Zemlja stranačkih lupeža. Zvuči li vam poznato?

Bude li bivši hrvatski premijer Ivo Sanader sudski optužen za korupciju u korist svoje stranke, naći će se ako ne u dobru, a ono jamačno u slavnom društvu: s bivšim francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom, bivšim njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom, bivšim glavnim tajnikom NATO-a Willyjem Claesom, te lepezom bivših talijanskih premijera, ponajprije Bettinom Craxijem (osuđenim na dugogodišnji zatvor i umrlim u bijegu u Tunisu), Arnaldom Forlanijem, Ciriacom De Mitom…

Bude li optužen da je uzimao i za sebe osobno - društvo će se naglo proširiti, po svim kontinentima, od Fujimorija i Pinocheta nadalje - ali trenutno nije to na dnevnom redu.

Nije malo političkih stranaka na vlasti koje smatraju da im je i privatna i državna privreda dužna davati ujam za financiranje njihove stranke i koje se odužuju davanjem poslova svojim darodavcima, dakako na račun budžeta, dakle poreznih obveznika. Ima u tome i neke pravde: te stranke pelješe i tako kažnjavaju birače koji su bili toliko naivni da baš za njih glasaju.

Mudri nametnici

Akcija “Čiste ruke” protiv milanskog Tangentopolisa počelo je nevino, kao samo jedan u nizu škandala koji tresu Italiju, redovito poput malarične groznice, još otkako je ujedinjena 1861. I koji, poput malarične groznice, organizam iscrpljuju, ali ne ubijaju: mudri nametnici ne unište organizam koji im jamči život.

Ta je logika lukavih nametnika omogućila da ovih stoljeće i pô Italije proteknu (i) kao idilična soap opera neprekidnih korupcionaških afera. Od prvoga velikog škandala s “iznajmljivanjem” duhanskog monopola 1861 (netom je Kraljevina ujedinjena), pa do milanskog Tangentopolisa, povijest Italije se može prepričati kao neprekinuta Arijadnina nit lupeština. O tome iscrpno izvještava Sergio Turone u knjizi Lopovska politika (Politica ladra. Storia della corruzione in Italia. 1861-1992).

Đir droge i tucanja

Zbog afere Lockheed (američke avioindustrije koja je potkupila okrunjene i neokrunjene vladare po Evropama i Japanima) morao je ostavku na dužnost predsjednika Republike podnijeti Giovanni Leone; ta je afera stajala političke karijere bivšeg ministra obrane i socijaldemokratskog tajnika Marija Tanassija; zbog afere Montesi (misteriozne smrti djevojke upletene u đir droge i tucanja) nestao je s političke scene bivši demokršćanski tajnik Piccioni; diskete s podacima o plaćenom mitu za “zlatne zatvore” dokusurile su karijeru socijaldemokratskog ministra Nicolazzija...

Pa ipak, do 1992 samo jedan od svih tih političara dospio je do pravomoćne zatvorske kazne: Pietro Longo, socijaldemokratski tajnik, kasniji prebjeg u redove Craxijevih socijalista.

Sve ostalo je, na ovaj ili onaj način, papala maca.

Dakle, doza afera uvijek je bila snošljiva, sišući ali ne nagrizajući osjetljivo tkivo političke ravnoteže, sve dok se nije survao Tangentopolis (Mitograd, jer se u talijanskome mito zove tangenta). On je ipak bio prejaka doza, čak i za tako sviklog kradomana kakav je Italija.

Opskurni Mario Chiesa, sitan politički mešetar, jamačno nije imao na umu ni da će obogatiti talijanski jezik, a kamoli da će povući uzicu vodokotlića koji će saprati Talijansku “Prvu” Republiku, kada je odlučio da će bivšoj ženi uskratiti alimentaciju.

Početak krimića

Tako je, naime, počelo, iako se činilo da je početak sličniji krimiću: s upadanjem karabinijera u Chiesinu kancelariju. Chiesina žena, da bi dokazala kako bivši muž ima dovoljno izvora prihoda, a ne samo plaću, naputila je karabinijere na njegovo carstvo: Pio Albergo Trivulzio, drevno milansko sirotište koje je stoljećima prikupljalo nekretnine od nadarbi i zavještanjâ, tako da je postalo priličan faktor u gradskom imutku (Milano nije imao jedinstven holding).

Otprve je bilo jasno da Chiesa, kao direktor te gradske ustanove, ne može drukčije doći do tolikog novca kojim je raspolagao nego korupcijom, mitom.

