Last minute trudnica

Naša je kolumnistica ipak uspjela napisati zadnju trudničku kolumnu i planirala spojiti uskrsni doručak i porod, ali otišla je u bolnicu kad i magazin u štampu

Ha, ipak sam tu. Još uvijek hodam svijetom kao komplet 2 u 1. Službeni termin je 8. travnja. Dakle, ne više samo sitno brojanje, ovo je već brojanje na prste jednog para kokošjih nogica za juhu. Trudnoća i prenatalna pustolovina potomčice prošli su skoro puni krug. Odnosno, ja sam cijela jedan puni krug. Od slasnih dingača, kamenica i tripica od grdobine preko rižinih krekera i posnog sira. A završit ćemo u revijalnom tonu, uskrsnom gozbom u vidu mlade janjetine i krumpira ispod peke, paradajza, rotkvica i luka. To mi je najveća želja prije poroda. I planiram njezinu realizaciju pomnije nego Lex Luthor zavladavanje svijetom. Ova čežnja ujedno je i simptomatična za sveopće mentalno stanje kasne trudnice malo prije dana D, odnosno deložacije bebe iz maternice. Ćutim jak i neodoljiv poriv da iskoristim zadnje trenutke slobode i uživam u blagodatima proljeća i života. Potreba da se naspavam dok mogu (iako to tehnički nije lako izvedivo), pročitam knjigu do kraja, obavim frizera, upijem što više solarne energije, obavim last minute šoping… Ako neke žene poslije poroda hvata sindrom znan kao postporođajni blues, onda je ovo suprotno, nešto kao pretporođajna polka.

Tako se nedavno vikend proveo na relaciji Lovran – Opatija – Volosko. Ocijenila sam da je miljenje po Lungomare šetnici u tempu četa austrougarskih penzionera, u ovom stanju idealna tjelovježba i relaksacija za mene. Posebno bih se divlje i moćno osjećala kad bih prestigla pokoju bakicu. Dakako, područje je pomno odabrano i zbog visoke koncentracije zanimljivih gastronomskih sadržaja. Da, u ovim zadnjim raskalašenim danima dijabetičko-dijetalna stega malo je popustila, ali ne toliko da izmakne kontroli. Pa tko bi normalan odbio tartar od palamide i lignjice na šporko u Skalinadi, ili paštetu od ugora i brudet u Tramerci? Ili pak njuš i guc Tomčeva Amfora Rajnskog rizlinga ponuđenog iz ruku slučajno naišlog prvog sommeliera Hrvatske. Ali desert je ipak zabranjena zona, ispred koje povlačim crtu razgraničenja (ako ovo čita netko iz slastičarnice Orijent – molim, podebljajte zalihe sladoleda za ljeto jer morat ću puno toga nadoknaditi). Osim janjetine, ovih su dana fiksacija i jagode. Kao prvo, napokon je izniknulo nešto što nije dio monotonog zimskog voćnog asortimana. A kao drugo, zaplašilo me s raznih strana da su jagode najmoćniji alergen pa da ih je bolje izbjegavati tijekom dojenja. Vjerojatno panika bezveze, ali ne bih si oprostila da dijete osudim na vječnu apstinenciju od jagoda.

Ali, zaboga, proljeće bez jagoda!? Golih, u frapeu, sa šlagom, umočenih u otopljenu tamnu čokoladu, u kolačima, s jutarnjim žitaricama, u sladoledu… Neće ići. Zato sad naveliko mlatim surogatne španjolske i marokanske plastičnjače kao da su mi zadnje u životu. A poslije, kad dođu prave domaćice i njihove miomirisne šumske inačice, vidjet ćemo već.

Sigurna sam da je ova manična hiperaktivnost još izraženija zbog dolaska proljeća i jedva dočekanog buđenja prirode. Vjerujem da sveopće bujanje zelenila i mladih plodova na tržnicama veseli svakoga, a nama nesilicama predstavlja pravi preporod i melem za sva osjetila. Ushit nakon prelaska s konzervirane cikle na nježne mlade čimulice jednak je onome kakav bi valjda Jasmin Stavros doživio da u vlastitom vrtu otkrije vrelo vječne mladosti. Kakve vražje visibabe i jaglaci? Za mene su vjesnici proljeća mladi češnjak, korabice, zeleni izdanci svih vrsta, mladi kozji sir, uskoro i grašak… Što me podsjeća na još jedan važan projekt na pretporođajnoj to-do listi: prvo proljetno varivo s graškom i noklicama. Danas sam tako već stavila kvačicu uz natuknicu ‘prva fritaja od divljih šparoga’. Da, bezobrazno su skupe (jedini artikl na placu kod kojeg izbacivanje trbuha i čeznutljiv pogled ne izazivaju empatiju i makar minimalan trudnički popust), i inače bih ih iz principa išla sama brati i igrati lovice s poskocima ako treba, ali trenutačno nisam uračunljiva i ispunjavam si gotovo svaki hir.

Valjda potaknuti dugom apstinencijom, pojavili su se i vinski hirovi, odnosno dugoročni planovi i projekti. Svaka prava vinska mušica dugo će mozgati o tome koju vrhunsku hrvatsku buteljku iz još nepostojeće i nepoznate berbe 2012. izabrati da se brižno arhivira i otvori na nasljedničin 18. rođendan (dakako, više zbog mene nego nje). Već sam bacila mamac i pokrenula diskusiju među svojom šarolikom vinoljubnom bandom. Razmišljanja su zanimljiva i raznolika, ali otkrit ću samo da se bitka vodi između rasnog plavca, plemenitog terana i predikatnog vina. A kad vrijeme dođe, živi bili pa popili. No, nećemo čekati samo daleku 2030., kad svijeta kakav poznajemo više možda i ne bude. Lagano punim i svoj aktualni vinski podrum (laskav naziv za kutiju u šupi) finim kapljicama koje će doći na red nakon obustave dojilačkih dužnosti. Clai, Gracin, Radovan, Senjković, Baković… Čekaj dugo, pa pij malo, ali pij prokleto dobro.

Evo, to je otprilike struja svijesti poodmakle i već polulude gurmanske trudnice. Bilo je ovo zanimljivo gastronomsko putovanje u koje sam utrpala svega po malo i iskusila em brojne ugodne kulinarske užitke.

Pokušavajte ovo kod kuće: gurmanluk i trudnoća mogu skupa, samo treba malo prilagodbe, discipline i amortizacije. A sad slijedi početak jednog malo složenijeg životnog putovanja. Držite fige i, do čitanja!