DUNJA BONACCI SKENDEROVIĆ

ISPOVIJEST MAJKE KOJA JE POSVOJILA DVIJE DJEVOJČICE 'Bit ću im majka cijeli život. Što god da se dogodi, one će meni zauvijek biti moje'

Godišnje se u Hrvatskoj posvoji stotinjak djece. Iako mnogi posvojitelji žele malu djecu, bebe, Dunja i njezin suprug posvojili su djevojčice, biološke sestre, kad je starija imala pet, a mlađa dvije godine
 Sandra Šimunović / CROPIX

Dvije plavooke, pjegave šumske princeze. Tako svoje kćeri od 12 i 9 godina opisuje Dunja Bonacci Skenderović koja poput većine zaposlenih majki od jutra do mraka usklađuje brojne obveze kako bi što više vremena mogla posvetiti svojim djevojčicama koje, u skladu sa svojom dobi, već ispituju i granice majčine tolerancije, pa znaju biti i poprilično jezičave. Ali Dunja zna da je i ona u toj pretpubertetskoj fazi bila takva, a suprug Robert često joj ukaže na situacije u kojoj se starija djevojčica ponaša kao da je njezina kopija. Majčinstvo ju je, ne dvoji ni sekunde, učinilo boljom osobom i uljepšalo joj život. Ponosna je na svoju skladnu obitelj, kao uostalom i mnoge druge mame, ali ipak s jednom razlikom, koja je doduše u svakodnevnom životu sasvim nebitna – Dunja svoje kćeri nije rodila, nego ih je posvojila, u isto vrijeme, prije sedam godina kada je starija imala pet, a mlađa dvije godine.

Djevojčice su biološke sestre, a njihovim biološkim roditeljima je roditeljstvo oduzeto sudskim rješenjem zbog razloga koji Dunji i njezinu mužu nisu poznati, niti išta znaju o tim ljudima, a nije i da ih zanima. Možda je sasvim dovoljno reći da je starija curica prvi put rođendansku tortu i slavlje doživjela za svoj peti rođendan. U zagrebačkom domu svojih posvojitelja. Mlađa u dobi od dvije godine gotovo uopće nije govorila. Njihovi novi roditelji morali su se dobro potruditi da im nadoknade ljubav i pažnju koja im je nedostajala u prvim godinama života. I uvjereni su da su u tome uspjeli.

Mamine maze

Magistrica politologije Dunja Bonacci Skenderović rođena je prije 42 godine u Zagrebu, ali je djetinjstvo provela u Splitu, gdje je završila osnovnu i srednju školu pa kaže da je podjednako Dalmatinka i purgerica. U Zagreb se vratila na studij i tako upoznala Roberta Skenderovića, danas doktora povijesti zaposlenog u Hrvatskom institutu za povijest. Vjenčali su se prije 16 godina. Dunja danas radi u jednoj tvrtki specijaliziranoj za EU fondove, a karijeru je gradila u raznim udrugama, a neko vrijeme i u državnoj upravi. Zadnjih godinu dana je i predsjednica Udruge Adopta koja je 2010. osnovana kao grupa posvojitelja i potencijalnih posvojitelja, ali je do danas znatno proširila spektar svojih aktivnosti, posebice na samu posvojenu djecu. Taj posao radi volonterski, a piše i blog na kojem često obrađuje teme vezane uz posvajanje djece.

“Starija ide u peti razred, a mlađa u treći. Jako su bliske. Kao prave sestre vole se zajedno igrati, pa i potući. Starija je malo povučenija, sportski je tip i trenira odbojku i gimnastiku. Mlađa otvorenija, umjetnička duša i nema dana da barem pola sata ne pjeva po kući, od dječjih pjesmica do repertoara iz dječje serije ‘Violeta’ na španjolskom. Obje su mamine maze iako na početku to baš i nije bilo tako jer je život u disfunkcionalnoj obitelji na njih ostavio traga. Tek danas shvaćam da se one nisu znale maziti i da su bile pune strahova”, priča Dunja Bonacci Skenderović i dodaje kako su se ona i suprug, poput većine drugih parova u sličnoj situaciji, na posvojenje odlučili kada su shvatili da ne mogu imati biološku djecu, a htjeli su postati roditelji. Jako je, dodaje, malo ljudi kojima je posvojenje prvi izbor kada se zažele roditeljstva.

“Htjeli smo imati djecu, ali nismo htjeli godinama ići na medicinski potpomognutu oplodnju, nego smo se relativno brzo odlučili na posvojenje znajući da i to može biti dugotrajan proces. Važno je da iza takve odluke čvrsto stoje oba partnera. Odnos supruga i mene je uvijek bio skladan, a djeca su nam donijela nove sadržaje. Izgubili smo neko vrijeme koje smo imali samo za nas dvoje, ali to je dio roditeljstva. Ponekad kada djevojčice na kratko nisu s nama, uhvatimo se u razmišljanjima kakav bi nam život bio da ih nema. Možda bi bilo zabavno prvih pola sata. Kad nešto nemaš, možeš i bez toga, ali kada jednom dobiješ djecu, shvatiš koliko te ona obogaćuju”, govori ova mama.

