VJERAN ZUPPA

'Zoran Milanović me uvrijedio kao stara komunjara'

Rasprava s Milanovićem - koju je, nažalost, on sam i isprovocirao - pogoduje Bandićevoj ‘kampanji’. S druge strane, rasprava s Milanovićem ne koristi dr. Ivi Josipoviću koji je, ne samo po mome mišljenju, jedini visoko respektabilni kandidat za položaj predsjednika RH
 Vjekoslav Skledar/CROPIX

Vjeran Zuppa, ugledni profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, pripadnik stare garde hrvatskih ljevičara, vječiti disident tranzicijskog SDP-a, analizira programski kolaps Milanovićeva SDP-a, razmatra predsjedničku kandidaturu Milana Bandića te aktualnu krizu ne samo hrvatske ljevice.

Nakon dugo vremena za vas je čula tzv. široka javnost budući da vas je predsjednik SDP-a Zoran Milanović prilično neugodno prozvao.

- Pa, zapravo, nije me prozvao. Može se, na primjer, reći da me javno poništio. Ili, barem, pokušao poništiti. Nisam mu mislio odgovarati. Sigurno ne tako da mu iznosim svoju biografiju i bibliografiju. A kako sam od njega ocijenjen kao tamo “nekakav”, što je zapravo značilo nikakav, tako je to značilo da nemam legitimaciju za razgovor o ljevici, zatim o njemu kao njenome “šefu” i slično. Međutim, za mene je “slučaj Milanović” zatvoren. Za hrvatsku intelektualnu ljevicu, a vidi se to baš po svim reakcijama na Milanovićev nastup u Intervjuu tjedna na Stojedinici, nije. Nije zato jer tradira upravo ono najgore što je KaPe “gajila” u svome odnosu prema tzv. “lijevoj inteligenciji”.

Jelena Lovrić, u svojoj kolumni “Linija života”, o tome vrlo precizno govori. Ona uspoređuje Račana, “koji je svoje kritičare redovito optuživao za lijevi radikalizam”, s Milanovićevim “žestokim omalovažavanjem” hrvatskih intelektualaca. Premda smo se te Račanove frazetine, u svim bivšim vremenima, zaista naslušali, ona je makar pripadala nečemu. Dogmi koju valja sačuvati od svake vrste “idejno-ideoloških” udara. Milanovićeva je pozicija, u tome pravcu, “historijska”, ali mu je zato politička primitivnost ipak personalna. Utoliko su njegova omalovažavanja intelektualaca ružnija. Račanova su “upozorenja” bila, nekako, ozbiljnija. Ponekad su djelovala i sasvim opasno. Ali ostavimo se toga na čas.

Što se događa u SDP-u?

- Premda ne mogu biti nego zadovoljan tolikim reakcijama i, naravno njihovim sadržajem, doista sam izuzetno nezadovoljan političkim trenutkom u kojem se ovaj “slučaj” zbio. Prvenstveno iz dvaju razloga. Rasprava s Milanovićem - koju je, nažalost, on sam i isprovocirao - pogoduje Bandićevoj “kampanji”.

Zašto?

- O Bandiću već sam 2007. - u svojoj knjizi “Ispruženi jezik” - već na 12-oj stranici, napisao:

“Milan Bandić, aktualni zagrebački gradonačelnik - čiji slavni autoreklamni slogan, mislim, glasi: 'Ja sam mali miš i radije bih bio crnac nego političar' - danas je ogledni primjerak vještih socijaldemokratskih pragmatičara.

Fiktivni socijalist, s dušom u Međugorju, populist s pašalićevskim smiješkom “glede” imovinskog pitanja, medijski kajkavac, trećerazredni je društveni laskavac. A taj se 'mali miš', taj se bogobojazni stvor, u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu jednom novinaru Večernjeg lista, uspio i ovako obratiti:

'Bilo je i većih muda od tvojih. Nikoga od onih koji su loše pisali o Milanu Bandiću, više nema u novinama. Bilo bi ti bolje da počneš vjerovati u Boga jer će te kazniti. Mogao bi se tu dolje poskliznuti, slomiti nogu ili bi se moglo nekome od tvojih nešto dogoditi. Možeš to sve napisati.' Jednom se novinaru Bandić, samim početkom 2006., tako obratio, ali se ujedno, upravo time, pred širom javnosti, Bandić bio - 'na mah' - baš cjelovito predstavio.”