Postupak je došao do ušiju jednoga od zamjenika milanskoga državnog tužioca, Antonia Di Pietra, već prije poznatoga novinarima po tome što je još nekoliko godina ranije unio kompjuter (svoj osobni, vlastitim novcem kupljen) u tužilaštvo, da bi povezao istrage, smanjio gubitak vremena na “papirologiju” i, last but not least, lakše ušao u poslovne elemente kriminala.

Di Pietro je nanjušio nit, istodobno zlatnu i Arijadninu. Poučen krahom prijašnjih korupcionaških škandala, koji bi se zadržali najčešće samo na prikupljačima korupcije i ostavivši na sigurnome stranačke zaštitnike (Chiesu je u Pio Albergo Trivulzio ili Bagginu uputila Socijalistička stranka), koji su bili često i pravi adresati ilegalno prikupljenog novca.

Stoga je Di Pietro - uz podršku svoga šefa, okružnog tužioca Francesca Saverija Borellija - počeo prisluškivati Chiesu, pratiti dotok novca i njegove daljnje tokove, unositi to marljivo i pravodobno u kompjuter i pripremati zamku za moment kada neće biti Chiesi uzmaka.

Kada su karabinijeri upali u njegovu kancelariju, činilo se da će to biti samo jedna od uobičajenih priča, jer je Chiesa nađen s prstima u ćupu: kako prima kao mito prethodno obilježenih 7 milijuna lira (blizu 3500 eura). Nitko tada nije pretpostavljao da to služi samo zato da se Chiesu strpa ravno u istražni zatvor i ondje drži na hladnome dok, pritisnut prislušnim i kompjuterskim dokazima, ne počne pjevati i odmatati Gordijski čvor korupcije i politike temeljene na njoj.

Žablja siesta

Chiesa je zatvoren, na njegovim računima nađeno je oko 12 milijardi tadašnjih lira (oko 6 milijuna eura), a onda je propjevao. U istražnom zatvoru je zaglavilo osmoro poduzetnika, koji su također otpjevali svoje. Onda su na red došli političari, za koje su novac od mita “prale” banke u Švicarskoj i Italiji.

Prvo u Milanu. Ispostavilo se da ondje mito uzima predstavnik samo jedne stranke, da bi ga onda pošteno dijelio po prethodno dogovorenu ključu, koji je na gradskoj razini donosio 50 posto socijalistima (s time da su oni podmirivali socijaldemokratski i ini sitnež) a po 25 posto demokršćanima i komunistima.

Tako je napokon upravo korupcijom objašnjeno strahovito poskupljenje nekih javnih gradbi u Milanu. Treći gledališni prsten stadiona “Meazza” na San Siru, izgrađen za “Mondiale” u nogometu, imao je zapasti 67 milijardi lira a potrošeno je 160 milijardi (jednako su poskupili gotovo svi stadioni građeni ili dograđivani u to doba, što upućuje na zaključak da je sistem općetalijanski). Predračun za Strehlerov “Piccolo Teatro” iznosio je 9 milijardi, dotad je potrošeno 80 milijardi a kazalište još nije bilo izgrađeno. Predračun za dogradnju aerodroma Malpensa 1990. bio je 145 milijardi lira a 1991. 400 milijardi. Treća linija podzemne željeznice po predračunu je imala stajati 370 milijardi, dotad je zapala 2500 milijardi a još nije bila gotova. Itd.

Di Pietro je ustvrdio da u mnogim javnim djelatnostima apsolutno nijedan posao (od nabave mesa ili zelenja za starački dom do bojanja zidova, zapošljavanja novih ljudi, kupovine automobila itd. itd.) nije mogao biti sklopljen bez mita.

Ali to je bio tek početak.

Tangentopolis je podsjećao na posljedice kamena bačenog u močvaru: koncentrični krugovi se šire, neki se već vraćaju, vrtlože, čuje se glasan kreket - ali sumnjalo se da će kamen naprosto potonuti, da će se žabokrečina smiriti a žabe nastaviti siestu u kojoj su mirno lovile debele muhe ljepljivim jezikom, ne morajući se ni maknuti s udobna lokvanja.

‘Plaćalo se svima’

Koncentrični krugovi, pošto je bućnulo u Milanu, stigli su do Rima, pa do Napulja, a počelo se nešto događati i u Palermu.

