Vladimira Šeksa svi znaju. Netko ga zna posljednjih dvadesetak godina, netko četrdeset, a netko i svih njegovih sedamdeset godina. Mali Vladimir rođen je u Osijeku, usred rata, 1. siječnja 1943. godine, na Novu godinu. Bio je predsjednik Sabora, potpredsjednik Sabora, potpredsjednik Vlade, državni tužitelj... i još mnogo toga. Vječni Šeks. Ima prijatelja i još više neprijatelja. Jednog utorka, 8. listopada 1991., objavio je u Saboru nezavisnost Republike Hrvatske. Autor je “božićnog Ustava”, prvog u neovisnoj Hrvatskoj. Osnivač je i član je HDZ-a, sada bez formalnih stranačkih funkcija. Napisao je biografiju, memoare, ali ih još nije objavio... Otac je dvoje djece, Domagoja i Zrinke. Sin Domagoj je prije desetak godina nađen mrtav u Goi, u Indiji. Zrinka je sutkinja u Osijeku. Vladimir Šeks osuđen je 1981. u Jugoslaviji na 13 mjeseci zatvora zbog verbalnog delikta. Odležao je, 1985., pet mjeseci u zatvoru Stara Gradiška... O Šeksu “znamo sve”, a zapravo ne znamo - baš sve.
Volite novinare?
- Ne jako. Imam, ne baš ugodnih, iskustava. Ponekad znaju biti promotori jedne političke ili neke drugačije opcije.
Što sam želio biti
Kada ste se zaista počeli baviti politikom?
- Bilo je to na prvoj godini studija prava, u Zagrebu. To je 1961. godina. Želio sam biti sudac, svećenik pravde. No, ubrzo sam shvatio kakva je je realnost: bez sudjelovanja u političkom životu, neću se moći probiti. Aktivirao sam se u Savezu studenata, ne u SK. Tada se dogodila prekretnica: nekoliko mojih prijatelja pozvalo me da idem na Omladinsku radnu akciju u Srbiji, akciju Beograd - Osipaonica. Pristao sam. Na akciji su mi predložili - da će me predložiti za člana SK. I na to sam pristao. Činilo mi se da se u Jugoslaviji počinje nazirati demokratski socijalizam, onaj “s ljudskim licem”. I Hrvatsku i Jugoslaviju tada sam zamišljao kao idiličnu arkadiju, kao zemlju u kojoj će postojati jednakost i bratstvo svih ljudi. Imao sam tada tek dvadeset godina. Smatrao sam da je socijalizam najnaprednija i najhumanija ideologija.
Vojni rok?
- Da, bio sam, godinu dana, u Bjelovaru.
Počeli ste, nakon studija, karijeru u tadašnjem Javnom tužilaštvu.
- Nije to bilo baš tako jednostavno. Podnio sam molbu za stipendiju Javnom tužilaštvu. Odbili su me, bez obrazloženja, naravno. Otišao sam, revoltiran, javnom tužitelju Hrvatske i rekao mu, vrlo oštro, da sam duboko razočaran načinom na koji mi je uskraćena stipendija i da se, očito, stipendija daje po nekim drugim kriterijima, jer ja sam bio odličan, izvrstan, uzoran student. To ga je lecnulo i uskoro je odluka promijenjena, dobio sam stipendiju. Nadao sam se dobiti mjesto u Dubrovniku. Nisam. Dobio sam mjesto pripravnika u Javnom tužilaštvu u Vinkovcima. Znate, odmalena sam imao jak osjećaj za ‘pravicu’. Kao dijete sam se znao i potući zbog nepravde. I u obitelji sam slušao priče o pravdi i nepravdi u društvu.
Vaša obitelj?
- Moj otac je imao interesantan životni put. Moja baka, očeva majka imala je tri ili četiri, što vjenčana, što nevjenčana, muža, koji su redom umrli. Rodila je šesnaestero djece, različitih muževa.
Šesnaestero djece?
