GOSPODIN VOZAČ: Na stazi nemilosrdan, izvan nje anđeo

Biti drugi znači biti prvi među onima koji su izgubili - jedan je od slavnih citata Ayrtona Senne koji nam govori toliko toga o prerano preminulom vozaču. Ne samo o njegovom pristupu prema utrkivanju, već i prema životu. Na stazi, Senna je bio nemilosrdan. Oni koji bi se usudili prestići ga, to bi vrlo brzo požalili. Bio je agresivan kada je trebao biti agresivan, miran kada je trebao biti miran. Ali van staze, Senna je bio sasvim drugačiji čovjek. Zvali su ga najinteligentnijim vozačem svih vremena. Bio je čovjek koji je podjednako dobro mogao pričati sa svojim mehaničarima, koji su ga svi redom obožavali, i igrati šah s ozbiljnim protivnicima.
Kad se birao dizajn Senninog spomenika, koji će biti postavljen nasuprot mjesta na kojem je poginuo, narod Imole nije izabrao dizajn u kojem Senna slavi na podiju. Ne, prikazan je kako zamišljeno sjedi na zidiću boksova u vozačkom odijelu, pognute glave. Kad je spomenik otkriven, dosta je Brazilaca bilo razočarano što kipar nije uspio uhvatiti Senninu sreću svaki put kada bi pobijedio na utrci. Ipak, drugi su tvrdili da je spomenik uhvatio dublje i mnogo neobičnije kvalitete trostrukog šampiona u sportu, u kojem introspekcija nije baš među najbitnijim faktorima za pobjedu.
Senna je imao sve što je potrebno za šampiona kakvog bismo vidjeli na filmu. Ali nešto drugo, nešto mističnije je očaralo obožavatelje koji ga dan-danas pamte i vozače kojima je on i dan-danas referenca. “Mi smo napravljeni od osjećaja”, rekao je Senna jednom kao opravdanje zašto se ne srami tako često pokazati svoje osjećaje, obično na samoj granici kontrole dok se borio za jednu od 65 prvih startnih pozicija ili 41 pobjedu s najžešćim protivnicima - Prostom, Nelsonom Piquetom i Nigelom Mansellom.

Senna je uvijek dugo i dobro promišljao sve što bi rekao i što to znači te se nikada nije bojao podijeliti svoje zaključke. Malo koji drugi vozač je bio spreman cijelom svijetu reći da je na zadnjem zavoju u Suzuki 1988. godine, nekoliko desetaka metara od mjesta gdje će pasti zastava koja će mu donijeti pobjedu i prvi naslov svjetskog prvaka, vidio lice Boga. Senna je bio vrlo religiozan čovjek. Vjera mu je bila vrlo osobna stvar, teško ju je bilo objasniti i još teže shvatiti, ali nije se moglo zanijekati da je uvijek bila prisutna u njegovom životu.
Oni koji su promatrali njegov uspon u Formuli 1 često su tražili objašnjenje zašto je toliko bolji od svih ostalih, ali nitko nije to tražio više od samog Senne. “Ponekad mi se čini da znam neke od razloga zašto radim stvari na način na koji radim u automobilu, a ponekad mi se čini da ih ne znam”, rekao je i dodao da postoje trenutci koji izgledaju više kao prirodni instinkt koji je u njemu. “Jesam li rođen s tim ili je taj osjećaj i instinkt narastao u meni više nego kod drugih ljudi, ne znam. Ali to je u meni i preuzima me s velikim intenzitetom.”
Manje privlačni dijelovi njegove karijere uglavnom izvlače neodređene odgovore među onima kojima je bilo teško pomiriti se s činjenicom da je Senna imao očiglednu osjetljivost i humanost istovremeno s gorljivim natjecateljskim nagonom koji bi Formulu 1 znao pretvoriti u kontaktni sport. Jedini izgovor koji se može dati za kontroverzne sudare, pogotovo one s Prostom i Mansellom, jest činjenica da je on bio duboko uvjeren da je u pravu.
Ne možemo znati što bi bilo da su se stvari odvile malo drugačije tog popodneva u Imoli, ali možemo predviđati. Rivalstvo sa Schumacherom 1994. bi nas sve zabavilo, ali teško bi se mladi Nijemac uspio othrvati Senninim napadima do kraja sezone. Zasigurno bi, onda, pokupio i titule u iduće tri godine, one koje su osvojili Schumacher, Hill i Jacques Villeneuve. To bi značilo da je Senna mogao biti sedmerostruki prvak do 37. godine. Naravno, kada bi ostao toliko dugo u Formuli 1, umjesto da oženi svoju dugogodišnju djevojku Adriane i posveti se obitelji.

Umjesto toga, imamo sjećanje na heroja čija je smrt uvela Formulu 1 u novo doba. Ne samo da su promijenjena pravila koja su osigurala da više niti jedan vozač ne pogine na utrci idućih 21 godinu, sve do užasne nesreće Julesa Bianchija, već je i F1 doveo na novu razinu popularnosti. Hvala mu na svemu.