Želi li Tomašević Zagreb, morat će pokazati da može biti uvjerljiviji: Program mu je nenapisan, a tim nepoznat

Vijest od vikenda: predsjednik zagrebačke gradske organizacije SDP-a Gordan Maras odustao je od ambicije da bude kandidat za gradonačelnika (to je dobro), a ni vodstvo zagrebačke organizacije ne inzistira da SDP mora imati svojeg kandidata za gradonačelnika (i to je dobro, jer nemaju ga). Pokaže li anketa o političkim preferencijama Zagrepčana da Tomislav Tomašević ima najbolju šansu da pobijedi Milana Bandića, u SDP-u su ga spremni podržati.

Ukratko, to znači da budućnost Zagreba, barem kako je vide SDP i dio lijeve oporbe bez Radničke fronte, sada ovisi o čelniku platforme Možemo!.

Malo tko danas ne misli da je zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću nakon dvadeset godina na čelu grada isteklo vrijeme. I dalje je, međutim, malo onih koji bi Bandića mogli izgurati s druge najjače upravljačke funkcije u državi, ako ni zbog čega drugoga onda zbog inercije birača.

Zagreb je hrvatski glavni grad, sa statusom županije. U Zagrebu je otprilike trećina hrvatske ekonomije. Zagreb je jedini grad u Hrvatskoj koji je po BDP-u dosegao i preskočio prosjek Europske unije. Eurostatova križaljka pokazuje da je zagrebački BDP osam posto iznad EU prosjeka, ali (sad prestaje biti dobro) i 97 indeksnih bodova ispod Varšave, koja pet postotnih bodova iznad dvostrukog prosjeka EU, 79 bodova ispod Praga, 65 ispod Bratislave, 31 bod ispod Budimpešte, jedanaest ispod Ljubljane, šest ispod Tallinna, tek dva boda ispred Sofije, glavnog grada Bugarske, najsiromašnije članice EU.

To što je Zagreb prestigao europski prosjek može zazvoniti dobro u nekom trenutku Bandićeve kampanje i kod onih birača koje baš i ne zanima model i kvaliteta života u drugim članicama EU, ali su skloni usporedbi vlastitog životnog standarda sa standardom u ostalim bivšim jugoslavenskim republikama. Beograd je uvijek bio drukčiji, veći, a s Ljubljanom smo se redovito natjecali i redovito gubili, pa je to prestalo biti zanimljivo. U Zagrebu se, međutim, doista prosječno živi bolje nego u Sarajevu, Skoplju ili Podgorici. Možemo li to smatrati gradonačelnikovom zaslugom?

Većini Zagrepčana činjenica da je Zagreb, mjeren statističkim kriterijem BDP-a, bolji od prosjeka EU, ne znači ništa jer usluge koje grad pruža svojim stanovnicima i dalje su ispod europskog prosjeka. Zagrebačko sveučilište davno je izgubilo reputaciju, zagrebačke škole većinom su u neopremljenim, ruševnim zgradama, Zagreb u posljednjih pola stoljeća nije dobio nijednu bolnicu, gradski transport je spor, zagrebačka zračna luka proglašena je nedavno po usluzi za putnike najlošijom i najdosadnijom u Europi, sa zagrebačkog željezničkog kolodvora više ne možete izravno otputovati u Italiju…

Što Zagrepčanima nudi kandidat Tomašević, kao zasad jedini za kojega se čini da može prikupiti simpatije dovoljnog broja građana? To da se ne zove Milan Bandić i da dosad nije bio član nijedne velike političke stranke. Njegov program upravljanja gradom još je nenapisan, a tim ljudi koji bi mu trebali pomoći u upravljanju nepoznat.

Nema sumnje da je Tomašević tijekom godina aktivizma i rada u gradskoj skupštini stekao iskustvo rada u lokalnoj politici. Aktivizam mu je pomogao u detektiranju osjetljivih problema i naučio ga je formulirati širokom krugu građana privlačne poruke.

”Želim iskoristiti potencijal najboljih kadrova koje Zagreb može ponuditi tako da za zapošljavanje u gradskoj upravi i gradskim poduzećima neće trebati nikakva stranačka iskaznica ni veza”, rekao je u subotnjem razgovoru s Večernjim. Pa onda:” Bit ću gradonačelnik Zagreba za izazove 21. Stoljeća”, ”Promijenit ću sustav javne nabave, tako da poslove više ne dobiva samo nekoliko odabranih tvrtki”, ”HDZ i Bandić dvije su strane iste medalje i njihovu 'projektnu suradnju' na štetu građana okončat ću pobjedom na izborima”…

Znate li ijednog kandidata bilo gdje na izborima u Hrvatskoj koji taj niz općenitih rečenica bez značajne supstance ne bi servirao biračima? Prvi od svih, sa svim bi se Tomaševićevim porukama, osim zadnje, složio i poslužio Milan Bandić.

Program stranke Možemo!, rekao je Tomašević, ”nastaje na temelju komunikacije s građanima, koje slušamo i želimo uvažiti”.

Ne nastaje li tako, u suradnji s građanima s kojima stranka dijeli interese, program svake političke stranke bilo gdje? I zašto stranka, koja je nastala od gradskog pokreta, građanima pet mjeseci uoči izbora ne nudi vlastiti program, u trenutku kada je jasno da su sve druge stranke zakazale.

U programu Tomaševićeve matične stranke Zagreb je naš! piše: ”Obnovu Zagreba i okolice vidimo i kao priliku za temeljitu urbanističku obnovu koja je nakon gotovo 30 godina zanemarivanja struke nužnost ako želimo područje aglomeracije grada Zagreba prilagoditi zahtjevima i potrebama građana i građanki u 21. Stoljeću”.

To je, kao i ostatak vrlo načelno sročenog teksta, zapisano u okviru njihovog nacionalnog programa uoči svibanjskih izbora. Da bi osvojili Zagreb morat će biti određeniji, čvršći i uvjerljiviji. Žele li opravdati ime stranke, moraju pokazati da to mogu.