ŽELITE ŽIVOT U DUBOKOJ STAROSTI?Starenje je jedan od najkompleksnijihbioloških procesa, a ovo je njegov ključ

Poput milijuna ljudi diljem svijeta, i gospođa Vera Velebit prošloga je tjedna pratila medijske izvještaje o 90. rođendanu kraljice Elizabete II., najdugovječnije britanske vladarice koja je na tronu gotovo 65 godina. Vera Velebit (96) još se dobro sjeća kraljičine krunidbe koju je 1953. godine uživo gledala u Londonu.

- Bila je to jedna fantastična srednjovjekovna predstava i sretna sam što sam to doživjela. Nakon toga cijeli su mjesec bila primanja i svečanosti - prisjetila se Vera Velebit, kći poznatoga slikara Vladimira Becića i udovica Titova diplomata Vladimira Velebita. - Moj suprug je bio jugoslavenski veleposlanik u Londonu od 1952. do 1956. godine pa sam imala priliku četiri puta vidjeti kraljicu Elizabetu II. Prvi put kad je moj suprug predavao vjerodajnice, a tada još nije bila okrunjena. Bila sam jako zbunjena, ali i Elizabeta, tada jako mlada. Vidjela sam je i kad je Tito bio u Londonu. Zatim sam je vidjela kad smo bili na večeri s etiopijskim carem Haileom Selasijem te kasnije na večeri s iranskim šahom Rezom Pahlavijem i njegovom tadašnjom ženom Sorayom - pripovijeda dok sjedimo u njenom stanu u užem središtu Zagreba.

Sedam godina

Britanska je suverenka izvrstan primjer zdrave dugovječnosti: i u dobi od 90 godina Elizabeta II. ne odustaje od haljina živih boja, jahanja konja i razgovora sa svjetskim državnicima poput Baracka Obame, s kojim se susrela na sam rođendan.

Dok slušam zanimljivo pripovijedanje moje sugovornice primjećujem da je i ona, jednako kao i britanska vladarica, fascinantan primjer zdrave dugovječnosti: lijepa, elegantna, mudra, vedra i inspirativna.

- Sadašnji devedesetogodišnjaci žive kao osamdesetogodišnjaci prije dvadeset godina. Danas ljudi, posebice ženska populacija, žive značajno dulje od prosjeka nego prije 20 godina. Riječ je ne samo produljenju života (life span), nego i o stvarnom produljenju zdravlja, tzv. health span - pojašnjava dr. Ivica Rubelj iz Instituta Ruđer Bošković (IRB), molekularni biolog koji se bavi istraživanjem starenja. - Najdulje živuća svjetska populacija su Japanke koje u prosjeku žive 86 godina. U Hrvatskoj žene u prosjeku žive oko 79-80 godina, a muškarci u prosjeku 72-73 godine - dodao je Rubelj.

Ljudski se životni vijek kontinuirano produljava: u posljednjih 150 godina produljio se 40 godina. Tijekom protekla tri desetljeća očekivana se životna dob na Zapadu povećala za više od sedam godina. I taj se trend nastavlja: istraživanje, koje je 2009. godine objavio medicinski časopis Lancet, ukazuje na to da će više od polovica beba rođenih nakon 2000. godine u razvijenom svijetu doživjeti 100. godinu. Osobe u dubokoj starosti, dakle starije od 85 godina, rastuća su populacija kako na Zapadu, tako i u Hrvatskoj. - Prema procjenama Državnog zavoda za statistiku i Nastavnog zavoda za javno zdravstvo ‘Dr. Andrija Štampar’, 2014. godine u Hrvatskoj je bilo 789.124, odnosno 18,6 posto stanovništva starijeg od 65 godina. Od toga broja, 71.744 osobe su bile starije od 85 godina. Kao i u svijetu, i kod nas su žene dugovječnije, njih 52.066 bile su 2014. godine starije od 85 godina - rekla je prim. dr. Spomenka Tomek Roksandić, voditeljica Referentnog centra Ministarstva zdravlja RH za zaštitu zdravlja starijih osoba.

Intelektualni rad

Iako žive kraće od žena (znanstvenici još ne znaju dobro objasniti razloge za to), i životni vijek muškaraca, u razvijenom svijetu i kod nas značajno se produljava.

- Bez aktivnog rada nema dugog života. Uvijek kažem: mladi ljudi moraju raditi barem 10 sati na dan, a stari četiri sata ili koliko već mogu. Bitno je da su aktivni - kaže mi dr. Ivan Janko Vodopija, umirovljeni profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji će uskoro proslaviti 91. rođendan. Kao ekspert Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), prof. Vodopija spasio je na tisuće života suzbijajući zarazne bolesti na Tajlandu i Liberiji, a 1986. godine razvio je skraćenu metodu cijepljenja protiv bjesnoće, poznatu kao zagrebačka shema, koja je mjesto našla u udžbenicima medicine.

