POZNATI ZNANSTVENIK

Nepoznati Ivica Puljak: 'Volim znanost, volim predavanja i snagu mi daje spoznaja da ljudi vole znanost. Politika je drugo, ona nije ugodna'

Kada sam počeo studirati, učio sam sve predmete tako da dobijem dva. Jedan me susjed isprepadao i uvjerio da moram jako puno učiti za dvojku. Izašao sam na ispite i iz svega dobio petice, osim marksizma. Marksizam mi je držao kasniji SDP-ov saborski zastupnik Marin Jurjević koji me, kada je vidio da je u novinama izašlo kako imam sve petice na prvoj godini osim iz marksizma, zvao i pitao što mu nisam rekao, jer bi mi i on dao pet
Ivica Puljak
 Tomislav Krišto / CROPIX

Ivica Puljak, poznati znanstvenik, profesor fizike na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu, jedan od članova internacionalnog tima na CERN-u, međunarodnoj instituciji za nuklearna istraživanja sa sjedištem u Švicarskoj, koji je tragao za Higgsovim bozonom, takozvanom Božjom česticom, te suosnivač stanke Pametno odlučio je dublje zakoračiti u politiku. Bit će kandidat svoje stranke na izborima za zastupnike u Europski parlament. Bio je to povod da otkrijemo sve nepoznate detalje iz njegove biografije, kao i motive za ulazak u politiku.

Rođeni ste u Splitu. Otkud su Puljakovi doselili?

- Tata je rođen u Zagvozdu, malenom mjestu pokraj Imotskog, a mama je rodom iz Miljevaca kraj Drniša. Kod me u Splitu netko pita odakle sam, odgovaram da sam Imoćanin jer se kod nas govori da si odonuda otkud je otac.

Rođen u pobžnoj obitelji, sve do početka studija Puljak je bio aktivni vjernik, a danas je potpuno siguran da Boga nema

Tvrdi geni.

- Dalmatinska zagora je specifičan prostor. Kao dijete sam često odlazio tamo i poprilično sam povezan s tim krajem. Dio djetinjstva proveo sam na selu, a dio na plažama i igralištima u Splitu. Imao sam izvanredno djetinjstvo i sentimentalan osjećaj prema Splitu. Mogao sam živjeti bilo gdje u svijetu, ali sam odabrao Split i Hrvatsku.

Zvuči idilično.

- Meni je bilo prelijepo. No, kad se pokušavam staviti u cipele svojih roditelja, uviđam kako njima nije bilo lako. Mama i tata imaju po četiri razreda osnovne škole i jako su teško zarađivali za život. Imali su nas četvero djece, tri kćeri i mene, i teško su radili i borili se da nas odgoje i postave na noge.

Gdje su radili roditelji?

- Tata je radio kao skladištar u različitim poduzećima, a na kraju je završio u Dalmi. Mama je bila domaćica. Kasnije su u jednom dijelu svog života zarađivali tako da su prodavali stvari na pazaru.

Sigurno nije bilo lako od jedne radničke plaće s četvero djece?

- Nije. Ali ja ne vidim da nam je bilo što u životu falilo. Nikad nismo bili na ljetovanju i zimovanju, ali nismo ni znali za te koncepte. Vikendima smo najčešće išli smo na selo, a tri ljetna mjeseca mi djeca smo bili na plažama i igralištima. Nismo osjećali da nam nešto nedostaje. Ali je u nama ostao osjećaj da moramo puno raditi ako želimo pristojno živjeti.

Što mislite, da vi i supruga imate samo osnovnu školu, bi li vaša djeca mogla postati uspješni znanstvenici poput vas?

- Možda bi i mogli. Mislim da i danas djeca u Hrvatskoj koja dolaze iz radničkih obitelji mogu puno napraviti. Imam studente iz siromašnih obitelji koji su dobri i mogu biti uspješni. Naravno, to nije sistemski tako postavljeno, ali nije bilo ni onda kada sam ja odrastao. Ni tada nisu baš svi mogli napraviti takav iskorak.

Sa suprugom Marijanom i njihovo troje djece

Imate puno interesa i hobija. Sviranje je jedan od njih.

- Sviram gitaru. Sam sam je naučio svirati jednog ljeta krajem srednje škole. Nemam sluha za pjevanje, ali imam dobar ritam, a drago mi je pjevati i svirati. Kako imam matematički um, mogu puno toga naučiti, i napamet ako treba. Pošto sam naučio svirati gitaru, počeo sam svirati u crkvi, ali i po vjenčanjima.

Je li vam vjera puno značila?

- U mladosti sam bio aktivni vjernik. Imam sve sakramente, išao sam u crkvu svaku nedjelju, a ponekad i svaki dan. Bio sam i na duhovnim vježbama. Na jednim vježbama smo se izolirali u samostanu i šutjeli cijeli vikend. Bilo je to izazovno i nije bilo lako. Kad šutite, morate razmišljati, preispitujete sebe i sve oko sebe. Bio je to ugodan period života. Upoznao sam tada puno dobrih ljudi koji su mi i danas prijatelji. To je trajalo do 25. godine. Bio sam vjernik i kada sam se počeo baviti znanošću. No tada sam svakoga dana sve morao preispitivati, kritizirati, sagledati iz raznih kutova. Usvojio sam taj mentalni sklop i takav karakter. Taj sam pristup pokušao primijeniti na religiju, ali nije išlo. Nisam mogao povezati znanost i religiju.

Je li se Crkva promijenila od tada do danas?

- Je. Tada je Crkva bila bliska narodu i dijelila je dobro i zlo s narodom. Bila je na neki način otpor vlasti. Mislim i da je intelektualno bila potentnija nego danas. Danas je blizu vlasti. Vlast često kvari ljude, a kvari i Crkvu.

Niste za vjeronauk u školama.

- Nisam. Država mora biti sekularna, Crkva i država potpuno odvojeni, a Crkva se mora financirati iz dobrovoljnih priloga vjernika. Država joj može pomoći prikupiti te prihode kroz dobrovoljne poreze, a ne da svi mi iz poreza milijardu kuna godišnje dajemo Crkvi. U tom kontekstu bi i vjeronauk trebao biti u crkvama, a ne u školama.

Djeca vam idu na vjeronauk. Jesu li to sami odlučili ili ste ih vi poslali?

- Mi smo razgovarali s djecom i oni su odabrali ići. Razumni smo ljudi i gledamo širu sliku u kojoj živimo. I mi i naša djeca. Cijela naša obitelj su vjernici, i to bih rekao, pravi i iskreni vjernici. Ne bi bilo dobro za njih, za nas, ali ni za cijelu obitelj s kojom provode puno vremena da ih izvadimo iz tog konteksta.

Jeste li sebi ostavili mogućnost ponovnog vraćanja Bogu?

- Čvrsto sam uvjeren da Boga nema i zato ne vidim tu mogućnost.

U što vjerujete?

- Vjerujem da oko nas postoje prirodni zakoni, vjerujem da svemir nema svrhu i neki viši smisao. Vjerujem da smo tu 70 ili 80 godina i da nakon toga nema ništa, da kad umremo više ničeg nema. To nije ugodna spoznaja, ali se ne treba varati. Treba shvatiti da smo sami odgovorni za svoj život i težiti da ga što bolje proživimo, a svijet budućim generacijama ostavimo boljim.

Vratimo vas u mladost. Bavili ste se nogometom i košarkom. Je li to bilo ozbiljno ili zezancija na ulici?

- Ja sam tipično dijete Splita, a svako dijete iz Splita sanja da igra u Hajduku. U Hajduku sam igrao četiri godine, od 12. do 16. No, košarka mi je bila draža. Igrao sam je na ulici. Kako bih sve naučio na satu, doma nisam morao raditi ništa za školu, pa sam imao dosta slobodnog vremena i stalno bio na ulici. Igrao sam košarku, nogomet, tenis, stolni tenis….

Naučio sam igrati gotovo sve sportove. I danas igram košarku s prijateljima. Igrao sam je za CERN, za njihov službeni tim, a u Francuskoj za svoje sveučilište i bili smo drugi u Francuskoj. Ona mi je kao neka vrsta psihoterapije. Tih nekoliko sati u tjednu kada uspijem odigrati košarku su mi najdraži trenuci. Košarka je jako dobra za povezivanje ljudi. Kamo god otputujem, uzmem loptu i odem na igralište. Za pet minuta se s nekim sprijateljim. Većina mojih prijatelja iz inozemstva su prijatelji s košarke.

Pratite li sportove?

- Jutro mi počinje s NBA ligom. Kad doručkujem, pogledam rezultate. Naša najmlađa kći Iva koja ide u sedmi razred također igra košarku. Veliki je košarkaški fan i nas dvoje zajedno pratimo NBA i navijamo za Golden State Warriorse.

Kako stižete sve to?

- Naučio sam puno raditi. Kontinuirano radim, relativno malo spavam. Volim znanost, volim predavanja i snagu mi daje spoznaja da ljudi vole znanost. Politika je drugo, ona nije ugodna. Ne tužim se, svjesno sam izabrao politiku, ali nije ugodna. No, to si kompenziram s drugim stvarima. Sjajno je kada mi dan počne s predavanjima u vrtiću. Kad vidim koliko djeca vole znanost, koliko su znatiželjna, kakva pitanja postavljaju, odmah je dan ljepši.

Kako ste završili u Francuskoj?

- Studirao sam elektrotehniku, a već na prvoj godini sam shvatio da me zanima fizika. Nisam mislio da ću biti znanstvenik, smatrao sam da nisam dovoljno pametan ni sposoban za to. U mojoj široj obitelji su dvije osobe završile fakultet, a jedan je ujak završio elektrotehniku pa sam je tako i ja upisao. Kada sam počeo studirati, učio sam sve predmete tako da dobijem dva. Jedan me susjed isprepadao i uvjerio da moram jako puno učiti za dvojku. Izašao sam na ispite i iz svega dobio petice, osim marksizma.

Dobio sam četvorku i to zato što nisam htio napraviti seminarski rad. Marksizam mi je držao kasniji SDP-ov saborski zastupnik Marin Jurjević koji me, kada je vidio da je u novinama izašlo kako imam sve petice na prvoj godini što je bila prava rijetkost, osim iz marksizma, zvao i pitao što mu nisam rekao, jer bi mi i on dao pet. Završio sam elektrotehniku, ali sam se uvijek želio prebaciti na fiziku. Na četvrtoj godini je došao profesor Daniel Denegri, jedan od naših najboljih fizičara u povijesti i idejni tvorac našeg velikog eksperimenta koji radimo u Ženevi. On je rođen u Splitu, mama mu je Francuskinja i živio je u Francuskoj.

On nas je spojio s CERN-om, a kada smo došli tamo, spojio nas je s kolegama s pariškog Ecole polytechnique. Tamo sam napravio diplomski rad, pa magistarski rad i na kraju doktorat. Bio sam tri godine na doktoratu, a u međuvremenu smo se Marijana i ja oženili i dobili prvo dijete - Emu. U Francusku sam otišao sam, a na kraju mog doktorata smo dobili Tomu i onda sam se vratio.

Jeste li francuski učili u školi?

- Nisam. Naučio sam ga tamo. U Parizu sam se družio samo sa strancima kako bih si kreirao atmosferu da naučim francuski jezik. Kada ne možete ništa drugo govoriti osim francuskog, onda ga i naučite. Doktorat sam napisao na engleskom, a branio na francuskom.

Prvo dijete, kći Emu, dobio je za vrijeme doktorata u Francuskoj

Kako vam je bilo otići u inozemstvo?

- Kad sam otišao u Francusku, već sam se navikao. Ali kada sam prvi put otišao u Švicarsku, osjećali smo se pomalo jadno. Došli smo iz siromašne zemlje, a tamo je bilo sve drugačije. Kada sam se zaposlio, plaća mi je bila 200 maraka, a jedan obrok na CERN-u je iznosio oko 10 maraka, što je značilo da bi dva obroka dnevno iznosila deset posto plaće. Prvih godina uopće nismo jeli na CERN-u jer nam je bilo preskupo. Sada iz te perspektive vidimo koliko je Hrvatska kao zemlja ipak napredovala.

Europa je, kao i mi, puna predrasuda. Jeste li ih osjetili?

- Nisam ih osjetio među svojim kolegama, ali s drugim ljudima to vidite i osjetite. Mojim kolegama je bilo čudno što sam govorio da ću se vratiti u Hrvatsku jer su svi drugi stranci željeli ostati u Francuskoj neovisno otkud dolazili. Nakon nekoliko godina, kada su došli na jednu konferenciju u Splitu, jedan od njih mi je rekao da mu je sad jasno zašto sam se želio vratiti.

Oni su Hrvatsku gledali na televiziji uvijek u kontekstu problema. Tu je bio rat, izbjeglice... U međuvremenu smo napravili pomake, ali me žalosti spoznaja da smo mogli napraviti deset puta više i bolje. Samo da smo bili bolje organizirani i da nam nisu upravljali političari koji jesu.

Optimistično nastupate prema sadašnjem svijetu?

- Gleda li se šira slika svijeta, on je bolji nego ikad. Naravno da nije idealan, ali danas u svijetu ima manje nasilja, siromaštva, nepismenosti i ratova nego ikad u povijesti ljudskog roda. Vjerojatno će se tako nastaviti i svijet će biti sve bolji i bolji. Za pedesetak do sto godina možda doista iskorijenimo glad, siromaštvo i nepismenost.

Ali, takav optimizam za svijet ne dijelim s optimizmom za Hrvatsku. Hrvatska ne hvata korak s modernim svijetom. Možemo biti pozitivni i reći da ne spadamo u zemlje trećeg svijeta, nego u razvijene zemlje. Milijardu i pol ljudi na zemaljskoj kugli živi najbolje, a tu je i Hrvatska. Pri dnu smo, ali smo tu.

U dvije stvari niste pozitivni. To su klimatske promjene i umjetna inteligencija.

- Mislim da su to veliki izazovi. Ne bojim se toga nego uvijek razmišljam što napraviti da spriječimo velike probleme. Ako dobro ne riješimo problem klime, sporije ćemo napredovati i imat ćemo puno problema. Podržavam mlade koji se bude. Tračak nade možemo tražiti u pozitivnim primjerima: kada smo se dogovorili da smanjimo plinove koji štete ozonu, ozonske rupe su se smanjile.

A umjetna inteligencija je možda najveći izazov u povijesti ljudskog roda. Ono što se sada događa je fantastično i otvaraju se sjajne mogućnosti. U Americi je prošle godine bilo 26 posto više robota nego pretprošle, a puno više radnih mjesta se otvorilo. Danas u Americi ima najmanje nezaposlenosti u povijesti.

Reći će vam ljudi da idete u politiku s pričom o globalnim problemima, a mi smo mala zemlja koja ni na što ne može utjecati.

- Dio smo svijeta i želimo biti dio razvijenog svijeta. Znam to iz osobnog iskustva. Mi smo u CERN-u dio velikog eksperimenta, najvećeg u povijesti ljudskog roda na kojem radi oko 10.000 ljudi, a nas je 30-ak iz Hrvatske. Tamo smo zauzeli svoje mjesto, ravnopravni smo i dobili smo mogućnost pokazati koliko vrijedimo. Tako je i s Europskom unijom čiji smo mali dio.

Prvo, mi u Europskoj uniji želimo biti ravnopravni članovi i razvijati je, a ne samo primati socijalnu pomoć kao što je to sada. Europski fondovi bi nam trebali služiti za razvoj. Morali bismo imati više samopoštovanja, jer ako ga nemate, ne možete ni od drugih ljudi očekivati da vas poštuju. Treća stvar oko EU, a tako treba biti i s ostalim, jest da bismo trebali pitati što mi možemo donijeti u EU, što možemo donijeti svijetu.

Što očekujete od politike?

- Da ja osobno i moja stranaka sudjelujemo u razvoju moderne zemlje kakva bi Hrvatska trebala biti. Politiku shvaćamo kao proces koji ne može trajati dvije, tri godine, a u njemu i mi učimo i odrastamo, naše ideje evoluiraju, prilagođavamo ih sredini. Učimo kako stvari mijenjati. Svatko tko je u životu nešto napravio zna da je to teško i dugoročno i to primjenjujemo i u politici.

S takvim stavovima ulazimo i u ove europske izbore koji su posebice važni, jer će se u skoroj budućnosti morati dosta toga mijenjati da bi i dalje bilo moguće Europu kao zajednicu država voditi u dobrom smjeru razvoja. Kao parlamentarni zastupnik EU na te promjene želim utjecati.

Među svoje hobije Puljak ubraja i gitraru, koju je svirao u crkvenom bendu Gloria

Kako je vaša obitelj uopće ušla u politiku?

- Kada smo kupili stan u novom naselju Pazdigrad, u novinama je pisalo da će se škola otvoriti dogodine. Ema, naša najstarija kći, tada je kretala u školu. Nije se otvorila dogodine, ni sljedeće godine. Od 2001. do 2008. svake je godine pisalo i govorilo se da će se otvoriti škola. Prošlo je sedam godina, bilo je jasno da neće biti škole i da se moramo nekako aktivirati. Okupili smo naše susjede i čak smo napravili nekoliko konferencija za novinare sa zahtjevom da se škola sagradi.

Političari vas saslušaju, obećaju, ali ništa ne naprave. Onda smo se prijavili za kotarske izbore. Oko 150 susjeda nam je dalo glas, i dobili smo dva od sedam mjesta u kotarskom vijeću. Kako se ostale stranke nisu mogle dogovoriti, na kraju je Marijana bila predsjednica kotara. Tada su nas i mediji primijetili, ali smo opet vidjeli da ne ide jer vas političari samo tapšaju po ramenu i rade svoje.

Onda smo 2013. godine izašli na lokalne izbore u Splitu, skupili stotinjak naših prijatelja, poznanika i napravili građansku inicijativu. U međuvremenu smo shvatili da europski koncept pametnih gradova odgovara našoj inicijativi, i s njim smo izašli na izbore. Kolega iz marketinga nam je rekao da nije dovoljno da se zovemo Pametan grad pa smo inicijativu nazvali Za pametne ljude i pametan grad.

Malo nam je bilo neugodno što je riječ pametno tako naglašena, ali je dobro prošlo, istaknuli smo se i dobili 10 posto glasova u splitskom Gradskom vijeću. Trebali smo gradonačelniku Baldasaru za većinu pa nas je pozvao na razgovore. Tada smo vidjeli kako politika izgleda iznutra. A ista je neovisno vodi li je HDZ, SDP ili druge stranke. Razgovor po prilici izgleda tako da vas pitaju što želite, vi kažete, a oni će vam to dati, ali očekuju bespogovornu lojalnost i ruke u zraku za sve što oni hoće, a da ih ništa pitate.

Mi to nismo htjeli. Rekli smo da ćemo podržati ono što smatramo dobrim. Tada se Baldasar okrenuo i otišao Kerumu. I to se pokazalo kao najgora opcija u povijesti Splita. S vremenom smo učili o politici i shvatili da trebamo postojati i na nacionalnoj razini. Uzeli smo naziv Pametno da imenom zadržimo vezu s Pametnim gradom. Sada stranka djeluje nacionalno, okuplja ljude koje su spremni strpljivo i predano raditi da od Hrvatske naprave modernu i otvorenu zemlju.

A što je bilo sa školom?

- Škola je otvorena prije dvije godine. Naša Ema je tada već bila na fakultetu, nije ni Toma više išao u osnovnu školu, nego je tek Iva krenula u nju i to u šesti razred.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. prosinac 2024 14:11