Zaista nemam pojma kako su Bandiću, tom ordinarnom političkom torbaru, u SDP -u sve to godinama “kolegijalno” uvažavali, a još mi je čudnije da Crkva u Hrvata može prigrliti kandidiranje te osobe koja na Gospoda gleda kao na Boga Zla koji fizički kažnjava ljude koji o njemu, Milanu Bandiću, ne misle, ne pišu dobro.

S druge strane, rasprava s Milanovićem baš nikako ne koristi dr. Ivi Josipoviću koji je - ne samo po mome mišljenju - jedini politički, obrazovno i kulturalno, sve u svemu: intelektualno, visoko respektabilni kandidat za položaj predsjednika RH.

Koji je Milanovićev glavni propust kad je posrijedi velika politička promocija Ive Josipovića?

- Ponavljam, to što se u SDP- u događa zaista ne znam, ali kao i mnogi drugi vidim da se tamo dosta toga sasvim bezuspješno prikriva. Ukoliko ste na Stojedinici slušali Milanovića, koji svome članu, zagovorniku Boga Zla, katoliciziranom komunisti, torbaru svih mogućih političkih trica i kučina itd, Milanu Bandiću, baš sve “kolegijalno” može zanemariti, a istodobno svome saborskome suradniku Staziću zamjeriti i nastupe, i brata, i familiju, i štošta još, pa zatim Željku Antunović otvoreno i nedolično omalovažiti i sl., nisu li već to crte naličja najveće oporbene stranke, koja već dugo vremena skriva svoje lice? Sasvim sam siguran u visoku vrijednost mnogih članova te stranke, ali nisam siguran da znadem proniknuti u prave razloge njihove pokorničke šutnje.

Postoji li u nas uopće stranka sa socijaldemokratskim programom?

- Na Vaše sasvim jednostavno pitanje izuzetno je teško odgovoriti. To iz nekoliko razloga. Naši saborski socijaldemokrati sasvim su sigurni u to da je njihov program upravo takav. Sigurni su da uvijek mogu nabrojiti neke “elemente” koji ih razdvajaju od saborskih stranaka nekih, recimo liberalnih ili,pak, konzervativnih usmjerenja. Hajde, uzmimo da mogu. No, kada su bili na vlasti, ti su se slabašni elementi tzv. programskih razlika među strankama ondašnje koalicije onoliko brzo rastopili koliko je već “urgentno” bilo da bi se određeni praktičko-politički interesi, među njima, stopili.

Pogotovo oni kadrovski. Ministri znanosti, zatim obrazovanja ove naše, danas blažene, “zemlje znanja” tako su postali neki koji, npr. sa Senatom zagrebačkog Sveučilišta nisu ni telefonski htjeli razgovarati (Kraljević, HSLS), a programi srednjoškolskog obrazovanja (Strugar, HSS) obećavali su Hrvatsku kao jedinstvenu zemlju smjelog preskoka obrazovanja s početka 21. izravno u 19. stoljeće… Pojam tzv. socijalne osjetljivosti, koji je i danas programsko sidro naših socijaldemokrata, hitno je i “bespoštedno” bio zamijenjen nepreglednim područjima praktične i nesagledivim poljima političke osjetljivosti za “potrebe očuvanja Koalicije stranaka”.

Današnju vlast i probleme njezinih koalicijskih raisona koji su stalno u igri - tvarnim dijelom uglavnom ispod vladinih stolova i saborskih klupa, a onako formalno s raznih govornica - u okviru Vašeg pitanja nema ni smisla komentirati.

Koliko je socijaldemokracija u nas programski definirana, sasvim je zamućeno njezinim ponašanjem. Naime, tko misli da problem odnosa SDP- M. Bandić nije i temeljno programsko pitanje SDP-a, taj stvarno ne vidi što je na stvari.

