijena mesa i mesnih prerađevina te dvadesetak godina zastarjeli pogoni dolaze osamdesetih godina na naplatu u vidu stečajnog postupka otvorenog 1988. godine. No, to nije bio kraj Sljemena. Spasio ju je jedan od njezinih odvojaka, spomenuta Svinjogojska farma koja je zakupila sesvetske mesoprerađivačke pogone tako da je već sljedeće godine započela proizvodnja, a ulaskom u novo desetljeće osnovano je Poljoprivredno-industrijsko poduzeće Sljeme. Sa 550 zaposlenih i novim motom Evropska produktivnost-evropske plaće Sljeme je 1991. prihodovalo preko jedne milijarde hrvatskih dinara.
Posljednji Jankecov pozdrav na Markovom trgu
A onda dolazi 1994. i postupak pretvorbe poduzeća u dioničko društvo. 54,2% temeljnog kapitala, koji je utvrđen na 60,3 milijuna njemačkih maraka, stekli su mali dioničari, republički fondovi 13,4%, a proslavljeni Hrvatski fond za privatizaciju 32,4%. Društvo Finagra d.o.o, nastalo u pretvorbi PIK Virovitica i DP Poljoprivreda Gradina, kupilo je 2003. dionice čime je steklo preko 73% temeljnog kapitala, da bi 2005., nakon 106 godina, proizvodnja bila ugašena. Povorka radnika Sljemena tokom dvotjednih prosvjeda na Markovom trgu donijela je drveni lijes u kojem je ležao plišani Jankec, maskota tvornice još od Rabusovih dana. Imovina je ipak rasprodana, a grad Zagreb postao je vlasnik ovog kompleksa, kojim upravlja i danas.
Hvalevrijedna motivacija ovog istraživačkog tima u sudaru s realnošću probudila je u nama skepsu. A što je realnost? Neoliberalna urbanizacija kao filozofija planiranja grada u zamahu je barem dvadeset godina. Gradska uprava, u nadležnosti svih spomenutih postindustrijskih objekata, nije 2007. obranila Tvornicu trikotaže i pozamanterije Nada Dimić od investitorskih interesa Željka Keruma, što je za posljedicu imalo divljačko rušenje djela kompleksa usred građevinskih radnji bez dozvole. Sesvetsku tvornicu, koja je godinu prije stavila ključ u bravu, ‘obranio‘ je Bandić nelegalnim prepisivanjem kompleksa procijenjene vrijednosti od 186 milijuna kn sa Grada Zagreba na Zagrebački Holding zajedno sa spomenutom Finagrom, tvrtkom koja ga je otkupila za povoljnih 800 tisuća kuna.
Godine su prošle, investitori razulareno grade gdje mogu i stignu dok građani gube osjećaj da to ima ikakve veze s njima. Stoga smo naše istraživačice pitali za konkretne poteze koje će građansku ideju dovesti do uha gradskih vlasti. -Izravan kontakt s ljudima osnovno je polazište svega., objašnjava nam Nevena status građanske participacije u njihovom istraživanju lokacije Sljemena – Kolega Fofić organizirao je izložbu vezanu uz mesnu industriju. Izložbu je posjetilo nekoliko bivših zaposlenika s kojima smo stupili u komunikaciju. Zajedno smo se priključili Jane‘s walku, odnosno besplatnim lokalno organiziranim šetnjama tokom kojih se ljudi skupljaju radi zajedničkog istraživanja, razgovora i uživanja u svojim kvartovima, pod čijim su okriljem bivši radnici tvornice po prvi puta nakon mnogo godina imali priliku prošetati kompleksom. Posjećenost tih tura od strane bivših zaposlenika nam je pokazalo da su ljudi koji su neposredno vezani uz prostor ti kojima je do njega najviše stalo te da oni takvim temama posvećuju puno pozornosti., Jane‘s walk, inače globalni projekt u kojem sudjeluje 355 gradova u više od 60 država svijeta, kod nas živi pretežito kroz projekt Mapiranje Trešnjevke. - Šetnje nam daju dobre uvide u to koje su lokacije prepoznate kao bitne te koje probleme građani žele riješiti, dodaje Nevena uz škripu razbijenih stakala pod čizmama.
Buđenje usnulih industrijskih ljepotica
-Najtužnija sudbina objekta je ona bez ikakve perspektive, govori nam Nevena o iskustvu s lokalnom zajednicom na području Sesveta, -Ljudi nemaju problem da zgrada hladnjače bude glazbena škola, njima je glavno da ima svrhu. Ipak, put od stare industrijske zgrade do glazbene škole, ili Paromlina do društveno-kulturnog centra dug je i ne odveć jednostavan. Istraživačice koje sudjeluju u projektu kultiviraju svijest o predlaganju konkretnih rješenja te povezivanju znanstvene zajednice i kreatora gradskih politika. -Snaga naših etnoloških i kulturnoantropoloških istraživanja leži u prikupljanju razmišljanja, ideja i vizija vrlo različitih aktera u procesu revitalizacije i stvaranja novih vrijednosti., kaže nam Petra i nastavlja - u europskim i svjetskim politikama stavlja se velik naglasak na građansko uključivanje i osmišljavanje projekata koji ih se tiču.
