Plovdiv u Bugarskoj je pravi balkanski grad, ali i vršnjak Troje i stariji od Atene

Na ostacima stadiona koji je u 2. stoljeću izgradio rimski car Hadrijan, iz bakrene smo si džezvice točili tursku kavu i lagano je pijuckali gledajući Đumaju, najstariju džamiju u Europi, a potom uživali u okusu Donera s piletinom, bugarske verzije grčkog Girosa... Tako bi se nekako u jednu rečenicu mogao sažeti naš doživljaj Plovdiva, sa gotovo 400.000 stanovnika drugog po veličini bugarskog grada, koji će 2019. ponijeti i titulu Europske prijestolnice kulture.

Foto: Ivan Lacković

Nakon Sofije, u Bugarskoj smo se baš zbog njega zadržali duže od planiranog (i tako već na početku kompromitirali cijelo putovanje, jer vremena baš i nismo imali za bacanje). No, nismo mogli ignorirati dobronamjerne savjete žitelja Sofije da na putu do Istanbula Plovdiv jednostavno ne smijemo zaobići. Za pravo im je davala i činjenica da je najveći svjetski izdavač turističkih vodiča Lonely Planet uz Zermatt, Chennai, Salisbury i Vallettu, upisao baš Plovdiv na top listu gradova koje obavezno treba posjetiti u 2015.

Od Sofije smo stoga avanturu balkanskim zemljama u neumornoj Rumunjki Daciji Lodgy nastavili.opušteno vozeći solidnom dvotračnom poluautocestom (tik do koje se ravnaju i prvi kilometri buduće autoceste). Prvo ugodno iznenađenje dočekalo nas je već na obodima Plovdiva, gdje neuređenost grada nije toliko dominantna kao u dvomilijunskom glavnom gradu. Uz već očekivana socrealistička betonska zdanja, tu je daleko više novih, modernih nebodera i shopping centara. Da nam sve što vrijedi razgledati bude pri ruci smještaj smo potražiti u centru, u prekrasnom starom dijelu grada koji nas je oduševio na prvu, pa smo tu već polako počeli zbrajati i dojmove s dotadašnjeg putovanja Bugarskom. Priznajemo odmah: s puno smo se predrasuda i vrlo malim, ali uglavnom i krivim predznanjem zaputili u tu balkansku zemlju, za što, među ostalim, krivimo našu tradicionalnu geopolitičku i povijesnu orijentiranost zapadu te njegovom nasljeđu i svjetonazorima. No, već i posjet Sofiji otvorio nam je posve nove vidike o toj zemlji... Šarmirala nas je netaknutom prirodom, srdačnim ljudima i fascinantnom baštinom, no ipak bi bilo pretjerano reći da smo i posve zaljubili u nju. Jer, da se razumijemo, nije tamo sve super. Balkanski štih, površnost i sirovost, ipak su i tamo vidljivi na svakom koraku, u ponašanju ljudi, standardu, prometnoj kulturi...

No, vozeći se Plovdivom naše su se oči stalno napajale ljepotom grada i njegovih brojih znamenitosti koje svjedoče o čak 8000 godina njegove povijesti i prema kojima jednostavno ne možete a da ne osjetite veliko poštovanje. Istražujući grad koji je vršnjak Troje i Mikene, a stariji i od Kartage i Atene, stekli smo dojam da smo u ogromnom muzeju na otvorenom, u kojem se već tisućljećima stanuje, gradi, stvara, ratuje, ruši, protjeruje, nestaje i tako u krug. Rijetko gdje u svijetu ćete naići na takvo što kao u Plovdivu, gdje su se stoljećima susretali brojne kulture. Trakija, Rimsko carstvo, Makedonija, Bizant, Grčka, Otomansko carstvo, od svih njih do dana današnjeg ostalo je ponešto, jednako kao i od bugarskog kraljevstva i kasnije komunističke narodne republike. Širom otvorenih očiju prehodali smo velik dio grada i fotoaparatom bilježili sve zanimljivosti i u susretima sa srdačnim ljudima sve više učili o Plovdivu. Pa i o tome kako je kroz povijest često mijenjao i ime. Prvobitno tračko naselje zvalo se Eumolpias. Filip II. Makedonski osvojio je grad 341. prije Krista i nazvao ga po sebi Filipopolis, odnosno Philippopolis. Kasnije tračko ime grada Pulpudeva, zapravo je prijevod tog grčkog imena, koje je, kad su Rimljani ovladali gradom promijenjeno u Trimontium, što na latinskom znači tri brda. Za ranog srednjeg vijeka i vladavine Bizanta ponovno se zove Philippopolis, a njegovih novi stanovnici Bugara prekrštavali su ga i u Paldin ili Plavdiv, dok se za Otomanskog carstva zvao Filibe. Europljani su ga zvati Philippopolis sve do 19. stoljeća, a Grci ga tako zovu i danas.