- Još uvijek se bavim intelektualnim radom. Član sam Družbe hrvatskoga zmaja gdje ponekad održim predavanje baš kao i na Medicinskoj akademiji gdje sam član Senata - pripovijeda prof. Vodopija. Priznaje da nikad nije imao neki poseban hobi, ali je u mladosti bio ljubitelj hodanja. Tu je naviku zadržao i u poznoj dobi.

- Idem svaki dan u dućan, jednom ili dva puta ako zatreba. Također, idem i na tržnicu. Bez obzira na to koliko artikala kupujem, pet ili osam, nikad ne nosim cedulju. Sve znam napamet. Jer, zapamtio sam od malih nogu: tko nema pameti, ima noge - kaže u šali prof. Vodopija. Društvo nam prati njegova supruga Željka, također liječnica, s kojom je u braku od 1950. godine.

- Moja supruga svaki dan skuha ono što donesem iz dućana ili tržnice. Uvijek kupujem domaću hranu od poznatih prodavača. Bitno je jesti zdravu hranu sa što manje kemikalija. Nikad nisam pušio, ali rado popijem čašu crnog vina za ručak - pojasnio je prof. Vodopija svoje recepte za dugovječnost.

No, znanstvene spoznaje ukazuju da je dugovječnost velikim dijelom uvjetovana našim genima. - Dobri geni čine 70 posto doprinosa dugovječnosti, a pozitivan način života, uključujući zdravu prehranu, tjelesne i mentalne aktivnosti te socijalne interakcije, pridonose oko 30 posto. Da je genetika dominantna, ukazalo je već i jedno istraživanje provedeno prije tridesetak godina u Americi na stogodišnjacima, dakle ljudima u dobi između 95 i 105 godina - rekao je Ivica Rubelj. - Analiza njihovih biografija pokazala je da su svi živjeli u stresnim uvjetima. Neki su pobjegli iz Europe od Prvog svjetskog rata ili su došli u Ameriku u doba gospodarske krize, tzv. Velike depresije, radili su u automobilskoj industriji, sudjelovali u Drugom svjetskom ratu, a neki su bili i u Vijetnamskom ratu. Jeli su ono što je bilo dostupno u tim ratnim uvjetima, a nakon rata hamburgere i Coca-Colu punu šećera. Na kraju su doživjeli 100 godina. Njihovi dobri geni nadvladali su loš životni stil i stresove kojima su bili izloženi velik dio života - dodao je Rubelj.

Zahvaljujući genomskim tehnologijama znanstvenici su u posljednjih godina otkrili pedesetak genetskih varijanti koje se češće javljaju kod dugovječnih ljudi nego kod ostatka populacije.

Varijeteti gena

- Jednom analizom više od 1000 ljudi starijih od 90 godina te u usporedbi sa zdravom općom populacijom pokazalo se da stogodišnjaci imaju grupu od šest-sedam specifičnih varijeteta gena koji na pozitivan način utječu na njihov metabolizam. To znači da bez obzira na to što ti ljudi jedu isto što i njihova okolina, njihov metabolizam je takav da se puno bolje nose s takvom hranom - pojasnio je dr. Rubelj.

Oaze stogodišnjaka

Dosad najdugovječnija osoba na svijetu bila je Francuskinja Jeanne Calment koja je 1997. godine umrla navršivši 122 godine i 164 dana. Pritom joj nisu bili strani poroci jer je pušiti prestala tek sa 85 godina, kad se počela baviti mačevanjem. Do smrti je pila porto, a tvrdila je da za njenu dugovječnost zaslužno maslinovo ulje kojim je začinjala hranu, ali ga i utrljavala u kožu. Najstarija Hrvatica bila je Jela Ljubičić koja je doživjela 115 godina. Jela je bila seljanka iz Aržana u Dalmatinskoj zagori koja je do duboke starosti bila vrlo aktivna te obrađivala vrt i čuvala ovce.

Neka su mjesta na Zemlji prave oaze stogodišnjaka, tzv. plave zone. U svojoj knjizi “Plave zone” Dan Buettner, poznati istraživač i reporter Dan Buettner identificirao je pet takvih regija u svijetu. To su provincija Nuoro na Sardiniji, japanski otok Okinawu (gdje na 100.000 stanovnika dolazi 58 stogodišnjaka od kojih mnogi imaju aktivan seksualni život), Nicoya na Kostarici, grčki otok Ikaria te adventistička zajednica Loma Linda u Kaliforniji čiji pripadnici vode aktivan društveni život, ali ne piju i ne puše. Kao naše plave zone, mogli bismo apostrofirati dva mala i slabo naseljena otoka Ilovik i Lopud. Očekivana prosječna duljina života za djecu rođenu oko 2000. godine na Iloviku iznosi 95 godina, a za djecu s Lopuda 90 godina i pet mjeseci. Ipak, najveći broj stogodišnjaka, boljerečeno stogodišnjakinja, bilježi se u Zagrebu.

- Analizom podataka s popisa stanovništva 2001. i 2011. godine uviđa se da se broj stogodišnjaka kod nas povećao za čak 51,21 posto. U Hrvatskoj je broj stogodišnjaka, dugovječnih osoba u dobi od 95 do 106 godina, 2011. godine bilo 2201, od čega 1719 žena. Među tih 1719 žena, njih 366 ili 21 posto živjelo je u Zagrebu - naglasila je prim.dr. Tomek Roksandić.