Od trenutka kada su predali zahtjev za posvojenje Centru za socijalnu skrb do trenutka kada su postali roditelji, prošlo je osam mjeseci. Imali su sreće jer većina parova čeka između jedne i tri godine. Postoje, kaže, i samohrani posvojitelji, a to su u Hrvatskoj isključivo žene, iako zakon tu mogućnost daje i muškarcima. Godišnje se kod nas posvoji oko stotinu mališana.

Nakon predaje zahtjeva potencijalni posvojitelji prolaze psihološka i druga testiranja, kao i pripreme za posvojenje koje provode i udruge poput Adopte i koje su danas obavezne, a prije sedam godina nisu bile. Danas postoji i registar u kojem su imena svih potencijalnih posvojitelja u Hrvatskoj koji su prošli obradu i čekaju dijete čijim je biološkim roditeljima oduzeta roditeljska skrb. Iako je potencijalnih posvojitelja obično uvijek više nego djece, u pravilu nakon nekog vremena većina dođe na red.

Nakon nekoliko mjeseci Dunji su iz splitskog Centra za socijalnu skrb javili da u nadležnosti jednog drugog centra postoji četvero braće i sestara koji čekaju posvojenje. Dunja i Robert su u svojem zahtjevu napisali da bi rado uzeli dvoje djece u dobi do pet godina. Djecu koja dolaze iz iste obitelji, biološku braću i sestre, centri nastoje i zajedno dati na posvajanje, da ih se ne razdvaja. U ovom slučaju se našao još jedan par iz okolice Zagreba koji je odlučio usvojiti biološke brata i sestru Dunjinih djevojčica. Za koji dan Skenderovići su dobili poziv iz centra da mogu djevojčice posjetiti u dječjem domu u Nazorovoj gdje su bile smještene već otprilike godinu dana. Dunja nikada neće zaboraviti kako je tog prohladnog zimskog jutra na prvom katu sobe u Nazorovoj zapazila predivne oči svoje starije kćeri koja je bila u grupi s još nekoliko djece.

Zagreb, 160317.
Dunja Bonnaci predsjednica je udruge Adopta i majka dvije usvojene djevojcice.
Foto: Sandra Simunovic / CROPIX
Sandra Šimunović / CROPIX

“Trenutno sam se zaljubila u te oči. Manja djevojčica nosila je pelene. Dala sam joj komadić naranče, a ona ga je ispljunula u moju ruku. Narednih šest tjedana smo svakodnevno dolazili u Nazorovu i tamo provodili obično po nekoliko sati. Svi ti susreti bili su jako nabijeni emocijama zbog spoznaje da bi ta djeca uskoro mogla biti naša. Malo po malo smo gradili odnos i djevojčice prema nama nikad nisu pokazale negativan stav. Tada sam se najviše bojala da će mi moje dijete jednog dana kada se naljuti na mene reći – ti nisi moja mama. To se još nije dogodilo, a nadam se da i neće jer imamo vrlo topao odnos. Odmah smo im ponudili da nas zovu mama i tata ili po imenima, ali nikako teta i striček. One su nas odabrale zvati mama i tata”, priča Dunja.

Braća i sestre

U početku su joj, kaže, teško padale priče koje su slušali o njima, poput one da je starija ispodprosječno inteligentna. “S vremenom se ispostavilo da to nije točno nego da je samo bila zapostavljena pa je imala za svoju dob veoma siromašan vokabular, nije znala baš ništa nacrtati, no od početka je pokazivala naklonost prema nama. Čak se jednom i naljutila na nas, i to nam otvoreno rekla, jer je jedan dan nismo posjetili u domu. Tada sam definitivno znala – to je to. Napunili smo dječju sobu igračkama i doveli ih kući, a otprilike u isto vrijeme su posvojeni i njihovi brat i sestra koji danas imaju 13 i 10 godina. Redovito se posjećujemo i njih četvero se jako lijepo igraju i druže i tako razvijaju bratsko-sestrinske odnose”, govori Dunja Bonacci kojoj nije bilo važno tko su biološki roditelji njezine djece, ali danas zna da taj podatak može njima biti važan jer će možda poželjeti saznati više o svom identitetu kad navrše 18 godina i steknu zakonsko pravo uvida u spis o posvojenju.

Njihove djevojčice su bile dovoljno velike da znaju da im oni nisu biološki roditelji, no u slučajevima posvojenja sasvim male djece roditelji su im po zakonu dužni prije polaska u školu reći da su posvojena. U rodnim listovima njezinih djevojčica stoji njihovo novo prezime Skenderović, a nose imena koja su im dali biološki roditelji, iako zakon posvojiteljima daje mogućnost da djetetu promijene ime.