Kako naša socijaldemokracija nema svog političkog jezika, ona se mora izraziti svojim postupcima upravo na kriznim mjestima, ako hoćete: na raskršćima vlastitih političkih praksi. Ne Bandić, već je Bandićeva “vladavina” (a to je upravo njegov omiljeni pojam), jedan od onih nekoliko ključnih političkih fenomena na kojima socijaldemokracija našeg tipa u stvari eksperimentira s čitavom svojom - a ne samo programskom - egzistencijom.

Kako komentirate aktualnu krizu evropske ljevice? Ni u jednoj važnijoj zemlji ona nije na vlasti osim u Španjolskoj.

- Naša socijaldemokracija ima još veći problem s vlastitim političkim jezikom nego druge “mlade” europske socijaldemokracije, a da ne pri tome još niti ne otvaramo pitanje onih “starih”. Njega je, međutim, na impresivan način bio otvorio u aprilu 1993. možda najpoznatiji, a sigurno izuzetni francuski sociolog, lijevoga usmjerenja, Edgar Morin. Tada Le Monde objavljuje Morinovo pismo upućeno vodećim osobama francuskih socijalista. Ono je ponovo objavljeno nedavno, u svibnju ove godine, a naslovljeno je “Toj ljevici, bez pamćenja i bez nade”.

U njemu, a za koje se kaže da niti danas nije izgubilo na oštrini i na strogosti, Morin, odmah na početku tvrdi da je “značenje riječi socijalizam potpuno degradirano pobjedom totalitarnog socijalizma, a zatim je potpuno diskreditirano njegovim padom”. Isto tako kaže da je “značenje riječi socijalizam progresivno izblijedjelo unutar socijaldemokracije, koja je, pak, na izmaku daha posvuda gdje je vladala. Pri tome dodaje da se valja “zapitati da li je upotreba i te riječi još uvijek preporučljiva”.

Već je ovdje, reklo bi se, u nekoliko riječi, sasvim vidljivo da Morin govori o onim “hipnotičkim” (H. Marcuse) pojmovima koji su u prethodna dva stoljeća bili izuzetno poticajni. Iz njih je jedan Svijet gradio svoj govor, a mislioci njegovoga Vremena uvećavali su opseg tih pojmova. Spisateljica M. Duras već je davno kazala kako će suvremeni svijet tek uvidjeti kolika se civilizacijska “provalija” rastvorila propašću tih koncepata i njihovih jezika.

Nije ovdje mjesto za neku, a ponajmanje za improviziranu, elaboraciju problema što za socijaldemokraciju našeg tipa znači to da se upravo ova riječ jedva još može, u suvremenosti, “preporučiti”. Da je u njoj i pojam socijalizma sasvim “okoštao” ili “izblijedio”.

Socijaldemokracija našeg tipa nalazi se, po mom mišljenju, u posebnoj situaciju jer su joj, na prolasku kroz Tuđmanov restauracijski projekt hrvatskog društva, politike, uloge Crkve i kulture (tzv. duhovnu obnovu), osnovni pojmovi već bili propali, a izvodi iz njih izravno su uskraćeni. Uzmimo, na primjer, samo banalni primjer riječi “radnik”, koja je bila u potpunosti zamijenjena riječju “djelatnik”. Sve to zbog moguće asocijacije na politički pojam “radničke klase” i njezine uloge u onoj predskazanoj Marxovoj “svjetskog revoluciji”. Sada, kada su se riječi “radnik” i “radništvo” iznova pojavile, mogli bi se, možda, našaliti, pa kazati da je i Novo hrvatsko društvo opet pred nekim starim iskušenjima.

Na razne je načine socijaldemokraciji u Hrvatskoj jezik zaplijenjen. S isključivim osloncem na svoje političare pragmatičare i praktičare, etapno likvidirajući svoje intelektualce: teoretičare i kreativce, preostao joj jedino nekakav “programski” jezik: jezik bez Čežnje. To upravo u vremenima u kojima je Nada iz prostora svoje svjetovnosti stjerana natrag u teologiju.

