Jedan je od najjačih mesara/mesoprerađivača u državi, prvi u Splitsko-dalmatinskoj županiji po broju distribuirane janjadi, radnik krvavih ruku u kuti podjednako koliko i menadžer u odijelu: on je Ivan Šakić (40), mesar četvrte generacije. Štono bi se reklo, "od kolina".
Pogon, klaonica, mesoprerada i vozni park kamiona/hladnjača za distribuciju mesa te uredske prostorije nalaze se kod Šestanovca, u selu Žeževici, zaseoku Šakićima. Izvana sve izgleda "kao apoteka", jedino muhe koje po ovom vlažnom ranojesenskom vremenu nemilosrdno ulijeću u "office" sugeriraju da smo na selu. I pas-čuvar, koji je toliko udomaćen i utovljen (obilnim mesom vjerojatno) da uglavnom spokojno kunja ispred ureda.
No Šakić rijetko drijema, on je temperamentan, radišan, duhovit i vrlo oštrouman narodski čovjek. Na sve ima u hipu spreman odgovor, šalu. Kao mesar srednje-mlađe generacije k tomu se uspješno prilagodio novom sustavu kontrola, administracije, fiskalizacije, ali i osuvremenjivanju asortimana, da je dobrano okrupnio već uhodani očev biznis (pok. Ante Šakića). To nipošto nije nevažno; novi je sustav doslovce uništio mnoge manje mesare, odnosno ozbiljno narušio poslovanje mesarima starinskog kova, koji su se tvrdoglavo držali devize: kupi-zakolji-prodaj, "meso za novac" i slično. Jednostavno su prošla vremena u kojima mesar ne nabavlja novo tele prije negoli proda staro, nema više novca "ispod pulta". PDV na meso ionako je toliko nizak (pet posto) da se obrtnicima ne isplati "kemijati". No onu razliku koju bi mogli ostvariti u prometu na račun nižeg PDV-a daju na skupe veterinarske kontrole kod ovlaštenih koncesionara Ministarstva, i to onoliko koliko prometa imaju. Začarani krug je takav, a Šakić smatra da tako i treba biti, barem u smislu kontrole zdravlja i prihoda.
Muljanje se ne isplati!
– Još moj pradida gonja je volove iz Bosne i Hercegovine za Hrvatsku, vridan je čovik bija i naporno radija. Did je ima klaonicu kokošiju, ali didin brat je ima pravu mesnicu. Branko Šakić, baš tako, u ono doba komunizma ima je privatnu mesnicu na Spinutu. Bija je jedan od prvih privatnika, a ćaća je u njega bija naučnik i tako i sam rasta u obrtu. Ja san ga logično, ka muški potomak, nastavija... Inače, iman još nešto polusestara, možda čak i polubrata; ćaća je bija đava, ženija se (čekaj da se sitin) pet ili šest puta. Nisan u kontaktu s polusestrama, jedini san ja i pokaza interes za ovi posal, ako ćemo pošteno. Jedina polusestra s kojon san u dobre je ona s materine strane, ta sestra je odvjetnica u Njemačkoj – ponosno će Ante, čija je supruga Luce također juristica, naime, diplomirana je pravnica te zaposlena u obiteljskoj administraciji.
Ante Šakić je veliki obrtnik, ima gotovo pedeset zaposlenika, puno "zaklanih tona" mjesečno i u administraciji imaju itekako puno posla.
– To nam je najveći izazov u novije vrime, ali znate šta ću vam reć? Muljanje se ne isplati. Nema toga više, ‘ko mulja, gotov je. Nami su svi papiri uredni, tuku se računi u svin mesnican. Imamo jih deset, plus klaonica i prerada, to jest brzo dimljenje, i prirodno dimljenje. Znači, maloprodajna mreža je na Hvaru, u Dubrovniku, dvi mesnice u Zagrebu, tri u Splitu, još dvi u Makarskoj, tamo smo baš ono "ime". Najbolje nam rade maloprodaje u "Cityju" i "Mallu" u Splitu, mogu van reć da je naša županija i uvjerljivo prva po prometu najskupljih vrsta mesa, teletine i janjetine (pogotovo u našoj siromašnoj Zagori, tu najviše janjaca plane o blagdanin i slično). Držimo mi i perad i koze, a imamo i OPG sa trista crnih svinja i dvista goveda buša, to je nako, radi ljubavi, zabave i poticaja. OPG-on se bavi moja gospođa – napominje Ivan, kojega prijatelji od milja zovu Prcko.
Ima Ivan Šakić dvojicu sinova, momci uče za akademske likovnjake – šalimo se, naravno. Obojica su – Antonio (16) i Josip (12) – već iskusni mesoljupci, znalci, čak i koljači.
– Puno san već toga pokla – sramežljivo i ponosno istodobno povjeri Antonio. Obojica su "mesari po krvi", nema tu bijega u druge sfere, ma niti u pokušaju! To je utabani put...
Evo di se najviše troši meso...
Svega mesnog blaga Šakići imaju – osim divljači.
– Ne volin divljač, suva je. Ono šta joj daje slast kad jideš je toć, a ne meso, meso je ki stiropol. Da bi napravija dobru kobasicu od jelena, moraš u nju nakrcat svinjske masti. Ništa to mene ne vuče, bezveze. Precijenjeno – odmahuje rukom Šakić.