Starenje je jedan od najkompleksnijih bioloških procesa, a njegov ključ na razini stanice jesu telomere, “zaštitne kape” na krajevima kromosoma za čije je otkriće 2009. godine dodijeljena Nobelova nagrada za medicinu Elizabeth Blackburn, Carol Greider i Jacku Szostaku. Pojednostavljeno rečeno, starenje naših stanica je programirano jer se one nakon određenog broja dioba prestaju dijeliti. Odgovorne za to su upravo telomere, komadići DNK na krajevima kromosoma štiteći ih onako kao što to čini plastična ovojnica na kraju naše vezice za cipele. Pri svakoj diobi, telomera se skraćuje, a stanica stari. Nakon određenog broja dioba, telomera je toliko osakaćena da se stanica više ne može dijeliti. Da bi se usporilo starenje, potrebno je usporiti skraćivanje telomera i tako omogućiti stanicama da se dulje dijele i zadrže funkciju.

- Opsesija produljenjem života postoji otkad je čovjek postao svjestan da ima ograničen životni vijek. Mi danas znamo da je ograničenje za to u našim molekularnim mehanizmima koji kontroliraju starenje i duljinu životnog vijeka. Sigurno je da ljudi danas razmišljaju kako utjecati na te mehanizme u pozitivnom smislu. Jednog dana ćemo genetskim manipulacijama moći produljiti čovjekov životni vijek - pojasnio je dr. Rubelj. Istaknuo je kako se analizom telomera već sada može predvidjeti ima li neka osoba predispozicije za dugi ili kratki život, a zatim stilom života usporiti skraćivanje telomera.

- Vođene su dvije studije na populaciji muškaraca u dobi od 45 do 75 godina. Kad su implementirali zdravu prehranu i bavili se umjerenom tjelesnom aktivnošću, u samo tri mjeseca su promijenili svoje metaboličke parametre te povećali aktivnost enzima telomeraze za gotovo 30 posto. To je bila indikacija da bi mogli usporiti svoje starenje. Pet godina kasnije, oni koji su ostali u tom programu u odnosu na ostatak populacije sporije su gubili svoje telomere. Prema tome, stilom života možemo utjecati na naše molekularne mehanizme koji kontroliraju starenje, kao i sve bolesti povezane s problemima starenja - pojasnio je Rubelj.

Istaknuo je da su uz dobre gene za dugovječnost važne i psihološke predispozicije.

Što s traumama?

- Neki ljudi su optimistični bez obzira na traumatično iskustvo. Oni su veseli jer su ga prošli. Drugima to traumatično iskustvo ostane kao teret. To se sve u jednoj kombinaciji sa stilom života pretvara u zdravu dugovječnost ili kratki život - istaknuo je Rubelj. Naglasio je da je nekoliko studija na Zapadu ukazalo kako postoji jaka korelacija između dugovječnosti neke osobe i njezinih prihoda, obrazovanja, kao i razvijenih društvenih kontakata. To najbolje potvrđuju i moji sugovornici Vera Velebit i Ivan Janko Vodopija.

- Uvijek sam bila vedre prirode, a imala sam i jedan posebno ispunjen, lijep i ugodan život s divnim čovjekom s kojim sam bila jako sretna. Vjerojatno je i to pridonijelo da ovako dugo živim. Ne pušim i ne pijem, osim pokoje čaše vina. Imala sam dobro zdravlje i još uvijek imam jer ne uzimam nikakve lijekove - priznala je Vera Velebit koja već 12 godina (od suprugove smrti) živi sama. Njezini sinovi žive s obiteljima u Ženevi, no u svakodnevnom je kontaktu s njima.

Bogati ljudi

- Moji sinovi me svaki dan zovu, a često i dolaze u Hrvatsku. Imam četvero unučadi i petero praunučadi. To me pomlađuje, baš kao i druženja s mlađim ljudima. Kako sam prošle godine pala i slomila nogu, više se ne usudim izlaziti navečer vani. No, preko dana rado odem na ručak s prijateljima ili primam posjete prijateljica. Moja zadnja prijateljica iz škole je umrla prije godinu i pol, no imam puno mnogo mlađih prijateljica - rekla je Vera Velebit koja čita novine i knjige (najčešće biografije i putopise), redovno prati vijesti te uživa u televizijskim prijenosima koncerata. - Obožavam glazbu i nekad sam redovno išla na koncerte te u kazalište, a posebno sam voljela balet - naglasila je Vera Velebit.

Ivan Janko Vodopija i njegova supruga ističu važnost obiteljskog života za njihovu dugovječnost. - Moja supruga i ja smo bogati ljudi: imamo šestero djece i 11 unuka. Naša djeca imaju svoje stanove i srećom nemaju kredite - kaže prof. Vodopija. - Naša su djeca odrasla pa sad živimo od doživljaja naše unučadi, pratimo njihovo školovanje te ispite koje polažu. I to nas jako pomlađuje - zaključila je Željka Vodopija.