‘Plaću nisam primila od svibnja, a doprinose šest godina... Molim vas da me ne snimate dok plačem’

PRIČA PRVA:

‘Prijavili su me na minimalac, a onda je i to prestalo stizati. I meni i mojih 14 kolega’

Marta je prošla pakao dviju privatnih tvrtki u kojima nije dobivala plaću. Srušili su joj kreditni rejting, razboljela se, a jedna šefica je radije trošila na skupu odjeću i kućnu pomoćnicu nego na njenu plaću

Marta (28) je mlada djevojka koja se upravo udala. Ona i njen novopečeni suprug kupili su stan u malenom gradiću na sjeveru Hrvatske i automobil. Dignuli su dva kredita, a kako oboje rade nije im bio problem plaćati račune. Marta je posao 2006. prvo našla u jednoj privatnoj veledrogeriji lijekovima. Postala je prodajni predstavnik i obilazila ljekarne te radila prezentacije.

- Šefica me prijavila na minimalac od 2900 kuna, a još sam tisuću kuna dobivala na ruke. Nakon šest mjeseci plaće su počele kasniti. Evo, evo bit će svaki čas, govorila mi je. No, onda plaće uopće nisu dolazile. Ni meni ni za mojih 14 kolega - prisjeća se Marta.

Dužna deset tisuća kuna

Situacija je bila loša jer svi prihodi koje je tvrtka ostvarivala dolazili su direktno u kasu, bez da se na njih plaćao porez. Kada je tvrtka otišla u stečaj, zaposlenici se nisu mogli naplatiti iz stečajne mase, među njima ni Marta jer su dugovanja prema vjerovnicima bila ogromna. Vlasnica tvrtke nije nikome plaćala.

- Ostala mi je dužna deset tisuća kuna, ali rekla sam u redu, nema veze, idem dalje, jer netko mora plaćati kredite. Brzo sam našla novi posao ponovno kod privatnika. Riječ je bila o jednom wellness centru. Godinu i pol tamo je bilo odlično. Stalni posao, prijava na punu plaću, zanimljiv posao i putovanja po wellnessima. Radila sam puno, ali bila i dobro plaćena - kaže Marta.

Nakon toga je Marta opet završila na minimalcu, a ostatak novca je dobivala na ruke. Ukupno deset tisuća kuna, a za državu je zarađivala oko 2900. Ubrzo su plaće stale, a počeli su već poznati izgovori.

- Kriza je, morate i vi podnijeti taj teret, svima je loše pa ne može vama biti dobro -ponavljala je šefica uz obećanje da će novac stići već sutra. I tako iz dana u dan.

Marta kaže da je pritom šefica puno novca iz blagajne tvrtke trošila na privatne potrebe.

- a kraju su me isplaćivali direktno iz blagajne, a kad sam na kraju sama morala uzimati novac iz blagajne da bih se barem djelomično namirila, odlučila sam da je dosta - tvrdi Marta.

Crna lista banke

Zbog svega je došla na crnu listu banke u kojoj se kreditno zadužila. Od redovitog platiše koji je unaprijed plaćao rate kredita, počela je kasniti, pa su onda počeli i silni pozivi iz banke uz prijetnje i maltretiranje. Njen život se počeo urušavati kad su joj blokirali kartice.

- Cijelo vrijeme sam pošteno radila, a bila sam ‘dužna kao Grčka’. Na kraju sam se i razboljela od silnog stresa i to nikome ne bih poželjela. Nisam imala ni za režije ni za hranu - kaže.

Danas radi u trećoj privatnoj tvrtki i uspjela je pokriti dio dugova.

PRIČA DRUGA:

‘Država nas ne želi privatizirati, a plaće nismo dobili četiri mjeseca’

Država je izgradila sušionicu, uložila u mehanizaciju i zaposlila ljude. Više joj se isplati plaćati radnike koji sjede i zaduživati se zbog njih nego riješiti problem. Šefica je radnicima rekla da će do novca najlakše doći njihovi sindikati ako pritisnu Vladu i natjeraju je da kupi socijalni mir. Mjesto radnje: Vrpolje

Slavko ima dva problema. Zaposlen je legalno, ali ne prima plaću. Zato usput radi i na crno. Ni tamo se ne može naplatiti. Slavko tako radi čitavi dan, a kući dolazi praznih džepova.

Propala privatizacija

- Prije osam godina otvorena je svečano naša Sušionica u Vrpolju. Na otvorenju je bio i tadašnji predsjednik Sabora Zlatko Tomčić. Pričao je puno, ali kad su se kamere ugasile pogledao je tvornicu i rekao: ovo sada što prije treba prodati.