- Da. Moj otac je jedan od njih. Tata je bio radnik, trgovački radnik. Radio je u Splitu, pa u Zaječaru, pa se onda u Mariboru upisao u podoficirsku inženjersku školu i završio ju. To je bilo u Kraljevini Jugoslaviji. Potom je otišao u Tivat, gdje je gradio artiljerijske utvrde za topove u Boki, koji su bili okrenuti prema Italiji. Uskoro se posvadio s nekim generalom i otišao iz kraljevske vojske. Vratio se u Osijek i zaposlio u Schicht-Leveru, njemačko-švedsko-britanskoj tvornici sapuna, današnjoj Saponiji. Mi u Osijeku zvali smo tu tvornicu Šihta. Otac je bio politički tajnik HSS-a u Osijeku, pripadao je lijevom krilu. Istodobno je bio i predsjednik HRS-a, to su Hrvatski radnički sindikati.
Mama?
- Mama je bila domaćica. Mamina mama, baka Dobrinić, rodila je pak osamnaestero djece, među njima i moju mamu.
Znači, imali ste ukupno 32 teta i stričeva?
- Manje, polovica ih je umrla u ranoj dobi. Mama je iz Srijema, tata iz Osijeka.
Šeks?
- Šeks, moj djed je jedan rumunjski Židov, koji je došao u Mađarsku pa se tamo upoznao s mojom bakom Barbarom Friedrih Bačić, koja je potom uzela prezime Šeks iako se nije udala za mog didu Šeksa. Krajnje je nerazjašnjeno kako je baka uspjela dobiti prezime Šeks, a da se nije vjenčala s djedom Šeksom. Kad odete na internet pa na Googleu napišete Šeks, otvori se Pandorina kutija.
Obračuni s ljudima
Piše svašta o vama, iz raznih izvora: tajne, sumnje, istina, objede... Toga ste svjesni?
- To je vrlo kompleksna priča. Često sam razmišljao zašto sam se ja, prečesto, dovodio u situacije za koje sam, naknadno, ustvrdio da sam trebao biti promišljeniji, malo oprezniji - i da nisam trebao ulaziti u bezbrojne konflikte. Bez imalo diplomatskog takta ulazio sam u žestoke osobne obračune s ogromnim spektrom ljudi. S nekima od njih sam bio politički blizak, s nekima politički suprotnik. Neki vrag me tjerao da ukrštam polemička koplja i branim stajališta moje stranke i moje politike.
Govorite o HDZ-u?
- Da. Suprotstavljao sam se vrlo teškim vokabularom i teškim riječima. Danas, s vremenske distance, mislim da sam ušao u previše sukoba. Stvorio sam si suviše i protivnika i neprijatelja. Posebno sam dolazio u sukob s novinarima i urednicima novina.
Karađorđevo
Govorite o posljednja dva desetljeća?
- Ne samo. Na primjer, ‘71. godine novinari su bili u toj mjeri revnosni da su, kao ‘udarni odred’ Komunističke partije djelovali kao najsvjesniji, najubojitiji društveno-politički radnici. Novinari su, tada, bili avangarda, predstraža koja budno prati i razotkriva sve devijacije u društvu. Te sam godine, kao najmlađi zamjenik okružnog javnog tužioca u Jugoslaviji pokrenuo, u Osijeku, na temelju validnih dokaza, kazneni postupak protiv nepoznatih službenika Službe državne sigurnosti radi nezakonitog otvaranja tisuća i tisuća pismonosnih pošiljaka i radi nezakonitog prisluškivanja telefonskih razgovora. Godine 1971., u Jugoslaviji. Ja sam, naime, nakon Rankovićeva sloma 1966. iskreno vjerovao da se otvara vrijeme sloboda i prava. Moje sumnje su potvrđene kad sam pred istražnim sucem saslušavao Marka Bezera, načelnika Centra Službe državne sigurnosti u Osijeku. On je u cijelosti priznao da su, eto, oni to morali tako raditi prema nalogu republičkog sekretara i njegova zamjenika koji je, po formaciji, bio načelnik te službe, Udbe. U republičkom javnom tužilaštvu većina se ljudi složila da se krene u službenu istragu. Bilo je to u ljeto 1971. No, u to dolazi Karađorđevo, i meni u stan banuše - šestorica. Htjeli su me uhititi. Imao sam zapisnik o saslušanju i priznanju Bezera, u nekoliko primjeraka, i pohranio sam ga na nekoliko raznih mjesta. Rekao sam im to. Oni su se konzultirali i - nisu me uhitili. Drugi dan sam došao u ured i dao ostavku.
