Za njegov instrument škola ne postoji. Svirati ga je naučio otac. Nastupa na ulici, pred Uspinjačom, nasred Ilice ili- na Hreliću. Ljudi mu prilaze, instrument žele dotaknuti, ili ga snimiti. Izaziva svakojake reakcije. Neki mu čestitaju, a neki se i uvrijede.
- Ej, ovo je grozno za slušati. Ovo moraš biti pijan ili nadrogiran da slušaš, rekla mu je baš nedavno jedna prolaznica. Njega je to samo dobro nasmijalo.
On je Mihael, a u gradu je zahvaljujući društvenim mrežama postao poznat kao ‘Gajdaš s Jakuševca‘.
- Na ideju sam došao prije dvije ili tri godine. Otišao sam svirati na Hrelić, zašto? Zato jer tamo nitko ne svira. Zapravo, tu i tamo svirači romske glazbe dođu s bubnjevima u proljeće, ali nismo se još susreli. Znam ih čuti u daljini i onda pratim njihov ritam, ali još se nismo vidjeli, kaže mi.
Mihael Večković je dvadesetogodišnjak koji svira gajde, odnosno dude, od svoje šeste godine, a sa povremenim sviranjem na ulici kreće prije 5-6 godina.
Postoji nekoliko vrsta glazbala sa mješinom, a Mihael najčešće svira dude.
- Imaš diple ili mih, to su najstarije, proširene po Dalmaciji, otocima i Hercegovini, a često ih je ljudima nelagodno za čuti jer nisu posložene po tonovima kako smo navikli, pa mogu zvučati raštimano. Makar meni zvuče odlično. Zatim imaš gajde koje su najpoznatije. I imaš dude, koje su slične gajdama, ali imaju više ‘opcija‘, mogu biti četveroglasne ili peteroglasne, dok su gajde troglasne, imaju širi raspon, govori.
Uči djecu kako da sviraju
Sviranju ga je podučavao njegov otac, Stjepan Večković, poznati hrvatski gajdaš i znalac za hrvatska tradicijska glazbala, a danas često zajedno održavaju radionice i seminare diljem Hrvatske i izvan, kako bi proširili znanje i sačuvali tradicionalnu glazbenu baštinu. Kao ni tada kada je kretao, ni sada "prava" škola ne postoji, bili su tek seminari koje je on vodio u sklopu škole folklora.
- Postoje i ljetne škole folklora, tada su bile i zimske, ne znam ima li ih još. Škole se dogovaraju u raznim gradovima gdje onda dolaze folklorna društva. Tamo se pleše, svira i zabavlja. Ljetos sam vodio svoju prvu radionicu za klince od 10 do 14 godina, prva dva dana sam bio sam, a kasnije se pridružio i tata. Neki su bili zainteresirani, a neki su samo bili prisutni. Inače treba nekih 2-3 dana da prosviraš instrument, ali točno se sjećam jednog klinca, imao je 9-10 godina, već drugi dan je svirao melodiju, a prije toga nikad nije svirao. Mislim da je jednostavno lakše djeci, prisjeća se.
Od malena je bio okružen tradicionalnim zvukom, a i sam je krenuo svirati rano tako da se svojih početaka ni ne sjeća.
- Ne sjećam se trenutka kada sam krenuo svirati, sjećam se samo da sam svirao. Pričao mi je tata da me zanimalo, da sam ga pitao mogu li svirati i ubrzo sam krenuo s učenjem. Nedavno mi je isto prepričao da sam jednom u autu jeo sendvič i na sendviču sam svirao i onda me pitao šta radim i ja sam mu odgovorio da vježbam, smije se.
Iako se sa sviranjem bavi cijeli život, pauzu od tradicionalnih glazbala radi u srednjoj školi kada se prebacuje na moderniju glazbu, pridružuje se i osniva razne bendove i prati ‘alternativnu‘ scenu.
- Kroz cijelu srednju jedva da sam svirao. Zapustio sam to. Možda nekad s tatom, odradili bi koji koncert, ali rijetko. Tek nakon srednje sam počeo putovati i onda mi se vratio interes. Lud je instrument, nitko ga ne svira.
Nakon srednje škole otkriva eksperimentalan bend koji je težio stvaranju novih zvukova, često i nepovezanih, te se pridružuje s gajdama. Kasnije će s pjevačem te grupe otputovati autostopom u Portugal gdje će prvi put svirati na ulicama i vratiti se tradicionalnoj glazbi.
