- Igračku karijeru želim završiti u Real Madridu. San mi je oprostiti se od igranja u klubu mog života, u mom domu - izjavio je Luka Modrić.
- No ne može se uvijek dogoditi ono što želiš - dodao je.
Vijest je brzinom munje prostrujala svim svjetskim medijima, objavio ju je i poznati ‘nogometni insajder‘ Fabrizio Romano, a potom se počela dijeliti svugdje. Luka Modrić karijeru će okončati u madridskom Realu. Ako mu dopuste, a ne vidimo nikakvih naznaka da to tako ne bi bilo.
Pala je u vodu tako velika akcija Dinama i Dinamovih navijača da se Luku vrati na Maksimir s ‘heštegom‘ ‘imalo bi smisla‘. Zakupio je Dinamo čak i stranicu oglasa u španjolskom sportskom dnevniku Marci, bilo je to simpatično i samome Modriću, ali ostalo je na simpatičnosti, a tražitelji će smisao morati potražiti drugdje.
I nema s Modrićeve strane ništa posebno sporno u tome da Real doživljava svojim klubom, s obzirom na to što je Dinamo bio proteklih godina i desetljeća, kako je funkcionirao pod vodstvom Zdravka Mamića dok je osvajao titule pred praznim tribinama, jasno je i kako i zašto malo tko može taj Dinamo doživjeti ‘svojim klubom‘. Luka Modrić, kojemu je formalno taj Dinamo lansirao karijeru, i Zdravko Mamić također, puno sretnije uspomene nosi iz Madrida. I ne samo zbog razine nogometa na kojoj je bio u po mnogima najvećem svjetskom klubu svih vremena, već i zbog odnosa čelnika kluba i navijača prema njemu.
Gorke titule
Dinamo je tek ove godine imao dostojnu proslavu naslova prvaka, nakon niza gorkih titula, gorkih i za njihove navijače koji ni sami taj klub nisu doživljavali svojim, a kako će onda Modrić koji je zarana otišao trbuhom za kruhom u daleku Španjolsku i tamo postao svjetska faca?
Modrićeva je rečenica prava pljuska, pešćurina, svemu onome što je Dinamo bio i predstavljao proteklih desetljeća. Teško mi je zamisliti da bi neki igrač ponikao u Hajduku izjavio nešto slično. Ako usporedimo Ivana Perišića, koji za Hajduk nije zaigrao praktički ništa do ovog povratka... Čovjek je kruh zarađivao po svjetskim top klubovima, tamo ostavljao duboki trag, a da bi sve to vrijeme sanjao trenutak kada će odjenuti Hajdukov dres. Jer Hajduk je njegov klub, klub njegovog života, njegov dom.
Kod Luke, nije to tako. Njegov je dom Madrid, njegov je klub Real. I ne možemo mu, sasvim iskreno ovo pišem, zamjeriti, znajući što je ostavio iza sebe. Ako se uopće sjeća toga što je ostavio. Ili je zaboravio?
Poljudske emocije
A nije lako to ni objasniti. Sve te godine, skoro 20 sezona bez titule na Poljudu... Bilo je i pregršt previranja na Poljudu, promjena načina upravljanja klubom, svega... A ipak je emocija čovjeka vezanog za Hajduk, čini se, posebna. Sjećate se izjave Alena Bokšića.
- Igra san za Hajduk i neke manje klubove vanka!
Baš u Bokšićevom stilu, ali to je ta ‘manta‘ koja se stvorila oko Hajduka, u stilu one ‘kineske‘ ‘svugdi pođi, kući dođi‘. Nešto čudesno i neobjašnjivo privlačno ima ljudima koji su nosili Hajdukov dres u tom ‘svetom klubu‘. Dinamo, pak, očito nije ostavio takve emocije na svoje velikane. Godine osvajanja titula stvorila su golemi prkos na Poljudu i nabujala je želja da samo čeka da prsne, a s druge strane na Maksimiru emocije kao da su izvitrile kao kad mineralnu ostavite par sati otvorenu.
Sad je taj Dinamo dobio neki novi zamah, vratili su se navijači, a ostavština Zdravka Mamića pokušava se premjestiti u reciklažno dvorište. No toliko je taloga ostalo da će trebati vremena dok neki novi Modrić osjeti da je Dinamo njegov klub, a ne Real, Manchester City ili štajaznam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....