'Zbog Divčeva filma me napadaju, ali znam koliko je Vladi bilo stalo do Dražena'

Maglovito je jutro na zagrebačkom Mirogoju. Biserka Petrović, majka košarkaške legende Dražena Petrovića, parkirala je svoj stari bijeli Golf jedinicu odmah uz grob svoga sina. Vadi ogromne, bijele bukete iz auta. Na vratu joj se presijava biserna ogrlica sa zlatnom kopčom u kojoj je ugraviran Draženov lik.

Izradio ju je zlatar iz Izraela, Draženov obožavatelj koji je, čak, ime promijenio u Petrović (ranije se zvao Belevi Levi, sad je Petrović Levi).

- Ne vjerujem - ponavlja si u bradu Biserka dok bukete odlaže na grob. Pali svijeću, nosi vodu, čisti oko groba.

U petak, 22. listopada 2010. godine, Dražen Petrović proslavio bi 46. rođendan da 7. lipnja 1993. godine nije stradao u prometnoj nesreći.

- Teško je izgubiti dijete. Srela sam jutros Ljerku Mintas-Hodak. Išla je Ivani... Mi ovdje nalazimo mir - kaže ona.

Teret na plećima

Majčina sjećanja na Dražena Petrovića i danas su živopisna, a ovih dana u to nas je vrijeme vratio i dokumentarac “Jednom braća”.

Snimila ga je američka TV kuća ESPN kako bi proslavila 30 godina postojanja, a među filmovima o Muhammadu Aliju, Mikeu Tysonu, Marion Jones i drugim svjetskim sportskim velikanima našla se i priča o nikad obnovljenom prijateljstvu srpskog košarkaša Vlade Divca i hrvatskog košarkaškog Mozarta. Film govori o njihovu prijateljstvu u jugoslavenskoj reprezentaciji, druženjima u SAD-u i razlazu na početku Domovinskog rata, Petrovićevom stradanju te Divčevoj potrebi da se s njim pomiri i pozdravi.

- Prošlo je otada 20 godina - kaže u filmu Divac, koji je ovih dana malo u Meksiku, malo na Havajima.

- Teški teret nosim svih tih godina. Ali prije nego što sinu ispričam cijelu priču, moram preispitati prošlost. Želim se prisjetiti što se stvarno dogodilo! Želim se prisjetiti što se dogodilo s mojim timom, prijateljima, mojom braćom... - započinje Divac svoju filmsku priču.

Film je emotivan, a ispričan je iz pozicije srpskog košarkaša koji je u NBA-u proveo 16 godina te samo na ugovorima zaradio više od 93 milijuna američkih dolara.

Počinje scenama iz njegove obiteljske kuće u Prijepolju. U skromnoj kući Divčevih na pragu ga dočekuje otac Milenko, a Divac, visok 2 metra i 16 centimetara, pognuo je glavu kako bi prošao kroz vrata. Majka Rada pripremila je baklavu.

- Tu sam odrastao. Bio je to jednostavan život koji ne bih mijenjao ni za šta - kaže on. Prisjeća se kako je prvo igrao nogomet, a kasnije je prešao na košarku.

Istodobno, na drugom kraju tadašnje Jugoslavije, u Šibeniku, stasao je Dražen Petrović. Divac se sjeća:

- Bio je naš idol. Ja sam imao 13 godina, a on 17. Svi su pričali o njemu, o tome kako će postati najbolji europski igrač.

Dan koji svi pamte

A onda su se 80-ih Petrović, Divac te Toni Kukoč i Dino Rađa, koji se također pojavljuju u filmu, našli u istoj ekipi, jugoslavenskoj košarkaškoj reprezentaciji. A kad su se u ljeto 1990. godine u Argentini popeli na vrh svijeta - pobijedili su na Svjetskom prvenstvu - njihovoj sreći nije bilo kraja. No, istodobno je počeo Domovinski rat.

Preko noći sve se promijenilo - i u zemlji, i u njihovim životima... A kao ‘ulje na vatru’ u Hrvatskoj je protumačen Divčev potez nakon utakmice u Argentini, kada je navijaču oduzeo hrvatsku zastavu te je bacio u stranu. Taj je čin u nas shvaćen kao skandal, a Divac je etiketiran kao ‘četnik’. Ubrzo se raspalo njegovo prijateljstvo s Draženom. Prestali su razgovarati. Prekinuli su sve odnose, iako su se dotad u Americi čuli gotovo svaki dan.

- Sjećam se da su se čuli na dnevnoj razini - priča Biserka. Film počinje intervjuom u kojem je američkim medijima, na početku rata, Petrović svjedočio o njihovu prijateljstvu. Novinarka ga pita:

- Jeste li bili bliski s nekim od igrača iz Jugoslavije?

- Bio sam dobar s Vladom Divcem. I čuli bismo se skoro svaki drugi dan, ali sada... Vidio sam ga na utakmici, ali to je to - odgovorio je Dražen.

U lipnju 1993. godine hrvatska košarkaška legenda stradala je u prometnoj nesreći. Auto je vozila njegova tadašnja djevojka, manekenka Klara Szalantzy, koja se kasnije udala za nogometaša Bierhoffa. Biserka ni danas ne voli spominjati Klaru.

- Rekla sam joj da ne dolazi. Bilo mi je teško svaki put kad bih je vidjela - dodaje.

Draženov zlatni sat zaustavio se točno u trenutku udesa, u 17.20 sati. Divac je toga dana bio na godišnjem odmoru.

- Na kanalu ESPN emitirali su Draženovu fotografiju. Gledao sam da vidim što se dogodilo i onda sam shvatio. Ostao sam u šoku - prisjetio se. Na sprovod u Zagreb Divac nije došao. Strahovao je da to ne bude krivo protumačeno.

Nikad ne bi bio trener

Biserka Petrović kaže da im se nije javljao sve do unazad desetak godina.

- Bilo je to kad se Juraj Zdovc opraštao od košarke. Pozvao je supruga i mene. Kad nas je Divac ugledao, zaletio se prema meni i zagrlio me. Nije me puštao... Vjerujem da ga je to iskreno tištilo. I doživjela sam film kao njegovu potrebu za oprostom. Nije on to rekao, ali ja sam to tako doživjela - kaže.

O sudjelovanju u filmu Biserka, dodaje, nije dvoumila ni sekunde.

Divac, pak, u filmu objašnjava zašto je hrvatsku zastavu bacio na pod.

- Želio sam pokazati da smo tim iz Jugoslavije, ne iz Hrvatske ili Srbije - rekao je.

Reakcije na film u Hrvatskoj su i danas podijeljene, pa i u filmu, kad pitaju slučajnog prolaznika u centru Zagreba što misli o Divcu, on dobaci: “Četnik!”.

I dok s Biserkom obilazim muzej, netko zove. Kustosici muzeja taj netko objašnjava kako je Divac četnik te da se se Biserka nije trebala pojaviti u filmu.

Fotografija na kojoj Dražen otpuhuju pet svijećica na rođendanskoj torti, vrti se u filmu na zidu muzeja. Pokazuje mi Draženovu prvu loptu. Dobio ju je baš za taj, peti rođendan.

- Bila je veća od njega, ali nije je nikome dao - prisjeća se ona. Pokazuje mi brojne suvenire s Draženovim likom - lopte, šalice, bonbonijere, monografiju...

- Tako je i on među nama... A danas, na 46. rođendan da je živ? Znam da ne bi bio trener... A što bi radio? E, da mi je to bilo doživjeti.