Bio sam zaista oduševljen kada sam u Slobodnoj Dalmacija pročitao misao Ivice Restovića koji analizira “šefa” socijaldemokracije našeg tipa, Zorana Milanovića kao nekog koji “ima plan, ali nema san”. Pa ma koliko to “poetski” nekome izgledalo, socijaldemokracija nema nikakve, autonomne političke budućnosti bez svoga jezika za san. Nigdje.

Kapital, to je samo tautološki, zamorni san svake vrste kapitalizma.

Koliko je aktualni sukob na ljevici sličan onome što je izbio uoči Drugoga svjetskog rata? Ima li “Pečata”, tko je Milovan Đilas a tko Krleža?

- Najlakše je odgovoriti: nema niti Krleže, niti Pečata, ni Đilasa, niti Zogovića, ni Marka Ristića… Nema takve umjetničke forme koja bi ugrožavala formativne vrijednosti Partije. Ne postoji niti takva Partija koja bi se osjećala u opasnosti zbog slobodne, artističke upotrebe jezičnih i inih formi. Međutim, da nekakav, sasvim drugačiji, sukob ljevici, možda, prosijava, to se već može naslutiti.

S jedne strane, nalazi se suvremeni stranački, SDP-ovski “djelatnici” koji imaju svoje probleme s vlastitom strankom. Problemi s SDP-om i njegovim formacijskim karakteristikama počeli su, po mojem mišljenju, 1993.

Tada se donosio novi stranački statut. Tada sam, upravo zbog načina na koji su važne statutarne odredbe bile formulirane, na kraju istupio i iz Predsjedništva i iz stranke. Predsjedniku Račanu sam zamjerio Statut na sljedeći način: ako mu glavne statutarne odredbe ikako ogledaju strukturu preferirane političke vlasti, tada ne bih volio živjeti u tako zrcaljenoj njegovoj državi. Nakon dosta “natezanja” oko Statuta, u kojem je predsjednik stranke bio postavljen tako da je “demokratski” nedodirljiv, ne samo ja nego i nekoliko važnih članova Predsjedništva etapno je počelo napuštati Predsjedništvo SDP-a, pa i članstvo u njemu.

Prethodno je Račan na jedan neprimjetan način pustio da iz SDP-a ode osamdesetak do stotinu izuzetno uglednih teoretičara i kreativaca. Sa svojim prijateljem dr. Draganom Lalovićem uspio sam se sastati s Račanom s idejom da ih se ponovno u stranku privuče. Tu je ideju Ivica Račan, na jedan sebi svojstven način, potopio. Ovo što se sada zbiva u stanovitoj je mjeri posljedica intelektualne pustoši koja je u stranci uzela maha na dva načina. Prvo, time što je u stranci ostao veoma mali broj “radno sposobnih” intelektualaca, i, drugo, što oni zapravo još od sebe ne daju ni glasa. Možda ga više i nemaju. Ili prava na njega.

Moram reći i to da mnogi od onih koji su se ovih dana javili za riječ pripadaju toj mentalnoj zagonetci koja se naziva hrvatska ljevica. Ne samo da joj pripadaju, nego su i razočarani što se nekom jačanju te ljevice ne može pristupiti.

Zanimljivo je da je prije nekoga vremena dr. Dražen Lalić bio sakupio stanoviti broj prvenstveno ljevičara koji su potpisali pismo nezadovoljstva današnjim stanjem u SDP-u i njegovim pozicioniranjem. Koliko se sjećam, reakcija Zorana Milanovića bila je i tada vrlo začudna. On je povodom tog pisma njegovim potpisnicima - a ja nisam bio među njima - otprilike poručio to da neka se najprije učlane u stranku, pa će valjda time dobiti i pravo na kritiku stranke.

Sve ovo što sam iznio, dakako, nije prispodobivo sa situacijom “Pečata” i 1939. i Krležom. No, ovakva tema možda bi nekom drugom prigodom mogla baciti vrlo zanimljivo svjetlo na poziciju inteligencije u sadašnjoj Hrvatskoj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 09:59