Projekt koji su pokrenule sada je u preliminarnoj fazi; u prvoj projektnoj godini otvorene su lokacije po Zagrebu na kojima će istraživačice raditi kroz četiri godine te pokušati za iste otvoriti što više različitih perspektiva. To su: Nada Dimić, Paromlin, Tržnica Trnje, četvrt Buzin, Gredelj, Mali dom na Velesajmu i Sljeme. Stižemo do hodnika, ulaza zapriječenog nekakvom žičanom ogradom. Kustos Fofić i naš fotograf već su se provukli. Palimo lampe na mobitelima i provlačimo se i mi. -Naš projekt uvažava baštinski aspekt ovih arhitektonskih ostvarenja ali naglasak nije na tome. Nas ne zanima toliko rekonstrukcija prošlosti ovih mjesta već svakodnevica ovih lokacija, promatrati ih iz sadašnje perspektive i značenja koja ljudi upisuju u njih, objašnjava voditeljica tima. Upravo sa tom svrhom od sljedeće, 2025. godine, predviđaju radionice unutar lokalnih zajednica koje će služiti kao mjesta rasprave i okupljanja. - Želimo građanima pružiti priliku da kažu kako vide budućnost tih lokacija u gradu, koju vrstu nove namjene žele, i što im ide u korist., objašnjava cilj radionica voditeljica projekta Nevena Škrbić Alempijević.
Model odlučivanja u kojem se osniva tijelo koje nije toliko administrativno striktno uređeno daje građanima osjećaj pristupačnosti. Pomaci koji dolaze odozdo prema gore pridonose kvaliteti života u zajednici i dokazuju da ne mora sve biti dio velikog projekta., govori nam Nevena dok Petra nadodaje -Nama su zanimljiva i manja privremena događanja koja traju trenutak a mogu nešto promijeniti i pomaknuti, primjerice, rezultira li dovođenje kulture u kvartove do povezivanja te zajednice ili otkrivanja novih potencijala., objašnjava Petra važnost kratkotrajnih projekata nasuprot onih velikih, poput Sljemena ili Paromlina.
Ajmo uključiti migrante
Radionice, rasprave, šetnje, ideje građana u fokusu su ovog projekta -Komunikacija s Gradom nam je bila i ostala jako bitna. No, da bismo nešto argumentirano predložili gradskoj upravi i ostvarili uspješnu suradnju prvo moramo provesti istraživanja i radionice, objašnjava nam Petra važnost odaziva i uključivanja građana u njihove projektne aktivnosti. -Veliko je pitanje i ono o participaciji migranata u kreiranju politika našeg grada. Marginalizirane skupine također sudjeluju u životu postindustrijskih prostora, govori nam Nevena o odnosu starosjedilačkog i novodoseljenog stanovništa, - Dugogodišnja zapuštenost takvih mjesta doveo je do pojeftinjenja nekretnina na okolnim prostorima pa ondje često žive ekonomski deprivirane skupine s manjom političkom moći. Nas zanima i njihovo mišljenje.
Pred kraj našeg obilaska napokon stižemo i do zgrade hladnjače, buduće glazbene škole. Ponovno palimo lampe i krećemo prema stepenicama. Kustos Fofić vodi nas k Jankecu, na krov. -Svjesni smo svi da industrija ne može počivati na postavkama iz prve polovine 20. stoljeća. Transformacija takvih mjesta je globalni fenomen- američki Detroit jedan je od najpoznatijih takvih primjera. Međutim, kod nas to ima još jedan dodatni prizvuk pretvorbe i privatizacije te raskidanja sa starim naslijeđem. Ljudi imaju osjećaj reza i pranja ruku od njihovog načina života i njihovog rada, dotakla se Nevena štetnih ideologija i politika u kreiranju gradskih prostora. Politike vođene neoliberalnom logikom, a koje prostor vide isključivo kroz prizmu ekonomskog kapitala su ujedno i one koje isključuju interese građana iz igre. Primjer Kerumovog uništavanja tvorničke zgrade Nada Dimić u Branimirovoj ulici eklatantan je primjer neoliberalne ‘logike‘. Naime, atraktivna lokacija tvornice jedini je stvarni interes investitora Keruma kao i nasljednika njegovih poslovnih udjela, Instituta IGH (predstečajno stanje) i Stipić Grupe (pokrenut stečajni postupak). A za pretpostaviti je da Željko Kerum nije izolirani slučaj poduzetnika s idejom stambeno-poslovnog centra na zaštićenom gradskom objektu. Za većinu postindustrijskih prostora zamišlja se upravo mješovita namjena i veliko je pitanje na koji način organizirati kvalitetan suživot javnog i privatnog prostora. Iz tog je razloga od presudne važnosti cijeli proces izvesti transparetno.
S krova hladnjače pogled pokriva cijelo područje gradske četvrti Sesvete, koja toliko duguje radu ljudi iz ove propale tvornice. S njega vidimo i područje nekadašnje najveće svjetske svinjogojske farme, vidimo i zgradu kuhinje, kao i mali vodotoranj koji ondje stoji još iz doba Austro-Ugarske. Profesorica Petra Kelemen nam obraća pozornost na novu biciklističku stazu koja odnedavno okružuje kompleks, a onda i na koridore unutar kompleksa koji će tek biti pretvoreni u pješačke i biciklističke staze. Shvaćamo koliko je potencijala upisano u ovaj prostor; napokon- povijest ove industrije obilježena je ponovnim oživljavanjem nakon svakog pada. Revitalizacija ovdje moguća je i izgledna, a uključenje građana ključno je za uspjeh projekata koji doprinose otvaranju i transparentnosti, poput PostCity-ja. - Okrnjenje javnog prostora radi nemjerljivu štetu za građansku participaciju jer, dok smo god svjedoci makinacija, građani neće dolaziti na tribine i sudjelovati. Transparentnost će, s druge strane, povratiti izgubljeno povjerenje građana, optimistična je profesorica Nevena Škrbić Alempijević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....