Što je bilo potom?
- Zvali su me u Izvršni komitet CK SKH i rekli mi: ‘Čuj, ti to nisi sam iz svoje glave izmislio, iza toga stoje Savka i Tripalo. Reci nam to, jer mi to znamo. Vratit ćemo te na posao, proći ćeš samo s nekom partijskom kaznom...’ Odgovorio sam im da sam to radio iz svog uvjernja, a to je zaista i bila istina. Odbio sam tu, krajnje amoralnu ponudu. Istina je, nisam tada ni bio u kontaktu sa Savkom i Tripalom.
Četrnaest godina kasnije završili ste, ipak, u zatvoru u Staroj Gradiški.
- Raznim trikovima uspio sam nakon toga otvoriti odvjetničku kancelariju, prvo Vojvodini, u Valpovu, pa onda u Osijeku. Tada, od 1972. do 1981., branio sam optuženike u raznim političkim slučajevima, dakle sve one koji su imali problema s vlastima.
Armija i milicija
Često se, uz vaše ime pojavljuje Udba u napisima na internetu.
- Naravno. Ja sam se s njom često i žestoko sukobljavao braneći optužene ljude iz MASPOK-a, pa Jakova Bukšu, sekretara Gradskog komiteta Našice, pa predsjednika Matice Hrvatske u Đakovu, pa one koji su lažno optuženi za diverziju u Zagrebu u Paromlinskoj - Đuru Pericu i druge. Zamjerao sam se režimu, napadao sam režim u sudnici, govorio sam da se radi o montiranim procesima. Režali su na mene kao na vraga. Godine 1981. u društvu sam, uz piće, pričao kako je društvo trulo, kako su njegovi organi truli, kako je trule Jugoslavenska armija i milicija i kako će sve to propasti i otići u vražju mater. To je istina. To je bila točka kasnije optužnice protiv mene. Međutim, druga točka optužnice bila je montaža: tvrdili su da sam u bifeu rekao jednom podoficiru: ‘Kakav si ti to vojnik, bolji su bili Goebbels i Franco’. To je izmišljeno, to nisam izjavio. Sudili su mi i osuđen sam na 13 mjeseci zatvora.
Otišli ste u zatvor?
- Da, kasnije, tek 1985. Uspio sam odugovlačiti četiri godine i smanjiti kaznu zatvora na sedam mjeseci. Ipak, na kraju su me zatvorili i držali unutra pet mjeseci. Bio je to jedan kafkijanski proces. Sva moguća sudska i partijska tijela u Hrvatskoj su se angažirala u tome da me strpaju u zatvor. No, ja sam već bio spretan odvjetnik, ugledan u zemlji i inozemstvu. Stizalo je mnogo apela i pisama za moje oslobađanje. Zadao sam im dosta muka. Uhitili su me konačno na sudu u Osijeku, pa prebacili u Zagreb, u Šimunsku. Tamo sam štrajkao glađu dva tjedna, pa sam se na kraju onesvijestio. Bio sam tada mršav, imao sam 45 kilograma, a pio sam samo čaj i vodu, i pušio. Onda su me premjestili u Staru Gradišku. Republički sekretar za pravosuđe tada je bio u Hrvatskoj Fumić, pitao sam ga zašto od mene rade žestokog neprijatelja Jugoslavije i komunističkog režima.
Što ste radili u zatvoru?
