- Prošlo je tjedan dana od izricanja presude, a ja sam i dalje u šoku - kaže Pevec. - Rekao sam novinarima da su mi uzeli djedovinu i prezime, a ostao mi je samo život. Ne damo se ni ja, ni Višnja jer znamo da smo nevini i nismo lopovi koji bi krali sami od sebe. Nisam niti vidio presudu, cijelu ovu sudsku trakavicu koja traje više od pet godina vodi odvjetnik, gospodin Veljko Miljević. Ne mogu se pomiriti s presudom, niti je uopće mogu shvatiti. Sve sam dao za tvrtku i sve su nam oduzeli. Sada Višnja i ja živimo u obiteljskoj kući njezinih roditelja u Donjim Mostima pokraj Bjelovara. Na Bilogori imamo 200 hektara zemlje te uzgajamo kukuruz, pšenicu, uljanu repicu i konoplju. Borimo se da preživimo. Obrt smo registrirali na sinove još 2007. godine pa mogu reći da u cijeloj ovoj katastrofi Višnja i ja nalazimo utjehu u dvojici naših sinova koji su, prije svega, dobro odgojeni ljudi, iako su mogli krenuti drugim putem. Imamo i vinograd s deset tisuća trsova te proizvodimo dvije vrste vina: crni syrah i bijeli polusuhi chardonnay.
Između odlazaka na brojna sudska ročišta i neizvjesnosti hoće li opet završiti u zatvoru supružnici Pevec pokazuju da im ide i u poljoprivredi i proizvodnji vina. Poznatom talijanskom proizvođaču tjestenine Barilla prodaju krumpir uzgojen na svom poljoprivrednom imanju, a njihova su vina već nagrađivana na sajmovima prezentacije dalmatinskih vina Sabatina.
‘Uložili smo sebe...’
- Ni Višnja, ni ja se nikad nismo bojali poštenog posla - kaže Zdravko Pevec. - Oboje smo djeca sa sela. Prije 25 godina radio sam u Tomi Vinkoviću, a Višnja u Bjelovarskom vrtu. I tada smo se bavili poljoprivredom i obrađivali zemlju. Nas dvoje smo obrađivali stotinu jutara zemlje, gradili kuću i odlučili pokrenuti trgovački posao. Tako je i nastao Pevec, na osnovi našeg mukotrpnog i poštenog rada. Nikad ništa nismo privatizirali i sve smo stvorili našim radom, našom idejom i, naravno, idejom ljudi koje smo zapošljavali. U 20 godina tvrtke Pevec došli smo do brojke od 4000 zaposlenih. Početni je kapital bio kapital naših roditelja i ušteđevine koju smo imali. Tvrtku smo registrirali po imenu naše obitelji i znali smo da to nosi veliku obavezu prema našim sinovima jer ako sve krene po zlu, zapečatit ćemo im sudbinu i budućnost. Dobra je stvar bila što su nam i domaće i strane tvrtke više vjerovale jer su vidjele da smo u posao uložili sebe, svoje ime i svoju imovinu.
Višnja i Zdravko Pevec
Tvrtka Pevec je u dvadesetak godina poslovanja, pod patronatom Zdravka i Višnje Pevec, ostvarila dobit od 422 milijuna kuna i zapošljavala 4000 ljudi u šest vlastitih trgovačkih centara u Hrvatskoj te pet inozemnih: u Makedoniji, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Prema prihodu su Peveci bili na čelu drugog trgovačkog lanca u Hrvatskoj, odmah iza Todorićeva Konzuma, a propast se počela nazirati 2008. godine kada je Pevec prvi put blokiran. To se dogodilo, prema riječima Zdravka Peveca, zapravo zbog duga tvrtke Unija metali, jednog od njihovih glavnih dobavljača. Krajem 2009. godine tvrtka se našla u stečaju, a Višnja i Zdravko Pevec prestaju biti vlasnici tvrtke te cijelo poslovanje Peveca preuzima stečajni upravitelj Darko Šket. Danas Pevec posluje pozitivno i zapošljava nešto manje od 1000 radnika. U međuvremenu su, pod optužbama za financijske malverzacije, supružnici Pevec proveli šest i pol mjeseci u bjelovarskom istražnom zatvoru.
Tablete za smirenje
- To što nam se događalo ne bih poželio ni najgorem neprijatelju - napominje Zdravko. - U tri u noći su nas prvo odveli u zatvor u bjelovarskoj policijskoj postaji, a potom u istražni zatvor. Bili smo pritvoreni od 2. lipnja do 15. prosinca 2010. godine, bez ikakvih prava i ispočetka bez saznanja zašto su nas uopće pritvorili. Užas. Dijelite ćelije s ubojicama, alkoholičarima i narkomanima, u nikakvim higijenskim uvjetima, gdje sve zaudara po mokraći i bljuvotinama... Kasnije je u istražnom zatvoru bilo nešto podnošljivije, a shvatio sam i da smo Višnja i ja samo mali pijuni u velikim igrama. Znači, moćnici su vas u stanju strpati u zatvor bez da vam kažu zbog čega su to učinili. Uplašio sam se od saznanja da nam mogu uzeti i život ako to naume. Ma, bolje da se ne prisjećam tih dana i uopće ne želim pomisliti da će ova presuda postati pravomoćna i da ću se morati vratiti u zatvor. Višnja i ja smo se vidjeli u samo nekoliko navrata i razgovarali preko staklene ograde. Višnja se znala penjati na ormar u svojoj sobi da bi me vidjela kada je znala da sam u šetnji po zatvorskom dvorištu. Sinovi su nam dolazili u posjet, a kako nema kontakata, zamislite kakav je osjećaj kada rođeno dijete ne smijete zagrliti. Ispočetka sam pio razne tablete za smirenje jer nisam mogao spavati i tako sam počeo upropaštavati vlastito zdravlje. Ušao sam u zatvor kao sasvim zdrav čovjek, a sada vam ne želim nabrajati što me sve muči. Ne mogu se niti napiti jer mi odmah želudac reagira. Ne mogu niti jesti normalno jer su ti šokovi i stresovi tako djelovali na moj organizam da se sve poremetilo. Ne pitajte me kako je Višnja. Što mislite kako je? Okrenuli smo se poljoprivredi pa kroz zajednički rad zaboravljamo što nas je sve snašlo. Ova naša priča je idealna da netko snimi film o dvoje nevinih ljudi kojima se uzelo sve što se može uzeti. Pa kada se sjetim kako su se neki mediji naslađivali našom tragedijom, širile su se laži da sam se i objesio jer me, kao, Višnja prevarila... Ma, gluposti koje treba zaboraviti što prije jer ne znamo ni kakva nam je budućnost.
