- Organizirani lopovi idu od jedne do druge benzinske postaje i kradu gorivo i nema načina da se od njih zaštitiš. Ponekad bi djelatnik prepoznao da je riječ o lopovu pa bi istrčao van, a ovaj bi krenuo na njega automobilom spreman pogaziti ga.
Sve benzinske crpke imaju isti problem, pogotovo one na prometnim mjestima gdje je kradljivcu lako pobjeći. Problem je što se krađe ne sankcioniraju. Ovakav sustav u kojem država ništa ne poduzima lopovima šalje poruku - slobodno kradite jer vam nitko ništa ne može - govori nam Rudi Majdandžić, koji je pet godina u franšizi držao dvije benzinske postaje na Jadranskoj aveniji na ulazu u Zagreb koje su u ljetnim mjesecima tijekom turističke sezone u prosjeku svaki drugi dan bile na meti kradljivaca, a zimi otprilike jednom tjedno.
U pravilu je, kaže, riječ o osobama koje natoče gorivo u svoje automobile i odu a da ne plate, a najčešće na vozilima imaju lažne registracijske pločice pa im je gotovo nemoguće ući u trag. Događalo mu se da isti lopov u razmacima od nekoliko dana ili tjedana više puta tako ukrade gorivo, najčešće s različitim automobilima. Tako je nadzornim kamerama snimio čovjeka koji je jednom došao Volvom, a iduća dva puta BMW-om, uvijek s lažnim tablicama. Siromašni ljudi koji nemaju novca za gorivo, tvrdi Majdandžić, ne kradu na benzinskim crpkama, nego to rade pravi kriminalci koji se ničega ne boje, a voze dobre automobile i izgledaju kao fini ljudi. U 90 posto slučajeva su hrvatski državljani, no ima i stranaca.
Nakon što utvrdi krađu, trgovac na benzinskoj postaji može pregledati snimku s nadzorne kamere i obavijestiti policiju koja će napraviti uviđaj i tek za nekoliko mjeseci poslati izvještaj iz kojeg se može iščitati ime osobe na koju je vozilo registrirano. Naravno, pod uvjetom da kradljivac nije stavio lažne tablice.
- Da što prije saznam ime vlasnika automobila, znao sam se snalaziti na razne načine. Na primjer, zvao bih osiguravajuće kuće i lagao da sam udario automobil koji je kod njih osiguran te da zovem kako bih vlasniku nadoknadio štetu, a zapravo mi je trebalo samo njegovo ime. Kada bih kradljivce uspio dobiti na telefon, neki bi se ispričavali da su zaboravili platiti dok su mnogo brojniji oni koji bi mi još i nešto opsovali, lagali da to nije njihov automobil ili samo poklopili slušalicu - otkriva Majdandžić, koji je dobro upamtio debelog čovjeka s naočalama koji je do vrha natočio svoj bijeli Jaguar i kanistar u prtljažniku i pobjegao.
- Na automobilu nije imao tablice pa sam tražio po oglasnicima i našao taj isti automobil koji je bio na prodaju u jednom salonu rabljenih vozila. Prijavio sam ga policiji, koja je nakon desetak dana otišla u salon i nekoliko dana poslije čovjek je došao k meni i podmirio račun od oko 1500 kuna. Svejedno sam ga tužio, ali ga je sud oslobodio uz obrazloženje da boluje od dijabetesa zbog čega je zaboravio platiti. A ja sam morao podmiriti 1500 kuna sudskih troškova. Tada sam shvatio da zvanje policije i podizanje privatnih tužbi protiv počinitelja nema nikakva smisla - ističe Majdandžić i otkriva kako bi na svakoj benzinskoj postaji mjesečno zbog krađa gubio u prosjeku oko 10.000 kuna, što je ozbiljan novac. Neki vlasnici za gubitke djelomično terete zaposlenike, no on to nikad nije radio.
Probleme su mu zadavali i pripadnici navijačkih skupina, obično mladići u dobi između 15 i 25 godina, koji bi u skupini upali u trgovinu na crpki i počeli puniti košare. Prodavaču je bolje da ih ništa ne pita jer će još dobiti batine. Katkad su stoga, kaže, prije i poslije velikih utakmica na nekoliko sati zatvarati benzinsku postaju.
- Znao sam nekog od tih mladića pitati što radi, a on bi mi otvoreno u lice odgovorio: ‘Kradem.’ Jednom sam uhvatio svog djelatnika da krade bonove za mobitele. Otišao sam ga prijaviti na policiju. Prvo je policajac sat i pol mene provjeravao, a onda me optužio da sam ja kriv jer nisam dobro organizirao posao i time djelatniku omogućio da krade. Za mjesec dana sam opet došao na policiji da bi mi taj isti policajac zaprijetio da će mi poslati inspekciju i govorio mi da on ima prečeg posla nego se baviti mnome - priča nam Majdandžić, koji danas ima trgovinu bicikala u kojoj, srećom, nema krađa.
Imaju li problema s krađama i kako se štite pitali smo i Inu koja ima najveću mrežu od 390 maloprodajnih mjesta u Hrvatskoj za prodaju goriva. Odgovorili su nam kako je na većini mjesta postavljen videonadzor, a planiraju ga postaviti i na preostala. Također, kažu, sva su mjesta opremljena posebnim, tzv. drop-in sefovima pri korištenju kojih radnici nemaju pristup dijelu sefa u kojem je novac.
- U 2019. godini broj razbojništava, pokušaja provala i provala je smanjen u usporedbi s prijašnjim godinama, kao i broj bjegova s prostora postaje bez podmirivanja računa. Kad se to dogodi, prodavači su u mogućnosti utvrditi podatke o vozilu te šalju prijavu najbližoj policijskoj postaji. U suradnji s policijom poduzimaju se aktivnosti u cilju nadoknađivanja štete za neplaćeni račun- ističu u Ini.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....