Vršnjaci

“Mene osobno uopće ne zanima od koga je moja kći naslijedila te predivne plave oči. Ne zamaram se genetikom. Zašto bih? Na to ne mogu utjecati. U razgovoru s kćerima sam uvijek iskrena. Od nas dobivaju informacije primjerene svojim godinama i znaju da s 18 mogu potražiti odgovore o svojoj prošlosti. Mislim da je dobro posvojiti dvoje djece, braću ili sestre, jer djeca tada imaju s nekime o tome razgovarati. Zato sada u Adopti jako potičemo druženje posvojene djece kako bi ona znala da nisu jedina na svijetu posvojena”, govori Dunja.

U rijetkim situacijama kad njezine kćeri spomenu biološku majku, za nju kažu – ona koja me rodila. Biološkog oca ne spominju nikad. Činjenicu da su posvojene, njezine djevojčice ne kriju od svojih vršnjaka u školi, a to zna i nekoliko nastavnika. “Neka djeca žele upoznati svoje biološke roditelje, a neka ne. Ne bih htjela da to ne učine zbog lojalnosti prema meni. Ako budu htjele znati gdje su i kako su živjele, zašto su bile oduzete biološkim roditeljima, ako budu htjele ispuniti tu identitetsku prazninu, ja ću im pomoći. Bit ću im majka cijeli život. Što god da se dogodi, one će meni zauvijek biti moje. Često sam se pitala što one misle tko im je mama. To sam pitanje postavila jednoj posvojenoj djevojci koja je upoznala svoju biološku majku i ona mi je dala nedvosmislen odgovor - da je njezina mama žena koja ju je posvojila. Meni je to bilo dovoljno”, naglašava Dunja koja se poput drugih posvojitelja znala i zapitati jesu li neki problemi njezinih kćeri ili njihova neposlušnost posljedica toga što su posvojene ili se i drugi roditelji nađu u sličnim situacijama sa svojom biološkom djecom.

“Sve manje ljudima govorimo da su nam kćeri posvojene jer mnogi to ne razumiju. Kao što ni ja ne razumijem što znači imati dijete s autizmom ili Downovim sindrom. Jednom se dogodilo da su jedni poznanici moje majke tvrdili da je starija kći ista baka kad je bila mala. Oni nisu znali da je posvojena. Dobro smo se nasmijali”, priča Dunja koja kod svojih djevojčica već dugo ne primjećuje da im je gubitak bioloških roditelja ostavio traume.

“Roditeljstvo je rudarski posao, posebno ako je dijete bilo zanemarivano ili zlostavljano. Ideš dan po dan. Ako previše razmišljaš, izludiš sebe. Imam brige kao i svi drugi roditelji koji svoju djecu vole i odgajaju. Ne bih rekla da smo muž i ja prema svojim kćerima popustljiviji zato što su posvojene. Istina je da im dosta popuštamo, ali to je zato što smo po prirodi ljudi meka srca”, s osmijehom govori Dunja.

Otkriva kako većina potencijalnih posvojitelja želi što manju djecu, bebe. No napominje kako malih beba spremnih za posvojenje gotovo nema, i to što je dijete tek rođeno nije roditelju garancija da će ono biti zdravo i da neće imati traume.

“Većina te djece doživjela je neku traumu i prošla nešto ružno u životu. Posvojitelji misle da će s manjom djecom lakše uspostaviti kontakt, ali onda im se nametne problem kako svojem djetetu reći da je posvojeno. Iz mog iskustva ne treba praviti razliku u dobi. Ako želiš postati roditelj posvojenjem, trebaš biti čist sam sa sobom i znati na što si sve spreman. Posvojenje je recipročan proces jer i dijete mora svoje nove roditelje posvojiti jednako kao i oni njega. I moji i muževljevi roditelji su odmah jako zavoljeli djevojčice kao i one njih. Gotovo od prvog dana ih zovu bakama i djedovima. Jako su bliske i s mojoj sestrom glumicom Ladom Bonacci, koju su inspirirale da napravi predstavu o posvojenju djece, a koja je 2015. dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju dječju predstavu”, ističe Dunja Bonacci Skenderović.

Sustav

Dodaje kako joj se nakon posvojenja nikada nije javio nitko iz Centra za socijalnu skrb ili bilo koje druge institucije niti iskazao želju da provjeri kako su se djevojčice snašle u novoj obitelji. Smatra apsurdom da ljudi koji posvoje dijete starije od osam godina nemaju pravo na porodiljni dopust, a baš takvo dijete koje je svašta prošlo zahtijeva da mu roditelj posveti mnogo vremena kako bi se povezali. No svjesna je da sustav ne može biti savršen te da su za sreću svoje djece ponajprije odgovorni roditelji.

“Moja iskustva su pozitivna. Roditeljski instinkti su mi brzo udarili u glavu. Nemam biološko dijete, ali znam koliko volim svoje djevojčice. Za njih bih učinila sve što mogu da budu sretne. Ne mogu zamisliti da bih ikoga mogla još više voljeti”, zaključuje Dunja Bonacci Skenderović.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 06:13