‘Slučajni prolaznik’ - film koji je najbolje što prije zaboraviti

Ostat će upamćeno po tome i - nažalost - ni po čemu drugom. Jer, Patljakov “Slučajni prolaznik” po svemu je drugom film koji je bolje što prije zaboraviti. Ovaj film nije lako opisati, no možda bi ga se najbolje moglo definirati kao socijalnu antiutopijsku apokalipsu ambijentiranu među beskućnike u suvremenom Zagrebu. Junaci filma su skupljači boca ( Elizabeta Kukić i Igor Hamer) koji žive u mazohističkoj vezi punoj zlostavljanja i svađa i istovremeno trpe nasilje skupljačke mafije koju predvodi - jeste li iznenađeni? - Slaven Knezović.

Ako vam ovo zvuči kao komad europskog socijalnog hiperrealizma, u krivu ste, jer film više nalikuje “Mad Maxu” na Hreliću ili reviji alternativnog dizajna u SoHou.

“Klošari” su odjeveni kao postapokaliptični pankeri, žive u stanu koji izgleda kao neko kul umjetničko gnijezdo, a noćni Zagreb kao da se sastoji samo od pankerskih gajbi i hala pretvorenih u muzičke klubove. Sve je to skupa komično hiperdizajnirano, a s tim pod ruku idu i glumačke kreacije. Elizabeta Kukić, s imidžem vještice iz bajke, doima se kao da se pred kamerom zabavlja, no nažalost isto ne važi i za publiku filma.

Kakav je prvi hrvatski 3D? Nažalost, ako je suditi po prvoj projekciji u dvorani, tehnički jedva korektan. Slika filma je pretamna, rubovi slike neoštri, a Patljakova režija ne koristi naročito prednosti 3D-a pa se film doima dosta komorno i “flah”.