Država je izgradila najmoderniji pogon za sušenje voća i povrća u cijeloj regiji, a možda i u Europi. Uložili su 5,7 milijuna eura - prisjeća se Slavko prvih dana. Zaposlio se kao vozač viljuškara, plaća mu je bila oko 3000 kuna mjesečno. Jedan od najvećih klijenata bila je Podravka, sušili su peršin i mrkvu za Vegetu.

A onda je sve otišlo kvragu. Posla je bilo sve manje, kupaca još manje. Privatizacija je neuspjela. Tako je počela i serija apsurda s kojom se danas suočava Slavko i 19 njegovih kolega koji su ostali u sušionici.

- Duguju mi četiri plaće, a doprinose nam nisu plaćali punih šest godina. Posla nema. Umjesto da nas privatiziraju, lakše im je plaćati nas da održavamo hladni pogon. To vam izgleda ovako - ujutro u sedam dođemo na posao i čistimo strojeve i kosimo travu. Postali smo čuvari skupe opreme u vlasništvu države, umjesto da nam daju posla. Kad su plaće počele kasniti, pitali smo trenutnu v.d. predsjednika Uprave Ljilju Nikšić da nam isplati novac. Ona je rekla da ćemo novac najlakše dobiti tako da naši sindikalisti vrše pritisak na vlasnika, a to je država. Kao, Vlada se boji prosvjeda i štrajkova pa će nam platiti da sačuvaju socijalni mir - priča Slavko.

Tedeschi htio kupiti

I gle čuda, država je platila, dvaput se zadužila kod Hrvatskog fonda za privatizaciju da se isplate plaće. Tako su se radnici i sindikalisti stavili u situaciju da žicaju plaću i za svoju šeficu. Međutim, sad je i to prestalo, novca nema.

Država je na održavanje hladnog pogona u zadnje dvije godine utrošila 11,5 milijuna kuna, a Sušionica prema 72 vjerovnika i radnicima duguje preko 105 milijuna kuna. Zato za plaće više nema, pa je Slavko, čovjek od zanata, počeo na crno raditi na građevini. Fuša na zidariji i bravariji.

- Znate što, ni tamo ne mogu dobiti novac za posao koji odradim. Nekad smo u pogonu pjevali, bilo nas je stotinu, a sada mi koji smo ostali šutimo. Svugdje ima posla, ali nitko ne može platiti. Odrađujemo otkazni rok, strojevi propadaju. Imam obitelj, dvoje djece. Završili su uredno svoje škole, no ne mogu naći posla - objašnjava i dodaje kako mu je mučno dolaziti u hladnu tvornicu koju su svi zaboravili. Ministra Čobankovića su zvali par puta. Nije se odazvao pa će i oni na ulicu za četiri dana.

- Navodno je Emil Tedeschi htio kupiti našu sušionicu. Nitko se nije udostojio dočekati ga na sastanku. Zar se državi isplati bacati novac u bunar?

PRIČA TREĆA:

‘Stalno govore da uzimaju novi kredit i da plaće stižu, a onda kažu da začepimo gubicu’

Đurđa 27 godina šije odijela ministrima i sportašima. Sada nekad slavna tvrtka u kojoj radi propada. Nema novca ni za nezaposlenog sina, a kamo li za operu koju bi htjela pogledati u kazalištu. Jedna je od 400 radnica Kamenskog

Ja sam Đurđa Grozaj . Da vam nije palo na pamet nazvati me socijalnim slučajem. Već 27 godina radim za 2900 kuna mjesečno u Kamenskom koje je na rubu propasti i ne žalim se. Plaću nisam primila od svibnja, doprinose nam gazda nije platio dvije godine. Ne želim socijalnu pomoć, ne želim na burzu. Želim se boriti za ovu firmu. Socijalnu pomoć neka primaju ljudi koji nemaju ništa i ne mogu raditi.

Šili smo odijela ministrima, sportašima i biznismenima. Jedan od mojih zadataka na poslu je da sa kolegicom dižem balu tekstila tešku sedamdeset kila na stol u prostoriji u kojoj je temperatura iznad 30 stupnjeva. To radim svaki dan od 1983 godine. Zbog toga bolujem od svih onih bolesti koje žene mrze: iskrivljeni vrat, bol u kralježnici, naotečeni zglobovi. Kada oko pola tri svakog dana završi smjena osjećam kako mi klecaju koljena. No, ovo je jedini posao koji volim i znam raditi pa se ne žalim, iako su nam pogazili sva prava.

Osam dana nismo jele

Prije 23 godine preminuo mi je suprug, i ostala sam sama s dvoje djece. Nikad nije bio bolestan u životu, a onda se samo srušio. Kćer mi se zaredila i otišla u samostan, a živim sa nezaposlenim sinom. Jedno od drugog posuđujemo novac.

Štrajkala sam glađu sa 20 svojih kolegica. Prvu noć spavale smo na klupama, kasnije u hladnom i vlažnom šatoru koji nam je posudio Crveni križ. Osam dana nismo jele, a svaki smo dan ujutro išle na posao, a navečer štrajkale jer bismo u protivnom dobile otkaz. Tek u srijedu je štrajk postao legalan. Hitna je stalno dolazila po nas, ali mi se nismo predale.

Radnicama uprava duguje 7,5 milijuna kuna, državi 25 milijuna. Kao članica Radničkog vijeća u početku sam pregovarala s predsjednikom Uprave Antunom Crlenjakom. Govorio je kako će plaća uskoro stići, evo već možda sutra.

- Pa pogledajte, upravo sam dignuo novi kredit, čim ga odobre isplatit ću vam sav novac - govorio je radnicama. Jednoj je, inače gluhonijemoj dijabetičarki, rekao da začepi gubicu i ušuti, kad ga je ponovno pitala za plaću.

Znate što bih si htjela priuštiti? Pet godina nisam vidjela more, a samo bih šetala po plaži i osjetila valove na nogama. Mi krojačice smo umjetničke duše, ali ja si ne mogu priuštiti operu ili kino. Sada kada sam djecu podigla na noge, mislila sam živjeti, ali moram preživljavati. Molim vas, ne snimajte me kako plačem.

PRIČA ČETVRTA:

‘Plaću nisam vidio od svibnja. Umjesto toga mi ponekad daju bon od 300 kuna za mineralnu vodu’

Dalmacijavino radnicima duguje četiri plaće. Dio im nudi u bonovima za Studenac, a doprinose za 550 radnika navodno nisu platili već četiri godine. No, to ih ne koči da proglase strogu radnu obavezu za sve zaposlene. Oni će tako do kraja listopada morati brati vinograde. Za najamne radnike, naime, nema novca.

Zato naš junak bere grožđe

Red, rad i disciplina uvedeni su u pogone Dalmacijavina u Splitu, nekad moćne kompanije za alkoholna i bezalkoholna pića i simbola grada podno Marjana. Nema veze što radnici četiri mjeseca nisu dobili plaću, i što im doprinosi nisu plaćeni već četiri godine.

- Da, moramo redovito dolaziti, a svatko tko otiđe ili najavi bolovanje, odmah se stavlja na listu čekanja, što je zapravo otkaz, budimo realni. Plaću nam nisu isplatili od lipnja, a dio nam daju u bonovima.

Moja plaća iznosi oko 3000 kuna, a dali su mi neke zamjenske bonove za Plodine i Kerum u iznosu od 300 ili 400 kuna - kaže zaposlenik Dalmacijavina koji radi u punionici boca. Zadnji bon dobio je za Studenac (nitko se još nije najeo od mineralne vode, kažemo mu mi).

Apsurd - mora ga potrošiti u kunu, jer ne može ga nadoplatiti, a manjak mu u trgovini ne mogu vratiti.

Sada sindikalisti u pogonu glume redare i tjeraju ljude na posao. Kako tvornica ima vinograde u Petrovom polju kraj Drniša, kaže naš sugovornik, sada svi radnici, bez obzira na položaj i funkciju, moraju ići u berbu. On je bio već četiri puta, od sedam ujutro do 17 popodne. Kažu im da će to trajati do kraja listopada.

Najamni radnici

- Ranijih godina su to radili najamni radnici, ali kako ih nisu platili za prošlu godinu sada to radimo mi. Tako, beremo grožđe - priča nam.

Naš junak u tvornici radi od 1977. godine, punih 33 godine. Zaposlio se sa 20 godina. Ima dvoje djece i nezaposlenu ženu. Plaća jedan kredit. Njegova čitava plaća odlazila je na kredit, režije i dio hrane. Žena dok je radila pokrivala je ostatak izdataka.

Radila je kao profesorica i dobila otkaz. Sada ni on ne prima plaću, pa su posudili novac.

- Radije od njih nego od banke, barem ne plaćamo kamate. Morat ćemo prodati zemlju koju smo naslijedili.