Teško je ignorirati gajde
Često ljudi ne obraćaju pozornost na ulične svirače, pogotovo u centru grada gdje ih možemo zateći gotovo na svakom uglu. Stvaraju dobru atmosferu i uglavnom ih je lijepo čuti, ali ne čudimo im se, kriomice poslušamo i idemo dalje. Gajde nisu instrument koji se sluša kriomice, one zahtijevaju punu pažnju i teško ih je ignorirati. Mihael kaže kako su reakcije variraju, ali se uglavnom radi o pozitivnim.
- Sviđa im se, zanimljivo je. Uvijek ima pitanja kao ‘Što je ovo?‘ i ‘Mogu li dotaknuti instrument?‘ Uvijek prilaze, zanima ih. Često mi i čestitaju, kaže.
Spominje kako je nedavno imao negativnu reakciju, ali ga je više nasmijalo, nego pogodilo.
- Prolazila je neka cura prije par dana i samo mi je prišla i rekla ‘E ovo je grozno za slušati. Ovo moraš biti pijan ili nadrogiran da slušaš‘ i samo otišla. Osim toga, zna smetati ako sviram blizu nekog dućana ili tako nešto pa mi znaju reći da je glasno, objašnjava. Danas uglavnom svira na Ilici blizu Uspinjače ili na Hreliću, a ljudi ga često snimaju ili se barem zaustave poslušati ga, zapljeskati mu ili mu čestitati, poneki i zaplešu.
Reakcije na njegovo sviranje dokazuju kolika je rijetkost prizor tradicionalne glazbe u Hrvatskoj, ili barem u Zagrebu.
- Prije nisam uopće razmišljao o tome, instrument kao instrument, ali u zadnje vrijeme počinjem možda osjećati i kao dužnost da nastavim tradiciju. Star je instrument i mislim da je vrijedno da ga se očuva. Zato što sam od malena u tome, imam osjećaj da je to i dio mene, zapravo velik dio. Volim te instrumente i kada ih sviram nekad kao da mogu čuti tu starinu.
Osim sviranja i podučavanja, prije nekoliko godina krenuo je i s izradom tradicijskih puhačkih glazbala, specifičnije glazbala s mješinom, zanat koji je također na izumiranju, a najčešće pada u ruke onih koji ih i sviraju.
- Od gajdi, mihova, do dvojnica, diplica... Nema puno ljudi koji ih izrađuju, ali definitivno ih ima. Znam za jednog čovjeka u Zelini, izrađuju se i na Rabu, Krku... to su izvorni svirači.
Izrada glazbala malo se mijenjala kroz povijest, ali danas se poneki materijali izmjenjuju.
Od Gruzije do Turske
- Gajde su raširene, ima ih u Gruziji, Sjevernoj Africi, Turskoj, cijeloj Europi... Većina Europe koristi na primjer gore-tex umjesto kože za mješinu. Kod nas s kožom radi još par ljudi, ali su i oni već stariji. Te promjene materijala vjerojatno i utječu na neki način na zvuk, ali nisam previše eksperimentirao. Jedino što znam je da postoje istraživanja promjene zvuka kod zamjene materijala piskova, dijelova koji proizvode zvuk. Slovaci umjesto originalnog materijala, trstike, za piskove koriste plastiku. Naravno, nisu jedini, puno ih proizvođača sada mijenja. Ono što je dokazano je da se ljudima više sviđa zvuk trstike, plastika navodno daje piskutaviji zvuk.
Sada je zahvalan što se razumije u taj dio kulture, cijeni što je s time odrastao i što svoje znanje može širiti. Tradicijsku glazbu danas miješa s modernijim valovima i stvara novi i zanimljiv zvuk. Dio je folk-punk skupine Šarijanata, šesteročlanog benda nastalog krajem 2022.
- Krenulo je kao duo gitarista i pjevača, tek kada se stvara ideja stvaranja originalnih pjesama ja dolazim u priču. To ljeto smo proveli po Francuskoj, Španjolskoj i Italiji, svirali bi svaku večer na ulici, po kafićima, restoranima, brodovima i smišljali svoje pjesme. Kad smo se vratili, proširili smo bend s još par ljudi i ove godine izbacili album inspiriran tim putovanjima.
Iskustva putovanja i životi putnika lajtmotif su njihovih pjesama. Spoj folka i punka, kako se oni žanrovski definiraju na svojim stranicama, nije uobičajena kombinacija, ipak on kaže kako se možda dobro slaže zbog "jednostavnih melodija i energične atmosfere koju stvaraju." Hibridizacija tradicionalne glazbe približava zaboravljene instrumente novoj publici te ih stavlja u novo svjetlo, a to je možda upravo ono što je potrebno da se tradicija održi na životu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....