VIDEO: PJEVANJEM DO NOVE SREĆE Ovaj zagrebački zbor okuplja i one koju su tu rođeni i one koji su došli jer su napustili domove kao izbjeglice

“Ovo je zemlja za nas/ovo je zemlja za sve naše ljude/ovo je kuća za nas/ovo je kuća za svu našu decu/pogledaj me, o pogledaj me/očima deteta”, višeglasno se pronosi dvoranom udruge Zelena akcija u Zagrebu.

Ponedjeljak je navečer sredinom siječnja. Zbor Domaćigosti ima probu. Dovoljno je provesti tek nekoliko minuta s njima da vam se potvrdi ono na što niz znanstvenih istraživanja ukazuje: zborsko pjevanje čini ljude sretnima. Potiče lučenje oksitocina, hormona koji je važan za povezivanje i osjećaj bliskosti, smanjenje stresa, produbljenje empatije i povjerenja. Upravo tako Domaćigosti djeluju: opušteno, zadovoljno, povezano.

Palma Poljaković/UNHCR

Misija

Naziv zbora govori o tome tko su: neki su rođeni u Hrvatskoj, neki su ovamo došli živjeti jer su to htjeli, neki su morali jer su svoje domove napustili kao izbjeglice. Među njima nema razlike. Nisu, naglašavaju, domaći i gosti, već domaćigosti. Pojedinačno se osjećaju nekada kao domaći, nekada kao gosti, a zajedno uvijek kao domaćigosti. Pjesma “Zemlja Ekatarine Velike” zapravo sažima njihovu misiju: htjeli bi da je Hrvatska otvorena za sve ljude i tome doprinose multikulturalnošću i svojeg članstva i repertoara - izvode pjesme iz raznih dijelova svijeta, najčešće onih iz kojih su njihovi članovi.

Palma Poljaković/UNHCR

Dirigentica Jovana Lukić

U zboru je petnaestak članica, sve su žene, na čelu s dirigenticom, etnomuzikologinjom Jovanom Lukić, no to je slučajno. Dugo su s njima bila četvorica Afganistanaca, no nisu dobili azil i morali su otići. Kada nastupaju s pjesmom koju su ih oni naučili, uvijek im je javno posvete, tako su trajno ostali dio zbora. Teški rastanci, zabavne probe, zajednička druženja, nastupi na kojima se, kako kažu, izmjenjuju pozitivne munje između njih i publike - to je život zbora Domaćigosti.

Autor videa: Marinko Marinkić/UNHCR

Utočište u pjevanju

Zbor se oformio 2016. na inicijativu Centra za mirovne studije. Cilj je bio djelovati dvosmjerno: izbjeglicama pružiti prostor integracije te kroz glazbu u društvu omekšavati predrasude i netrpeljivost prema drugima i drugačijima. Prvi su cilj, nedvojbeno, postigli.

“Zbor je most između mene i Hrvatske, između mene i društva, između mene i života. Zbor mi je dom”, kaže Melike Bikec iz Turske. Diplomirala je psihološko savjetovanje i radila kao asistentica na fakultetu, a onda politički u Turskoj više nije bilo mjesta za nju i morala je otići. “Samo koju godinu prije toga, 2016., radila sam sa sirijskim izbjeglicama u Turskoj. Tada nisam mogla niti zamisliti da ću biti u njihovoj poziciji. U samo tjedan dana život mi se preokrenuo. Otkako sam morala napustiti svoju zemlju, prepoznajem stanja i osjećaje o kojima su mi oni govorili. Sada ih potpuno razumijem”, kaže Melike.

Palma Poljaković/UNHCR

Melike Bikec (lijevo)

S bratom je došla u Hrvatsku u kolovozu 2018. “Smjestili su nas u prihvatilište Porin i znala sam da tamo moram provoditi što manje vremena kako ne bih potonula i izgubila nadu, jer tako i taj prostor i situacija djeluju na ljude. A nada mi je nužna. Nadam se da će se jednom nešto promijeniti i da ću se moći vratiti u moju zemlju, ali u međuvremenu radim što mogu da bi mi sada bilo bolje. To za mene znači da sam aktivna. Tako sam, čekajući odluku o azilu, cijele dane provodila u knjižnicama, najviše u ‘Bogdanu Ogrizoviću’ i knjižnici Filozofskog fakulteta”, prepričava Melike.

Čitala je, učila jezik, zaokupljala si misli. Poznanica iz Porina joj je rekla za zbor i odmah se htjela priključiti. “Oduvijek sam voljela i slušati muziku i pjevati, iako uglavnom samo sebi. Sretnija sam kada pjevam, to je moj način izlječenja. No, pripadnost zboru Domaćigosti nije samo pjevanje nego i prijateljstvo, zajedništvo, sudjelovanje u širenju tolerancije…”

Palma Poljaković/UNHCR

Maja Dragosavac, Anamarija Sočo, Vivijan Nagy, Maruška Mileta

Učenje jezika

I Melike i njezin brat našli su posao u Zagrebu, no svejedno su se u studenome morali preseliti u Sisak jer im je tamo dodijeljen smještaj nakon što su dobili azil prošlog ljeta. Melike se ne žali i ne vodi bitke koje je teško dobiti. Kaže da joj se sviđa smještaj, no Sisak je mjesto gdje prespava, jede i tušira se. Vrijeme provodi u Zagrebu, pa joj na vlak odlazi prilično mnogo novca. Ne žali se ni na to što joj je preskup tečaj hrvatskoga jezika, pa jezik još nije svladala onoliko koliko bi htjela.