Mnogi bi namah pomislili da će mesnica u Dubrovniku prodati najviše skupog mesa, ipak je riječ o (uz onu na Hvaru) turistički najpotentnijoj destinaciji. Pogrešno!
– Ništa to, ni Zagreb ne troši puno teletine, po meni sorte "broj jedan" kad govorimo o mesu – nije slučajno najskuplja, uz janjetinu koja je za svaki dan premasna, nemojmo se lagat. Dubrovnik i Hvar vole piletinu i svinjetinu, Zagreb isto, tamo dame vole bit "šlang", u Dubrovniku živi puno muslimana pa svinjetina manje ide, teletina, ali jeftinije pozicije, to prolazi – iznosi malu sociološku analizu iz svoga kuta djelovanja mesar Šakić.
Ponosan je i što u njegovim mesnicama ima puno polugotovih pripravaka, poput teleće rolade, punjenih telećih prsa, punjenih paprika, pilećih medaljona i šnicela u odličnoj talijanskoj panadi, odrezaka protučenih na optimalnih pet milimetara, punjenih kokošiju, španjolskih ptica... Ogladnjeli smo!
– Triba ić ukorak s vrimenom. Prija su žene stale u kući, muž jih je uzdržava, danas svi oće imat četri mobitela i tri auta, pa moraju radit i žene. Nije fer od žene koja radi očekivat da uvik i kuva (mada je meni to najdraže), zato je praktično doć u nas i kupit ručak koji samo staviš u pećnicu i ispečeš. Ili navečer pozoveš društvo i kupiš teleću roladu; nema puno muke oko pripreme, a ljude si vrhunski počastija – navodi Šakić.
Staromodan je tip po pitanju više stvari: voli doć doma "na skuvano", a ženama je skloniji darivati pravu ružu umjesto teleće.
– I nakit, parfem, tako to – namiguje Prcko.
Tripice? Sklanjajte mi to s očiju!
Što se, pak, hrane tiče, također je "old school".
– Nema mi draže od lipih ćevapa, kobasice. Ništa oni odležani stejkovi, ludila. Natur teleći šnicel i pomfrit – di ćeš bolju kombinaciju? – veselo iznosi svoje gastro-preferencije taj skromni čovjek koji može dobiti svaku mesnu deliciju koju poželi.
– Ćevap mora narest kad ga ispečeš. I bit frižak. Ako je mali, ne nareste, onda će bit tvrd čin se oladi – odaje nam malu tajnu.
Ono što nikako ne voli (divljač mu nije posebno zanimljiva, ali "da se pojist") su iznutrice.
– Džigericu ne volin, a tripice ne mogu očima vidit, ali poštujen jih. Ljudi ih vole, dobro idu.
Kuriozitet iz prakse: Šibenik i Zadar "vole" pečene odojke.
– Ne bi čovik virova koliko se tamo jide pečeni odojak. Ovde bauštelci marendaju sendvič, kupe tirolsku, a u Šibeniku i Zadru je običaj umisto sendviča kupit komad pečene gude u kartu – zadovoljno iznosi naš sugovornik, čiji jedan sin, rekosmo, već pohađa strukovnu školu, dok je mlađi, osnovac, pripravnik za isti put.
– U Kašelin je mali u školi. Nema je više u Splitu, opada zanimanje za ovi posal. A danas je bit mesar gospodski! Nije satarluk ka prije. Danas lipo tele zakolješ nakon boksa za omamljivanje. Gušt ti je radit, sva tehnika je tu, jedino naživo kolješ ako imaš halal-certifikat – ja ga nemam, ne isplati se, slaba je potražnja. Plaća nikad bolja, do dvi iljade eura bez problema plus mesa šta svaki spretan mesar uvik malo štipne sebi za ručak – navodi Ivan Šakić.
Osobno je protiv bilo kakva potkradanja, pa čak i ono "usitno", vidi se da je školu učio – u Njemačkoj.
– Jesan, sa pet godina me mater (kad se razvela od ćaće) odvela u Njemačku – živija san u Frankfurtu i završija tamo malo jaču školu, iman i znanje "mesoprerađivač", to je ka škola plus. I dandanas se mučin s hrvatskon gramatikon, njemačka mi je bliskija. Vratija san se ka devetnaestogodišnjak u Hrvatsku, doša ovde kod oca radit s njin. Ovde, u rodno selo; ćaća je ima već četri svoje mesnice, ja san taj broj sad evo poveća. Uvik se u nas puno radilo, nije bilo ono "izopijaj se navečer u klubu", jesan ja dobija prvi BMW sa devetnaest godina, al‘ tribalo je to sve odradit. Prvo san janje zakla sa dvanaest; još se sićan onih lipih Uskrsa kad san sa pokojnim didom skupa kla... Ka naučnik san se slučajno uboja nožem u prsi sa šesnest godina, svinjska kost me isto jednom gadno ubola u ruku, jedan put mi je kuka pala na nogu i udrila me, ubola; sve je to dio našeg rizika, struke. Normalna stvar.
Disciplina u poslu bila je bez daljnjega: rođak, ja, ćaća – jedino u ljubavi imamo "gensku grešku" – tužno se smijulji mesar.
Pitamo ga otkud mu nadimak Prcko.
– Svi me po njem znaju, al‘ ne bi van sad baš to priča. Imamo gensku grešku, već san vam reka: ćaća je bija najžešći, šest puta se ženija, dida tri. Ja jednom, zasad – namiguje Ivan Šakić Prcko, mlada legenda iz mesarskih krugova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....