Prva ptica pjevica novog kapitalizma zacvrkutala je i u Hrvatskoj ove godine, no umjesto proljeća dočekala ju je jesen, carinske inspekcije i dekreti zagrebačke gradske skupštine. Iz mnogo razloga dolazak globalne alternativne taksi usluge Uber jedan je od najvažnijih ekonomskih događaja 2015. godine u Hrvatskoj, no silni interes domaće javnosti za slučaj Uber veći dio tih razloga zapravo je potpuno zanemario. Možda je to i razumljivo.
Taksi služba, barem u zagrebačkom glavnom gradu, jedan je od vjerojatno najomraženijih uslužnih privrednih sektora. Zahvaljujući dugogodišnjem funkcionalnom kartelu, lokalni obrtnici taksisti uživali su imidž beskrupuloznih derikoža, samo da bi djelomična liberalizacija tržišta na scenu izbacila nekoliko taksi poduzeća, uskoro poznatih po neplaćanju poreznih davanja i feudalnim uvjetima rada svojih zaposlenika. Pojednostavljeno rečeno, zagrebački taksi najbolji je lakmus papir truleži koja izbija iz ekstrema hrvatskog modela kapitalizma, od monopolskog kronizma s jedne do izrabljivačkog liberalizma s druge strane. Utoliko, početak rada Ubera, internetskog servisa koji svakom čovjeku s vozačkom dozvolom nudi mogućnost da postane taksist, a korisnicima brzu, jednostavnu i jeftiniju uslugu, izazvao je očekivanu euforiju, a konsekventne akcije državnih i lokalnih tijela protiv Ubera i zgražanje javnosti.
Nepoduzetnička klima
Doista, u zemlji već i kronično zagađenoj nepovjerenjem prema institucijama države, opstruktivnim birokratizmom i famoznom antipoduzetničkom klimom, Uber je lako vidjeti kao lučonošu nove ekonomske paradigme dijeljenja, tehnološkog razvoja i snage individualca. No, zašto svi onda pričaju samo o jeftinom taksiju?
Puzajuća rekonceptualizacija kapitalističkog sustava možda je uistinu počela u ožujku 2009. u američkom San Franciscu kad su Travis Kalanick i Garret Camp osnovali tvrtku Uber Technologies. Koncept je bio jednostavan. Za obavljanje taksi usluga u San Franciscu bilo je potrebno imati automobil, vozačku dozvolu, licencu koja košta oko 250 tisuća dolara, milijunsku policu osiguranja putnika i još desetak drugih administrativnih dozvola. Kalanick i Camp shvatili su da je od toga svega zapravo potreban samo auto i dozvola. Osmislili su informatički sustav koji je omogućavao geolokacijski angažman amaterskih vozača, uz ekonomski model fluktuirajućih cijena, temeljen na odnosu ponude i potražnje.
Poslovni model
Ideja se pokazala kao pun pogodak, a Uber se počeo širiti svijetom rapidnom brzinom, dosegnuvši nedavno brojku od 250 tisuća taksista i procijenjenu vrijednost od 62 milijarde dolara. Uskoro se Uberov poslovni model počeo širiti i na druge sektore, od sitnih kućnih popravaka, preko turističkog smještaja do industrije zabave. Internetski servis Airbnb tako danas vlasnicima nekretnina nudi da ih iznajmljuju, bez obzira na to posjeduju li valjane upravne dozvole, te plaćaju li nužna davanja, a Swarmbuild omogućava decentraliziranu proizvodnju raznih roba kod amaterskih ili hobby majstora, često i u zakonski neregularnim pogonima. Uberizacija - nova trendi riječ svjetske popmenadžment literature - stigla je tako i na granice Hrvatske.
Tek četvrt stoljeća nakon usvajanja konvencionalnog kapitalističkog ustroja suočeni smo s njegovom novom inačicom, a promjene koje s njom dolaze otvorit će mnogo pitanja o osnovnim postavkama društva u kojem živimo. Ako je osnovni smisao kapitalizma da upravljajući ograničenim resursima u uvjetima ograničene potražnje ostvari što veću moguću profitnu stopu, onda je Uber evidentno ekstremno efikasna varijanta tog modela. Tvrtka ne posjeduje vlastite resurse - vozni park, logističku infrastrukturu, pa čak ni vozače. Dapače, tek nešto više od 2000 od ukupno 250 tisuća ‘radnika’ u tvrtki stalno su zaposleni u Uberu, dok su ostali najamni radnici, čija primanja u potpunosti ovise o postotku prihoda koji ostvare. Evidentno je kako taj model značajno mijenja odnos rada i kapitala, smanjujući rizik kapitala, te djelujući destimulativno na mogućnost radničkog udruživanja. Radi se o najvećem udaru na pregovaračku moć radnika od početka 20. stoljeća kada je uvođenjem radne trake i izmjenama proizvodnog procesa majstorsko znanje radnika manufakturista dekonstruirano na manje procedure. Posljedice toga mogle bi biti sveobuhvatne. Što o tome misle menadžeri mirovinskih fondova, bankari, demografi, Crkva? Pokaže li se u budućnosti Uberov poslovni model primjeren za primjenu i u drugim sektorima privrede, pa počne rasti broj honorarno zaposlenih građana, kako će to utjecati na mirovinski sustav? Kako će banke određivati rizik vezan za kreditnu sposobnost tih honoraraca budućnosti? Kako će ta ekstremno volatilna fleksibilnost na tržištu rada utjecati na status obitelji? I što to, u konačnici, znači za naš društveni ugovor?
Zamislite sljedeću situaciju. Subota je kasno navečer, a nakon odgledanog filma izlazite iz kina samo da biste shvatili kako je vani pljusak. Nemate kišobran, pa vam je potreban taksi da biste došli kući, no potreban je i desecima drugih ispred kina. No, oni nude više novca za vožnju od vas, pa ostajete bez taksija. Zamislite sada da se provede uberizacija nekog socijalno osjetljivog sektora, poput zdravstva ili školstva. Znači li to da bi termine liječenja kod najkvalitetnijih doktora - uvelike ograničeni resurs - dobivali oni koji za njih ponude višu cijenu? Treba li se o tom tko će imati pravo biti u seminarskoj grupi nekog vrlo kvalitetnog sveučilišnog profesora - opet je to poprilično ograničen resurs - odlučivati licitacijom? Ova pitanja su, dakako, teoretska, no iza njih krije se poprilično konkretna dilema.
Društvene promjene
Čuveni ekonomist Ludwig Von Mises u svojoj knjizi ‘Antikapitalistički manifest’ svojedobno je ustvrdio kako je slobodno tržište najdemokratskije okruženje, jer na njemu potrošači svakog dana glasuju opredjeljujući se što će kupiti. To je možda i točno, samo pritom valja reći kako u toj ‘demokraciji’ svima glas ne vrijedi jednako. Propagirajući emancipaciju potrošača, uberovska ekonomija zapravo propagira duboke društvene promjene i uvođenje zakona ponude i potražnje kao temeljnog aksioma društvenih odnosa. Taj zakon ne dopušta ulogu države kao organizatora određenih niša egalitarizma.
Žele li takvo društvo, građani će uskoro trebati odlučiti. U zemlji s 300-tinjak tisuća nezaposlenih, naime, ponude honorarnih taksista, vrtlara, kućnih majstora i konobara ne manjka. No, je li onda preduvjet uberizacije razvoj IT tehnologija i uspon samosvjesnog potrošača ili tek dovoljna količina besposlenih, slabo obrazovanih ljudi?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....