A on sad uz svu tu golemu baštinu nudi i smještaj za baš svaki džep, a obzirom na generalno pristupačne cijene, ovaj smo si put bez problema mogli priuštili i neke stvari koje su dosta iznad standarda inače najčešće uobičajenog na našim putopisnim avanturama. Za konak smo tako odabrali hotel Boris Palace, čiji se vlasnik, kako je bilo i za očekivati, zove Boris. Njegov mali, čist i udoban hotel smješten je u samom srcu starog grada, na brdašce s uskim uličicama iz doba bugarske renesanse, gdje svaka zgrada priča svoju priču. Do njega se dolazi prastarim putem sačinjenim od kocki, koji odavno treba obnavljanje, ali na kojem se naša povišena Dacia sjajno snašla.

U taj se dio grada inače ne smije ući autom, no kad smo čovjeku koji upravlja rampom na ulazu u stari grad rekli da noćimo kod Borisa odmah nas je propustio, a ni s parkiranjem uz kakvu prastaru zidinu nije bilo nikakvih problema... Noćenje u tom neobičnom hotelu platili smo ne previsokih 50 eura, a kasnije saznali da se tamo može spavati i jeftinije, ali u sobama koje nemaju prozore! Boris nam se pohvalio i kako tu rado dolaze i večeraju viđenije osobe bugarskog javnog i političkog života (na dan kad smo mi otišli na rani počinak tamo je navodno bio i bivši premijer), a posebno se ponosi time da ga je cijelog osobno uredio. No, u velikoj želji da posjetiteljima približi davno minula stoljeća i duh grada, nije se, jadan, očigledno mogao odlučiti za neki konkretni stil uređenja, pa je kičasto pomiješao sve stilove koji su ikada stigli u ovaj grad. Tako su se tu između replika jonskih stupova našli i bizantski manastirski vitraji, kupaonice su nešto između hamama i rimske kupelji, stolovi i stolci u restoranu su u barokom stilu, dok u spavaonicama caruju replike svjetiljka iz vremena Bizanta i zavjesa sličnih onima iz serije Sulejman. Iznad naših se kreveta našao i kičasta mazarija nama nepoznatog majstora, koji pokazuje brižnu bijelu kobilu uz koju trčkara radosno ždrijebe, a Borisu se vjerojatno činilo da uz nju najbolje paše posteljina sa crveno-crnim Versace zebra uzorkom… A ni to nije točka na i, jer je Boris na šank restorana stavio i vlastitu bistu, odnosno odljev svoje glave rađen po uzoru na kipove koji veličaju likove bugarske narodne heroja iz vremena Drugog svjetskog rata…. No, premda je cijepljen protiv dobrog ukusa, Boris se pokazao kao brižan i dobar domaćin, koji nam je ujutro u točno dogovoreno vrijeme spremio vrlo ukusan, tipičan bugarski doručak s nezaobilaznim jogurtom uz dodatak meda ili džema, što je prava delicija te još vruće pogače, lokalne suhomesnate proizvode i lubenica koliko god nam srce zaželi…

Bio je to odličan početak dana u kojem smo obišli brojne gradske znamenitosti, a posebno nam se svidjela glavna gradska šetnica koja spaja stari grad sa glavnim gradskim trgom i obližnjim Parkom cara Simeona. Centar je vrlo čist i uredan, a živa glazba koja je dopirala iz parka, gdje se oko velikog bazena skupila gomila ljudi privukla je i našu pažnju. Brzo smo otkrili da to njihov gradonačelnik upravo svečano otvara nove gradske fontane, što nas je, naravno, jednako kao i izgled parka, podosta podsjetilo i na Zagreb...

Nakon šetnje centrom puni impresija taksijem smo se vratili u stari grad, a pet prijeđenih kilometara platili smo tek 15 kuna, Najmanje ikad... Za kraj smo se u starom gradu odlučili počastiti u jednom od boljih restorana, Philippopolisu. Gdje smo za odličan biftek sa šparogama u umaku od gljiva i četiri pive dali, pogađate, upola manje novca no što bi za isto to morali izdvojiti u nekom prosječnom zagrebačkom restoranu. Dakle, nekih 250 kuna. I potom zadovoljno otišli na počinak, jer rano ujutro preko Rodopskih planina, s najvišim vrhom Goljam Perelik (2191 m), krećemo prema moru. Točnije - u grčku Salonu. A osim za nas, biti će to i ispit za našu Daciju, jer navigacija predviđa prelazak puta od 340 za čak osam sati…