Osječka gimnazija jedina je na svijetu čija su dva učenika dobitnici Nobelove nagrade. Kemičari Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog, obojica počasni članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti među čijim je redovnim članovima čak 37 učenika i nastavnika iste te gimnazije. Pohađao ju je i utemeljitelj HAZU-a Josip Juraj Strossmayer, kao i trojica predsjednika Akademije Tade Smičiklas, Gavro Manojlović i Tomo Matić. Osječki učenici su i četvorica dopisnih članova HAZU-a.
Meteorolog Andrija Mohorovičić je od 1880. do 1882. tamo bio profesor geografije. Povjesničar Ferdo Šišić, matematičar Vladimir Varičak, pjesnik Dobriša Cesarić, slikar Zlatko Bourek, jezikoslavac Stjepan Babić, književni teoretičar i germanist Viktor Žmegač samo su neki od akademika poteklih iz osječke gimnazije čija povijest seže u doba Austro-Ugarske Monarhije, a i danas je na glasu kao najbolja u gradu.
Isusovački red
Prvu srednju školu Osijek dobiva 1729. godine, 42 godine nakon što se grad riješio stoljeće i pol dugačke osmanlijske vladavine. Riječ je o isusovačkoj gimnaziji u kojoj su prvi profesori isusovci, a smještena je u njihovoj baroknoj rezidenciji u Tvrđi. Učenici su uglavnom sinovi plemića, a te prve školske godine ih je bilo 51, što i nije tako malo za grad koji tada broji oko 5000 stanovnika. Gimnazija se zatvara već 1737. godine da bi ponovno s radom počela 1765. godine.
Josip II., sin carice Marije Terezije, 1777. provodi reformu školstva u cijeloj monarhiji kojom su postavljeni i novi standardi za rad svih gimnazija u Hrvatskoj u kojima školovanje traje pet godina. Kako je 1773. ukinut isusovački red, u osječkoj gimnaziji nastavljaju predavati sekularizirani isusovci da bi je 1778. preuzeli franjevci koje su je vodili do 1855. kada postaje svjetovna. Učenici su plaćali školarinu, a oni odlični iz siromašnijih obitelji mogli su dobiti stipendije.
Kao car, Josip II. 1787. godine za službeni jezik u svim gimnazijama svoje velike države uvodi njemački što je izazvalo negodovanje dijela profesora u Osijeku koji su se zalagali za hrvatski jezik, da bi nakon careve smrti 1790. bio vraćen latinski jezik, a 1848. je službeno uveden hrvatski.
Grad Osijek 1870. osniva nižu realnu gimnaziju koja ima tri razreda, a uskoro i veliku realku koja ima četiri niža i tri viša razreda. Prvu srednju školu koju su mogle upisati i djevojčice Osijek dobiva tek 1917. kada je s radom započela Ženska realna gimnazija. Broj učenika stalno raste pa ih je uoči Drugog svjetskog rata oko tisuću. Prva gimnazija muška 1947. mijenja naziv u Gimnazija “Ivo Lola Ribar”, a od 1966. se zove Gimnazija “Braća Ribar” da bi od 1992. nosila današnje ime – III. gimnazija. Od 1954. do tada isključivo muška gimnazija ima i prve mješovite razrede, a godinu dana ranije je uvedeno pravilo da gimnazija traje četiri godine i upisuje se nakon završene osnovne škole od osam razreda, kao što je i danas.
Prirodni spojevi
U prvim godinama 20. stoljeća gimnaziju u Tvrđi pohađa prvi hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička, kojem je pravo ime bilo Leopold. Rodio se 1887. u Vukovaru u obrtničkoj obitelji, a nakon očeve smrti s majkom i mlađim bratom došao je u Osijek gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Od 1906. do 1910. studirao je kemiju na Visokoj tehničkoj školi u Njemačkoj. Na fakultetu počinje surađivati s Hermannom Staudingerom te mu kasnije postaje asistent u Zürichu. Cijeli je život proučavao prirodne spojeve, surađuje s industrijom parfema, a od 1918. je profesor na Sveučilištu u Zürichu.
Nakon uspješne sinteze spolnih hormona, androsterona i testosterona, njegov laboratorij postaje vodeći na polju organske kemije, a 1939. zajedno s Adolfom Butendandtom osvaja Nobelovu nagradu za kemiju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata neki od njegovih najboljih suradnika odlaze, no Ružička dovodi u svoj laboratorij mlade znanstvenike, među kojima je i Vladimir Prelog kojem 1957., kada odlazi u mirovinu, i prepušta svoj laboratorij. Umro je 1976. u Mammernu na Bodenskom jezeru, a pokopan je u Zürichu.
Organski kemičar Vladimir Prelog rođen je 1906. u Sarajevu, gdje započinje osnovnu školu, a 1915. njegovi roditelji sele se u Zagreb, gdje upisuje gimnaziju čija dva razreda pohađa i u Osijeku gdje mu je otac dobio posao profesora. Pod utjecajem profesora Ivana Kurije, Prelog se tijekom osječkih gimnazijskih dana jako zainteresirao za kemiju koju studira u Pragu gdje je 1928. diplomirao, a godinu kasnije i doktorirao. Bavi se znanstvenim radom iz područja organske sintetske kemije i kemije prirodnih spojeva, a 1935. dobiva posao na Tehničkom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta. Utemeljuje istraživački rad u tvornici Kaštel, današnjoj Plivi i razvija sinteze sulfonamibiotika koji su do pojave antibiotika bili lijekovi protiv niza infektivnih bolesti.
Kad su Nijemci okupirali Zagreb 1941., Prelog uz pomoć Ružičke sa suprugom bježi u Zürich gdje s njim počinje raditi u laboratoriju za organsku kemiju na Saveznoj tehničkoj visokoj školi. Godine 1975. primio je Nobelovu nagradu za svoj rad na stereokemiji organskih molekula i njihovih reakcija, a godinu dana kasnije odlazi u mirovinu. Početkom agresije na Hrvatsku 1991. bio je jedan od 109 dobitnika Nobelove nagrade koji su potpisali apel za mir u Hrvatskoj. Umro je 1998. u Zürichu, a njegovi posmrtni ostaci pokopani su na zagrebačkom Mirogoju 2001.
Moždani udar na jezeru
Akademik Nenad Trinajstić kao kemičar je imao priliku i osobno upoznati obojicu nobelovaca. Posjetio ih je, otkriva, u Zürichu 1964. godine kada se Ružička više nije mnogo bavio kemijom, nego je bio jako posvećen svom cvjetnjaku. Trinajstića, tada mladog doktora kemije, ugodno je iznenadilo što je nobelovac znao njegovo ime, što znači da je pratio što se događa u njegovoj struci u Hrvatskoj. S Prelogom se, naglašava, susreo u njegovu uredu na fakultetu i dosta su razgovarali o raznim temama jer je mnogo znao o književnosti i umjetnosti i također je pratio rad hrvatskih kemičara.
“Prelog je bio veliki entuzijast za kemiju koja mu je bila mnogo više od zanimanja. Volio je dolaziti u Osijek”, ističe Trinajstić. Otkriva neke manje poznate detalje iz Ružičkina života pa tako i podatak da zbog rata nije otputovao u Stockholm kako bi primio Nobelovu nagradu nego mu ju je u Zürichu uručio švedski ambasador. Također je, nedugo prije smrti, na Bodenskom jezeru Ružička doživio moždani udar nakon kojeg je zaboravio sve jezike osim hrvatskog, pa je u pomoć stigao Prelog kako bi Švicarcima prevodio riječi svog starijeg kolege.
Trinajstić smatra da je u njegovo vrijeme gimnazija na učenike utjecala mnogo više nego danas, a bilo ju je i daleko teže upisati.
Dopisni član HAZU-a i upravitelj HAZU-ova Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku Antun Tucak, umirovljeni profesor osječkog Medicinskog fakulteta, također je učenik osječke gimnazije. Jako ga veseli da učenici te škole i danas osvajaju brojne nagrade na raznim natjecanjima posebno iz kemije i fizike.
Glavni tajnik HAZU-a, akademik Pavao Rudan, redoviti profesor antropologije na nekoliko zagrebačkih fakulteta, posebno ističe kako se na Medicinskom fakultetu u Osijeku nastava održavala tijekom cijelog Domovinskog rata.
“Potom je profesor Tucak pokrenuo izdvajanje Medicinskog fakulteta od Zagrebačkog sveučilišta i danas je to stožerni fakultet Sveučilišta u Osijeku. Danas je Osijek važan sveučilišni grad, hrvatski Oxford”, naglašava akademik Rudan.
Tucak je bio i prvi dekan osječkog Medicinskog fakulteta, a u gradskoj Kliničkoj bolnici osnovao je Urološku kliniku. Otkriva kako se rodio u Sovićima u Hercegovini, a u dobi od sedam godina je 1944. s roditeljima se doselio u Osijek, u kojem je završio osnovnu školu svete Ane u Aninoj ulici nasuprot katedrali, istu koju je pohađao i nobelovac Ružička. Gimnazija je, kaže, tada trajala osam godina, a od 1956. do 1964., kada je bio njezin učenik, imala je dva muška i dva ženska razreda.
“Predavala su mi i dva doktora znanosti, a do 1945. je čak polovica profesora imala tu titulu. Učenici su tada daleko više poštovali nastavnike nego danas. Gimnazija mi je dala temelje obrazovanja, kulture, ponašanja, ambicija...” govori Tucak te dodaje kako na svijetu nema gimnazije koja je dala dva nobelovca.
Spomenici u osijeku
Od ostalih škola, s dva dobitnika Nobelove nagrade među svojim učenicima mogu se pohvaliti još samo ekonomska škola u Budimpešti i jedna tehnička škola u Belgiji. On dobro pamti oduševljenje kustosa Nobelova muzeja u Stockholmu kad mu je rekao da je išao u osječku gimnaziju. Za razliku od kustosa koji je znao da su Ružička i Prelog išli u istu gimnaziju, to nije bilo poznato nikome od 15-ak osječkih studenata kemije kojima je Tucak na jednom predavanju postavio to pitanje.
Osječani se, smatra Tucak, imaju razloga dičiti svojim nobelovcima, pa su stoga na inicijativu Družbe hrvatskoga zmaja, čiji je on član, 2007. na kružnom platou ispred gimnazije, koji se zove Rondel velikana, uz bistu Josipa Jurja Strossmayera, postavljene i one nobelovaca – Lavoslava Ružičke i Vladimira Preloga, a trebalo bi ih biti još.
Današnja zgrada gimnazije sagrađena je upravo za tu namjenu 1880., a zbog svojih debelih zidova i stabilne gradnje u svim se ratovima koristila u sanitetske svrhe. Tako su se i u Domovinskom ratu u prizemlju i podrumu liječili ranjeni vojnici jer se te najteže 1991. u Osijeku nije mogla održavati nastava, a već u jesen 1992. škola je nastavila s radom.
Prema Tucakovim riječima, Tvrđa nije dovoljno znanstveno obrađena i stoga je HAZU-ov osječki Zavod, kojem je na čelu, prije pet godina pokrenuo znanstvenoistraživački projekt Osječka Tvrđa s ciljem izrade povijesnih znanstvenih studija i znanstvene monografije o važnosti Tvrđe tijekom njezina dvomilenijskog postojanja. Voditelj projekta je akademik Andrija Mutnjaković, arhitekt i rođeni Osječanin, koji je također od 1940. do 1948. godine bio učenik osječke gimnazije.
“Kad smo odlučili našim nobelovcima podići spomenike u Osijeku, zaključili smo da je najbolja lokacija na južnom ulazu u povijesnu Tvrđu koju treba afirmirati, a jedan od načina je i da je se poistovjeti s najznačajnim Osječanima. Spomenici ispred gimnazije učenicima daju poruku da i oni mogu jednog dana dobiti Nobelovu nagradu. Uz postojeće tri biste uskoro ćemo postaviti i četvrtu o kojoj se vode mnogi razgovori”, naglašava akademik Mutnjaković.
Ravnateljica Treće osječke gimnazije Snježana Barabaš-Seršić otkriva kako škola danas ima 617 učenika, nešto manje nego prije desetak godina kad su razredi imali 32 učenika, dok je danas po standardu taj broj manji. Za upis većeg broja djece nemaju ni prostora, a svake godine je daleko više kandidata nego što ih mogu primiti.
Apstraktno mišljenje
“Kroz razne predmete, kada se obrađuje neki sadržaj, uvijek skrećemo pozornost na naše učenike koji su postali svjetski poznati. Svoju tradiciju pokušavamo oživljavati kao motivacijski faktor za učenike koje tako usmjeravamo da se bave znanošću iako ona zapravo nje dovoljno cijenjena u društvu. Želimo im pokazati da je život znanstvenika uvijek bio specifičan zbog puno više uloženog napora nego trenutne koristi”, ističe ravnateljica dodajući kako joj nije nimalo lako naći profesore, a kamoli dobre profesore koji bi na primjer predavali matematiku ili robotiku jer želi da u njezinoj školi rade ljudi koji učenike potiču da promišljaju o problemu umjesto da od njih traže reprodukciju znanja.
“Škole koja poput naše imaju prirodoslovno-matematičko opredjeljenje njeguju malo drugačiji pristup s više izbornih predmeta i razvijanja apstraktnog mišljenja. Nije pitanje poznaje li profesor materiju koju predaje, nego kako će je prenijeti učeniku jer je cilj da učenik usvoji znanje koje će moći u životu primijeniti”, zaključuje prof. Barabaš-Seršić, koja je u ovoj gimnaziji maturirala 1971., a u njoj od 1977. radi kao profesorica matematike i informatike da bi 2001. postala ravnateljica.
Smatra poželjnim da profesori poput nje imaju emotivni odnos prema školi u kojoj rade. Osječka je gimnazija, kaže, među vodećima u Hrvatskoj po sudjelovanju i osvojenim nagradama na domaćim i međunarodnim školskim natjecanjima.
“Zagreb ima druge mogućnosti. Tamošnje gimnazije zovu svoje bivše učenike, sada studente koji pomažu u pripremi učenika za natjecanja. Mi nemamo te uvjete jer naši najbolji učenici najčešće studiraju u Zagrebu na PMF-u ili FER-u i nezgodno im je dolaziti u Osijek”, zaključuje ravnateljica te dodaje kako su njezini učenici među najboljima u Hrvatskoj u atletici te će ih sedmero uskoro sudjelovati na najvećem sportskom natjecanju gimnazijalaca koje se održava u Maroku.