Napulj je za Kršćansku demokraciju postao isti takav zastrašujući Tangentopolis kakav je za Talijansku socijalističku stranku Milano, politička grobnica Bettina Craxija i njegovih namjesnika Tognolija i Pilitterija. Demokršćanski zastupnik u ostavci Alfredo Vito priznao je, tvrdi se, da je prenosio mito bivšim ministrima Cirinu Pomicinu, Gavi i Scottiju - glavnim demokršćanskim rasovima u Kampaniji.

A onda je pod istragu dospio i bivši demokršćanski tajnik i bivši premijer Ciriaco De Mita, povezan sa škandalom oko rekonstrukcije potresom pogođene Irpinije. Tvrdilo se da je samo u toj maksiprevari (lažne štete, lažni popravci, nepotrebne faraonske gradnje poput vijadukata koji počinju i završavaju nigdje itd.) nestalo 60.000 milijardi lira (više od 60 milijardi dolara po tadašnjem tečaju). Na istrazi o toj aferi pokliznuo se potonji predsjednik Republike Oscar Luigi Scalfaro, dok je još bio ministar unutrašnjih poslova: insistirao je na istini pa je gurnut u zapećak, a istraga zataškana beskrajnim otezanjem.

U Napulju je pao mit o nekorumpiranosti neofašista i neokomunista. Pripadnici svih stranaka, uključujući dakle i ekstremnu opoziciju, našli su genijalan način kako da dođu do novca (za se ili za stranke) a da uopće ne “uprljaju ruke” odlukama u korist koruptora: tražili su novac za prosto pribivanje sjednicama.

Na primjer, kada se odlučivalo o dodjeli poslova za rekonstrukciju stadiona “San Paolo” za Svjetsko prvenstvo u nogometu 1990. (te je godine sagrađeno ili obnovljeno dvadesetak stadiona, a svima su predračunske cijene na kraju povećane, za 60-220 posto), općinskim vijećnicima je plaćeno od 10 do 200 milijuna lira po grlu samo zato da budu na sjednici i da tako osiguraju kvorum nužan za donošenje odluke - citirale su novine poduzetnika Brancaccia.

“Od političara se nisi mogao braniti. Skakali su na nas kao skakavci. Htjeli su novce, samo novce, milijune, stotine milijuna, milijarde. Zadavili su me njihovi zahtjevi. Plaćao sam svim strankama”, jada se u zapisniku poduzetnik Romeo.

Ni ne znajući da je vjerojatno ušao u povijest talijanske političke literature, opisavši na najkraći način suštinu ovdašnjih odnosa politike i gospodarstva (u smislu gospodarenja onim što privrijede drugi).

Stranački lupeži

Evo samo jednoga iz niza detalja kojima su obilovala talijanska glasila tih mjeseci - izvod iz iskaza Rolanda Cultrere, suradnika bivšeg ministra okoliša, socijalista Giorgia Ruffola: “Jednog me dana pozvao ministar Ruffolo koji mi je rekao da mu je Craxi prigovorio kako ravna mitom, odnosno zašto ne nadzire dobro dotok mita... Ruffolo mi je rekao da se Craxi čudi kako, u dvije godine otkako smo u tom ministarstvu, nismo ništa dali stranci, pa stoga sumnja da okolica ministra Ruffola uzima mito da bi ga stavila u vlastiti džep umjesto da ga uplati u stranačku riznicu... Zbog toga je Craxi, vidjevši da Ruffolo ne mari za mito, odlučio da će od tog trenutka neki njegov čovjek nadzirati sva akta Ministarstva okoliša koja imaju ekonomsko značenje, kako bi se moglo kontrolirati da angažirana poduzeća zaista plaćaju stranci. Craxi je naredio Ruffolu da preda svu dokumentaciju izvjesnome Bartolomeu De Tomi, koji je bio čovjek njegova povjerenja i za područje okoliša... Ministar Ruffolo, koji o tome nije htio ništa znati, rekao mi je da predam svu dokumentaciju u De Tomine ruke kako bi oni sami mogli voditi pitanja u svezi s mitom, što sam i učinio.”

Od svih njih je pravomoćno osuđen samo Bettino Craxi, ali lani je vladajuća većina u Parlamentu izglasala da je to bila nepravda.

Tome zaista ne treba nikakva komentara. Osim, možda, primjedbe kako je, očito, u Italiji bilo lakše izbjeći državnom porezu nego nezajažljivim stranačkim lupežima.

Zvuči li poznato?