- Zatekao sam tako 40 političkih osuđenika, 20 Hrvata i 20 Albanaca. Našao sam tamo i neke koje sam ja branio, Đuru Pericu, Tvrtka Miloša... Bili su suđeni na smrt, pa im je onda preinačena kazna na 20 godina. Što sam radio u zatvoru? Bio sam pisar i radio kao tapetar. Napisao sam knjigu o mom zatvoru.
Sad živite mirnim obiteljskim životom?
- Da. Ali, i dalje sam u politici.
Imate funkcija u stranci?
- Nešto imam, član sam Kluba zastupnika, član sam Središnjeg odbora HDZ-a...
Više niste potpredsjednik Sabora...
- To je, s političkog, a i s drugih aspekata, bila jedna, blago rečeno, pogrešna odluka i predsjednika stranke i vrha stranke. Ja sam bio jednoglasno izabran za potpredsjednika Sabora. I Karamarko je za tada mene glasao. Neki kolege u mojoj stranci rekli su mi da bih treblao ponuditi ostavku, kao - moralni čin. Zašto? Zato što sam se ja bio svrstao: u političkoj utakmici za predsjednika stranke bio sam protiv Karamarka, a za Jadranku Kosor. To je pogrešno i štetno razmišljanje mojih kolega. Ja sam bio predsjednik Sabora, pet puta potpredsjednik Sabora, državni tužitelj, potpredsjednik Vlade, autor Ustava, osnivač Hrvatske demokratske zajednice... No, nisam dozvolio da me se opozove, dao sam ostavku i preduhitrio moje stranačke prijatelje.
Politički ideali
Vječni Šeks, tako vas zovu.
- Ja sam jedini član Sabora koji je biran za zastupnika u svim sazivima našeg parlamenta. Znate, geometrijskom se progresijom umnožavaju protivnici i neprijatelji s vremenom ostanka na višim funkcijama. To je zakonitost. Ne govorim o oporbi, govorim o svojima... zamjeram se svojima, što dulje trajem. Smetnja sam im da oni dođu na neku poziciju na kojoj sam ja, ‘ali vrag stari se ne da’, tako oni misle. Frustrira ih to.
Vas, često, cijeni i oporba.
- Bez ikakve neskromnosti vam kažem da bi politički razbor uvijek nalagao, bilo kojoj stranci, da se čovjeka s tolikim akumuliranim iskustvom, sa znanjem tih političkih vještina - da ga se nastoji privući i zadržati, a ne truditi se da ga se eliminira.
Imate li još ideala?
- Ja sam svoje političke ideale ostvario. Moj ideal je bio da sudjelujem i da dam što jači pečat stvaranju samostalne suverene hrvatske države, demokratske i socijalno pravedne. Postoje tri moje karijatide: jedna je božićni Ustav, na čije sam oblikovanje, na sreću, imao najveći utjecaj. Gotovo polovica Ustava je moje djelo, to je onaj dio koji se odnosi na ljudska prva i slobode. To je oko 70 članaka Ustava. Ja sam osobno unio u Ustav ukidanje smrtne kazne, slobodu mišljenja i savjesti. Unio sam odredbu koja je bila u Radićevu lucidnom nacrtu Ustava: nitko se ne može opravdati višim nalogom za počinjeno nedjelo. Druga je da sam ja stvarni autor ustavne Odluke o suverenosti i samostalnosti od 25. lipnja 1991. te Deklaracije o proglašenju Hrvatske suverenom i samostalnom državom i Deklaracije o pravima Srba i drugih nacionalnih manjina. To su tri stožerna akta, plus božićni Ustav. Autor sam i ustavne Odluke o nezavisnosti od 8. listopada 1991., po uzoru na istu onu odluku koji je Hrvatski sabor donio 28. listopada 1918. godine o raskidanju državno-pravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom. Osmi listopada je Dan nezavisnosti, 25. lipnja je Dan državnosti. Uz to, ja sam na Prvom saboru HDZ-a, 24. veljače 1990., pripremio Nacrt Ustava, u kojem sam anticipirao sva određenja božićnog Ustava i projektirao Hrvatsku kao socijalnu državu, kao pravednu državu.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....