Prvi stupanj je završila besplatno u Centru za hrvatski kao drugi i strani jezik Croaticum, a svaki sljedeći trebala bi platiti 700 eura. Ako se odluči nastaviti studirati psihologiju, zbog razlike između studija koji je završila u Turskoj i ovdje mora imati razinu znanja C1, a do toga joj trebaju još četiri stupnja. “Zbilja želim naučiti jezik, i trudim se sama ga učiti, no to ide polako. Znate one knjige za trogodišnjake o bojama, povrću, životinjama? E, to je za mene”, smije se.

Palma Poljaković/UNHCR

Maja Dragosavac (lijevo) i Branimira Mrak (desno)

Melike još nije sigurna što će raditi u budućnosti. Možda sasvim promijeni profesiju. Smatra da ima vremena odlučiti. I ima, tek joj je 26 godina. Kada bi sada mogla birati, voljela bi raditi kao psihologinja sa ženama izbjeglicama. “Toliko je trauma, a posebno je teško ženama koje se brinu za djecu. Odvojene su od svijeta. Treba im podrška”, kaže Melike.

Kada se ona u Hrvatskoj osjeća kao domaća, a kada kao gošća? “Domaćom se najviše osjećam u zboru. Sretna sam što sam upoznala toliko predivnih, pažljivih žena i obožavam biti s njima. Gošćom se ne osjećam često. Možda onda kada mi je na ulici mlada, nepoznata žena dobacila da se vratim tamo odakle sam došla. Naravno da bih željela ostati u svojoj zemlji da sam to mogla, ali morala sam otići. Odgovorila sam joj: ‘Žao mi je, ali ja sam ovdje’”, prepričava Melike.

I njezine zborske prijateljice ponekad se osjećaju udomaćeno, nekada kao gošće, neovisno odakle su. “Često sam se osjećala kao gošća u Hrvatskoj. Odrasla sam u maloj, konzervativnoj sredini na Hvaru. Moja je mama Čehinja koju nisu najbolje prihvatili iako je došla iz vrlo slične kulture. Vozač školskog autobusa redovito bi me pitao volim li više Hrvatsku ili Češku. Stoga poznajem osjećaj nepripadnosti, a zbor mi je upravo mjesto pripadanja. Kroz glazbu se borimo za bolji svijet”, kaže Maruška Mileta. Neke od cura iz zbora imaju i izbjegličko iskustvo i iskustvo života u drugoj zemlji.

Palma Poljaković/UNHCR

Iskustvo iz Montreala

Branimira Mrak je iz Osijeka. Kad sada sa zborom pjeva “Zemlju”, sjeti se da je u skloništu za rata slušala EKV, a susjed ju je ispljuskao jer “sluša četnike”.

Članovi EKV-a, ako to ikome treba pojašnjavati, nikada nisu bili nacionalisti, a kamoli četnici. U ratu joj je poginuo djed, kuća im je granatirana, tata je bio branitelj, mama je radila, a ona i brat su izbjegli u Mađarsku. “Strašno mi je tamo bilo. Išla sam u srednju školu i živjela u učeničkom domu gdje me stalno bilo strah napada, i to fizičkih. Vrijeđali su nas, pljuvali, tukli samo zato što smo bili izbjeglice. Da se drugi ne bi osjećali tako kao ja, 2015. sam pomagala izbjeglicama kada su počeli dolaziti u Hrvatsku, a kasnije sam se i pridružila zboru”, kaže Branimira.

Anamarija Sočo priključila se zboru Domaćigosti baš zbog njegove društvene angažiranosti, jer iz iskustva zna da takav model integracije funkcionira. “Živjela sam jedno vrijeme u Montrealu i bila članica sličnog zbora, koji je okupljao i strance, i izbjeglice, i beskućnike, i osobe s invaliditetom. U zboru smo svi naišli na dobrodošlicu i potvrdu da možemo doprinijeti lokalnoj zajednici. To mi je kao strankinji bilo jako važno”, kaže Anamarija.

Domaćigosti uglavnom vježbaju jednom tjedno, a druže se i češće. Otvoreni su za nove članove, a na proljeće planiraju organizirati glazbeni festival kojim će se promovirati migrantski glazbenici koji žive u Hrvatskoj.

Jasno je, Domaćigosti su puno više od zbora. Iako je i samo biti dio zbora dovoljno za sreću.

Prilog je nastao u suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice