VLASNIK NAJUSPJEŠNIJE GRAĐEVINSKE TVRTKE

‘Zapošljavamo čak 6000 ljudi, a takvu obvezu može preuzeti samo lud čovjek’

Vlado Čović, vlasnik Zagreb Montaže, tvrtke sa 100 milijuna eura prihoda godišnje, potpisao je ugovor s ruskom tvrtkom Saturn - Plinske turbine od 40 milijuna eura i dobio posao gradnje doma za umirovljenike u Zagrebu od 11,2 milijuna eura, gradi mostove u Stuttgartu i Rotterdamu, za dokapitalizaciju Dalekovoda čeka odluku suda...

Zagreb Montaža danas ima 1400 zaposlenih, ali indirektno zapošljavamo gotovo 6000 ljudi. Kad bih razmišljao koliko je to gladnih usta, sigurno bih utekao! Takvu obvezu u ovoj ludoj zemlji može preuzeti samo lud čovjek ili onaj tko ne razmišlja. Mislim da nisam lud, ali nisam ni plašljiv, hrabar sam. Kad sam počeo raditi prve pogone, svi su mi se smijali, išli su u trgovinu i meni govorili da nisam normalan. Svi su bježali od proizvodnje, svima je ona bila, kako mi Dalmatinci volimo reći, tramak. A ja sam oduvijek znao da nijedna država bez stvaranja novih vrijednosti ne može opstati.

Tako svoju poslovnu filozofiju sažima na 21. katu Sky Officea, staklenih blizanaca na Zagrebačkoj aveniji, Vlado Čović, većinski vlasnik Zagreb Montaže. U modernoj zgradi od 72.000 m2, što ju je Čović sagradio s Dalekovodom, na tri kata smještena je Zagreb Montaža, četiri kata rezervirana su za Dalekovod, a ostali katovi su u najmu.

Rusko tržište

Vlasnik tvrtke koja po zapadnoj Europi gradi mostove, termoelektrane, tvorničke hale, zračne luke, u svojem sastavu ima devet tvrtki i može se pohvaliti sa 100 milijuna eura prihoda godišnje, od čega je 70 posto stvoreno od izvoza roba i usluga. Čović ne prima često novinare, iako razloga za razgovor ima napretek: nedavno je potpisao ugovor s ruskom tvrtkom Saturn - Plinske turbine, koja će Zagreb Montaži donijeti najmanje 40 milijuna eura, a Šibeniku osigurati na duge pruge više stotina radnih mjesta. U šibenskoj industrijskoj zoni Podi Čović je sagradio najveću i jedinu, reći će on jetko, proizvodnu halu u Dalmaciji u kojoj se proizvode kompresori i plinske turbine za rusko tržište.

Teško je pobrojati sve Čovićeve projekte, trenutačno su im najveći poslovi gradnja mostova u Stuttgartu i Rotterdamu, a ovaj tjedan objavljeno je kako je Čović dobio posao gradnje doma za umirovljenike u Zagrebu vrijedan 11,2 milijuna eura. Riječ je o domu sa 200 kreveta, projekt je dobila tvrtka u Čovićevu portfelju Animus Primo, koja je već godinama vlasnik zemljišta. U pripremi je i projekt šibenske Drage - gradnja 100-ak luksuznih stanova i garaža s oko 700 mjesta. Šubićevac sa 400 stanova realiziran je prije par godina i svi su stanovi prodani.

Za dokapitalizaciju Dalekovoda Čović čeka odluku suda: “Država je sebi dozvolila da naglo prekine investicije. Tako je Dalekovod i zapao u probleme, jer je radio 80 posto prihoda na domaćem tržištu. Nije me strah problema u Dalekovodu - on ima takve reference kakve nema nijedna tvrtka u ovoj regiji i onaj tko bi je htio kupiti, ne bi je kupio zbog onoga što bi Dalekovod proizvodio u svojim pogonima jer su svi pogoni u istočnoj Europi jeftiniji, nego zbog onoga što ta tvrtka predstavlja”.

Čović sebe ne vidi kao bogataša. Ni kao tipičnog hrvatskog biznismena. Nema vile, jahte, vikendice. Ima dva stana od 80 m2, jedan u Zagrebu, jedan u Šibeniku. I to je njemu i ženi, kaže, više nego dovoljno. “Novac me nikad nije fascinirao, nikad mi nije bio cilj, došli su kao plod rada i onda sam se veselio uspjehu posla, a ne novcu”, tvrdi Čović.

Fascinira ga proizvodnja. Često spominje da je čovjek koji voli stvarati, čije je pogonsko gorivo želja iza sebe ostaviti pravu vrijednost svojoj djeci i kolegama: proizvodnju.

Nema savjetnika

Sebe deklarira kao običnog proizvođača koji radi 16 sati dnevno. Odmor mu ide na živce. Samo je jednom bio na godišnjem, 1994. u hotelu u Rapcu. “Od malih nogu bio sam svojeglav, nitko na mene nije bitno utjecao, cijenio sam ljude i puno učio, ali sam sve odluke vrlo rano počeo donositi sam”, priča Čović koji ni danas nema ekonomskog savjetnika, vjeruje svojim instinktima. Isto, nastavlja on, očekuje i od svoje djece, koji nisu pali daleko od stabla; sin Alen predsjednik je uprave Zagreb Montaže, a kći Iva član je društva. “Sin je inženjer brodogradnje, on je malo mirniji od kćeri, više je na majku, a Iva ima više mojeg poslovnog duha. Mi funkcioniramo kao suradnici, nisam ih sputavao ni u odgoju ni u poslu, ali nisam to činio ni svojim suradnicima. Oni su razbacani svuda po Europi i kad ne bih imao povjerenja u njih, ne bih uopće mogao funkcionirati. I djeci i partnerima dajem maksimalnu slobodu: oni izuče zanat iz straha što sam im dao odgovornost. Ako ljude kontrolirate, tjerate ih da se skrivaju i nikad neće postati samostalni. Ne uzbuđujem se kad naprave grešku ili trošak, kažem: pustite to, idemo dalje…”

Čović se rodio u Perkoviću u Dalmatinskoj zagori, završio je srednju školu za strojarskog tehničara i 1971. se zaposlio u metalskom poduzeću “Braća Kavurić”. Tvrtka je kroz desetljeća mijenjala imena, ali Čović joj je ostao vjeran cijeli život. Njegov rani ulazak u svijet rada, “bio sam još dijete”, Čović objašnjava nesretnim obiteljskim okolnostima: otac se razbolio, morali su zatvoriti mesnicu, a “mene je dopalo da uzdržavam majku i mlađeg brata”. Poduzeće ga je poslalo u Split, na montažu trećeg doka splitskog brodogradilišta, potom u pivovaru Lederer, Tvornicu glinice u Obrovcu. Kad se poduzeće “Braća Kavurić” udružilo s Industromontažom i Jugomontažom, Čović je 10 godina radio kao poslovođa i voditelj projekata. Početkom 80-ih vodio je gradnju valjaonice TLM-a, tada najveće investicije u državi, vrijedne 80 milijuna maraka. Ta se faza poklapa s njegovim predsjednikovanjem KK Šibenka u vrijeme početka karijere Dražena Petrovića i osvajanja titule prvaka Jugoslavije. Nakon gostovanja Šibenke u Izraelu buknula je afera u kojoj su Čovića optužili da je klubu priskrbio protupravnu imovinsku korist.

Nalog iz Beograda

I zapravo i jesam, priznat će s gotovo tridesetogodišnjom distancom, ali to su radili svi, uz prešutno odobrenje politike i establishmenta. Čovića i danas ljuti kako je šibenski KK postao dežurni Pedro: “To je bilo u vrijeme kad se moglo putovati van samo ako ste imali devizna prava. Niste mogli kupiti tenisice u Italiji ako niste imali devizna prava. Mi bismo otišli u trgovinu i rekli - ajde, molim te, fakturiraj željezo i daj nam cash… da možemo kupiti tenisice, avionske karte, platiti hotel… Jedan novinar je dobro rekao: da je to krimen, onda bi svi, Partizan, Jugoplastika i Cibona, trebali otići u zatvor jer mi smo bili malo dijete prema njima. Vjerujem da je pravi razlog afere bio taj što smo pustili klub u Izrael, a dotad su se utakmice Izraela i Jugoslavije igrale u Nizozemskoj, nisu postojali diplomatski odnosi. Dobio sam nalog iz Beograda da povučem klub, ali nisam mogao, već su bili na putu, a nije onda bilo mobitela. A još kad smo osvojili prvenstvo, dodatno smo svima pomrsili račune… Poništili su prvenstvo i zabranili igračima put u inozemstvo… Ali drugih posljedica, osim maltretiranja, nije bilo.

Javne optužbe nisu završile podizanjem optužnice, ali su svakako presudile da Čović spakira kofere i prihvati ponudu Montmontaže da ode raditi u Njemačku - kao operativni šef 600 radnika.

Objaviljeno je kako je Čović prvi milijun zaradio u Njemačkoj. To baš nije posve točno. Prvih 260.000 maraka sa 24 godine zaradio je prodajom kuće u Šibeniku, zahvaljujući ekspandirajućoj inflaciji kupio ju je jeftino, a prodao skupo. Iz Njemačke se vratio sa 730.000 maraka i odlučio je ići na sve ili ništa: sa 700.000 maraka kupio je dionice Zagreb Montaže. Što je rekla žena? Pa nisam joj ni rekao. Ona većinu toga što radim ne bi. I danas me često puta zna pitati - što ti to treba…

“Nema vam tu puno razmišljanja, kad sam otišao u Njemačku, odmah sam se osjećao kao da tamo živim već milijardu godina, iako sam dotad bio privatno samo dva puta u Njemačkoj. Nisam razmišljao o razlikama socijalizma i kapitalizma, imao sam zadatak i koncentrirao sam se na njega. Bivša Montmontaža imala je 10.000 zaposlenih, zarađivala 300 milijuna maraka, danas su od deset OOUR-a živa samo dva, svi drugi su završili u stečaju. Imao sam kompleks, nisam htio samo primati plaću i životariti. To je problem Hrvatske, ne da ništa nismo stvorili, nego smo uništili postojeće”.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 17:19