ZLOČIN BEZ KAJANJA Ratni zločinac Kordić na povratku u Hrvatsku govorio je o svemu, osim o Ahmićima

Dario Kordić stoji sasvim sam, s krunicom oko vrata, na međunarodnom terminalu na Plesu i teško je procijeniti je li više iscrpljen ili ekstatičan. Blijed je i mršav, a od više stotina oduševljenih ljudi koji su ga dočekali s transparentima, zastavama i pjesmom dijeli ga samo debela staklena stijena koja odvaja terminal od čekaonice.

Kordić je zaogrnut zastavom, prvo im maše, pa klekne i poljubi tlo. Pobjednički podiže ruke u zrak.

Masa nagužvana s druge strane stakla u trenutku eksplodira, krene skandirati njegovo ime, što prekidaju Thompsonovi stihovi i povremeni povici “Za dom spremni”.

Bilo je to prošlog petka, 6. lipnja, debelo iza 14 sati, za kada je bio predviđen njegov dolazak iz Beča.

Gorljivi govori

Vani je pakleno vruće, a u čekaonici sparno i zaglušujuće. Aerodrom odzvanja pjesmom. U zraku su transparenti s imenima Busovače i Viteza, mjesta čiji se stanovnici Kordićevim akcijama u ratu osjećaju zaduženi.

Gotovo istovremeno u zagrljaj mu prve skaču njegove kćeri Marija i Ana, ali i sisački biskup Vlado Košić. No, kćeri se ubrzo povlače u pozadinu, kao da im smetaju događaji koji će uskoro uslijediti.

Kordić odmah počinje svoj govor. Ljudi koji ga poznaju kažu mi da je i početkom devedesetih bio poznat po dugačkim gorljivim govorima, baš poput ovoga koji je održao na Plesu. Razlika je ipak očita, jer Kordić se stalno vraćao i pozivao na vjeru, Boga i crkvu, kojima se, kažu mi, potpuno okrenuo i fanatično posvetio baš u zatvoru.

Govorio je više od 30 minuta, opetovano pozivao na molitvu i zajedništvo Hrvata. Nekoliko je puta zahvalio Katoličkoj crkvi. Posebno biskupu Košiću jer mu je pomogao tražiti Boga. Zatijevao je mir i toleranciju, pa čak zatražio okupljene da mole za mir u Ukrajini i Siriji.

Na njegovu je molbu istog dana u zagrebačkoj katedrali održana i misa zahvalnica.

- Doživjeti katedralu za mene je bilo predokus raja na zemlji. Dolazak na Stepinčev grob bio mi je nestvaran, mističan. Došao sam na sveto mjesto hrvatskoga čovjeka koje simbolizira patnju i križ hrvatskoga naroda. Pred Stepinčevim grobom osjetio sam ponosni hod nošenja križa te sam u ime svih onih koji su ostavili kosti, znanih i neznanih, predao Gospodinu sve naše žrtve. Predao sam Bogu svoj hrvatski narod - dat će kasnije Glasu Koncila Kordić izjavu koja otkriva puno o ulozi u kojoj se sada, na slobodi, vidi.

Dlanovi prema nebu

Za razliku od Ante Gotovine, koji je pravomoćno proglašen nevin i koji je, kad bi se njegov povratak u Hrvatsku morao svesti na jednu rečenicu, ustvari jasno poručio: rat je prošlost, ne zanima me politika, želim samo biti ribar; Kordić je, kao netko tko je odslužio 17 godina robije zbog ratnog zločina, s Plesa, a i iz katedrale, odašiljao sasvim drugačije, mesijanske poruke. Činio je to jednako i govorom i pozom, raširenih ruku s dlanovima okrenutim prema nebu i s krunicom oko vrata. Ahmiće, kako su primijetili brojni news portali u Hrvatskoj i BiH, na dan povratka nije spomenuo - ni riječju.

Kao bivši potpredsjednik HZ Herceg-Bosne i bivši predsjednik HDZ-a BiH u Haagu je proglašen krivim za ratne zločine, upravo u Ahmićima, gdje su pripadnici HVO-a 16. travnja 1993. godine počinili ratni zločin protiv čovječnosti. U razorenim i spaljenim Ahmićima stradalo je 116 ljudi, od čega su 32 bile žene, a ubijeno je i jedanaestero djece mlađe od 18 godina. Najstarija ubijena žrtva imala je 81 godinu, a najmlađa je bila tromjesečna beba.

Na Kordićevu odgovornost za taj pokolj pokušalo se ukazati i prošlog petka na Plesu. U pomalo “samoubilačkoj” akciji dvoje aktivista prekinulo je Kordićima povicima “sotono” i “ubojico”. Da nije bilo munjevite reakcije triju temeljnih policajaca i jedne policajke, oboje bi teško nastradali.

Iako se Kordić u prvi čas zbunio, a masa na tren umuknula, ubrzo je netko povikao “udri gada” i do trenutka kad su mirovni aktivist Zoran Ivančić Scout i njegova prijateljica izvučeni iz ljutite gomile, Scout je dobio nekoliko ozbiljnih udaraca u tijelo i glavu.

Kordić je ubrzo nastavio u istom religijsko-domoljubnom tonu, a Košić je poveo molitvu.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista