Anu ste već imali prilike upoznati. Studirala je kulturologiju, magistrirala rodne studije u Budimpešti i nedavno doktorirala filozofiju. Ipak, teoretiziranje ju nije ispunjavalo pa je odlučila sve to pretočiti u stvarnost i postati poljoprivrednica. Dobra hrana i Ana su se zaljubili na prvi pogled pa je tako Ana postala naša suradnica. Inače, piše i blog Anino povrće, na kojoj možete pronaći korisne savjete o pokretanju ove vrste posla kao i o svim iskustvima koje skuplja na svom putu. Ovog puta, Ana se okušala kao placarica, a priča ide ovako...
... I tako sam u subotu prije 6 ujutro sam došla na placu i s tih nekoliko kašetica stala na štand koji sam izrentala na taj dan. Na novom mjestu i ulozi u kojoj nikad nisam bila. Predstavila sam se susjedama, dvjema iskusnim, predivnim ženama koje su me uvele u život tržnice i zahvalna sam im na tome forever jer su mi dale potporu. I baš su žene i po’! Naravno da je bilo podsmijeha od strane nekih drugih susjeda u stilu da sam mlada, zelena, nemam dovoljno robe i otići ću prije nego što sam došla..
„Ma šta ja tu radim, samo se sramotim s tim mojim povrćem, ma smiju mi se svi, ajme sramote, zemljo otvori se! Jesam li ja normalna? Kompletno sam se zeznula u životu! Nepovratno! Ajde sad samo preživi sad ovaj dan i nikad se više nećeš pojaviti! Nigdje! Samo ćeš nestati i nitko više neće čut’ za tebe, kao da se ništa nije dogodilo, pa poslovi propadaju svaki dan, „Anino povrće“ je samo jedna od budućih propalih firmi..“Ali kako sam polako emotivno kužila da JA PRODAJEM SVOJE POVRĆE, HEEEEJ!, opuštala sam se.
Ipak, kad sam se počela pakirati za ća, dolazi meni lik koji drži štand iza mene i nudi mi posao. Ima slobodan štand do kraja mjeseca jer je žena koja je na tom štandu na godišnjem i pita me jesam li zainteresirana do kraja mjeseca raditi na štandu i prodavati njegovo povrće, a kad imam svoje povrće, prodajem i svoje? Kažem da ću razmisliti i javiti mu se.
U ponedjeljak u 6.15 došla sam na placu. I tako svaki dan do kraja mjeseca. Ova godina bila mi je teška, a ni vrijeme mi nije bilo naklonjeno. Cijelu Klanu sam obradila na ruke, sama, što je uzelo previše vremena. Skužila sam i da sam imala nerealna očekivanja prinosa za prvu godinu. Uzeli smo novi vrt na puno nižoj nadmorskoj visini i sad čekamo kišu jer je riječ o livadi koja se godinama nije obrađivala i zemlja je kamen-tvrda i da bi ju obradili, nužna je dobra kiša koja će dobro, barem jedno 20, 30 cm natopiti zemlju.
A placa? Placa je najluđe mjesto na svijetu! Koje mislim da se ne može u potpunosti doživjeti nego kad si s ove strane pulta. Kao neka „Cosa nostra“. Dan počinje već u 6 i kvarat. Sa svojim novim frendicama odem na kavu. Ja jedina popijem kavu, one drmaju po konjačić. |
Jutarnju kavu pijemo u retro baru kraj mesnice koji se nije promjenio od ’83, a ja volim osamdesete. Fali samo Mišo Kovač u pozadini. Ima jako dragih ljudi. Direktnih i iskreno dragih. Ima i onih koji su suprotnost tome.
Dinamika je fascinantna. Prije 6 ujutro već je odrađena trgovina povrća u zadnjoj ulici. Dogovor oko cijena, "čega se ima taj dan", koliko što košta... Odnosi među ljudima su fascinantni. Kako se ljudi kuže, dogovaraju, ugovaraju, prodaju, sve uz malo riječi. Stvarno sam imala sreću što sam ima dvije super susjede koje su me uputile u zakone tržnice jer sam naravno mogla pasti pod okrilje starih rospija koje su na tržnici od 1878, spletkarošica premazanih svim mastima. Par njih mi je svako jutro prolazilo ispred štanda, u prolazu me odmjerivši zlim okom dok su drugim provjeravale što imam na štandu.
Volim placu!
Obožavam ta jutra dok hodam do place i dan se tek budi. Placa je životno mjesto, osnovno, esencijalno, ogoljeno. Skužila sam da me stavi na mjesto. Kad sam izbedirana oko posla, razočarana što je tako teško i sporije nego što sam planirala, placa me vrati u ritam rada, skužim da je sve okej, da je u redu što imam strahove i teške osjećaje. Pa tako nastavim gurati, raditi, krčiti i stvarati taj svoj put. Toliko toga učim o sebi.
Skužila sam sam koliko mi je zapravo bila važna procjena drugih iako sam živjela u uvjerenju da nije. Na momente sam se preispitivala kako će mi biti kad sretnem poznate i što će oni misliti o meni. Hoće li me žaliti u stilu „vidi je, ma jadna“ dok ću im ja pokušavati objasniti kako sam ovo sama odabrala.
Još gore, što ako skužim da zapravo ovo nije što želim, a sad već nema povratka, sa starim životom sam prerezala i odbila barem dvije dobre poslovne prilike u struci? Strah. Iskonski strah. Zakoračiti u život koji sam odabereš i preuzeti odgovornost za to. Ali bogami se isplatilo. To su bili samo strahovi, a ja sam skužila što zaista želim raditi. Želim proizvoditi svoje povrće i prodavati ga na placi.
Placa ima i surovu stranu, kad je spor dan, nije lako stajati na mjestu, pogotovo na buri ili kiši. Zapravo sam ondje prvi put u životu toliko dugo stajala na buri u komadu. Smrzla sam se cijela! Ali ovo je svrhovito i jasno. Uložiš energiju, proizvedeš hranu, prodaš ju. Jasno i konkretno, smisleno da ne može smislenije. Nema onog osjećaja besmisla i prodavanja muda pod bubrege i osjećaja kroničnog nezadovoljstva. Da, znam da sam tek počela i da ću možda drugačije razmišljati za neko vrijeme. Ali od šarolikog dijapazona poslova koje sam radila, od rada u automobilskoj praonici, nekoliko godina konobarenja, rada na televiziji, u marketingu, dućanu, rada na faksu, mogu reći da se ovdje dobro osjećam.
Još članaka, receptića i savjeta pročitajte na Aninom povrću!