Suđenje Višnji i Zdravku Pevecu na sudu u Bjelovaru
Zdravko naglašava da ni on, ni Višnja nikad nisu bili novokomponirani hrvatski tajkuni jer oboje potječu iz bogatih obitelji.
- Nikad nisam bio željan novca jer su mi roditelji u ono doba kupovali sve što mi treba, ali su me odgajali da budem pošten čovjek - priča Pevec. - Imali smo novca, ali nismo kupovali ni avione, ni jahte ni vikendice. Sve smo ulagali u posao i nije mi jasno kako ispada da smo krali sami sebi u vlastitoj tvrtki koja nosi naše prezime. Nisam koristio ni platinastu, ni zlatnu kreditnu karticu jer nikad nisam prema drugim ljudima htio biti nešto što nisam. Imao sam sve i nisam od onih tko precjenjuje moć novca. Meni je bila najveća vrijednost to što mogu zaposliti ljude i redovno im isplaćivati plaće. Ako i budem previše razmišljao o presudi, potpuno će mi otići zdravlje. Nije sramota raditi pa smo tako Višnja i ja sada poljoprivrednici, kao i na početku, prije nego što smo stvorili Pevec. A moja je Višnja umjetnička duša. Kada su nas pokušali uništiti, počeli su nas ismijavati. Lijepo pjeva i za svoju je dušu snimila nekoliko pjesama pa se i od toga pokušavala napraviti afera. Ona divno slika, svojim je slikama ukrasila unutrašnjost hotela Picok u Đurđevcu koji smo kupili u lošem stanju za milijun eura. Kada smo ga uredili, skočila mu je vrijednost na sedam milijuna eura pa su nam i taj hotel uzeli, odnosno ušao je u Pevecovu stečajnu masu.
Višnja Pevec pozira s autoportretom slavnoga Velazqueza koji je sama preslikala
Dok smo boravili u Bjelovaru, nekoliko je ljudi prišlo Pevecu i srdačno ga pozdravilo. Uglavnom su rekli nekoliko riječi ohrabrenja, a naš sugovornik kaže da nikome ništa nije ukrao, nego je zaposlio puno ljudi iz bjelovarskog kraja i može hodati ulicom uzdignuta čela.
‘Kakva nepravda!’
- Nekako mi ovih posljednjih pet godina poslovne i životne kalvarije pokazuje da obični ljudi vide kakva je nepravda nanesena nama Pevecima. Kažu da će pravda doći na svoje, a ja sam toliko razočaran da sam sebi govorim kako se moram trgnuti i ne razmišljati o presudi koja je, blago rečeno, nepravedna. Osim mene i Višnje, nitko u Pevecu nije odgovarao ni za što, kao da smo mi donosili i potpisivali apsolutno sve odluke. Pa, postojali su silni direktori i osobe zadužene za financije i računovodstvo. I nikome ništa, a obitelj Pevec je nepoželjna u tvrtki koju su nam oteli. Ostavili smo u tvrtki sav svoj novac i nismo dobili ni zaostale plaće, a kamoli otpremnine. Doslovce su nam sve uzeli, čak i privatne stvari. Moj je otac imao veliki muzej s vrijednim starinama, i to je sve ostalo u tvrtki. Kako sam lovac, svi su moji trofeji i oružje ostali u prostorijama hotela Picok. Naravno da su nam i to uzeli pa sam se često pitao po kojim to zakonima radi Pevecov stečajni upravitelj Darko Šket kojega već proglašavaju spasiteljem tvrtke. Do proglašenja stečaja tvrtka je imala svoje vrijednosti od oko četiri milijarde kuna, a naše su obaveze bile milijardu i 600 milijuna kuna. Više nego dvostruko je vrijedila imovina od obaveza. Umanjene su i vrijednosti imovine Peveca kako bi neke ljude prikazali spasiteljima. A kako to da više ne radi četiri tisuće ljudi, nego ni tisuću? Srce mi se kida kad vidim gdje smo i nemam snage odlaziti u naše centre u najobičniju kupnju. Evo, pet godina nisam zakoračio u Pevecov bjelovarski prodajni centar jer se bojim da će emocije izbiti iz mene. Kad i zaspim, već dugo sanjam uvijek isti san. Sanjam tvrtku Pevec, nova ulaganja i zapošljavanja ljudi. Valjda imam neku vrstu PTSP-a. Jadni ljudi sanjaju grozote iz rata, a ja sanjam tvrtku kojoj sam posvetio cijeli svoj život i dao zdravlje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....