Više priča o Ani i Aninom povrću potražite na njezinom blogu!
Anu ste već imali prilike upoznati. Studirala je kulturologiju, magistrirala rodne studije u Budimpešti i nedavno doktorirala filozofiju. Ipak, teoretiziranje ju nije ispunjavalo pa je odlučila sve to pretočiti u stvarnost i postati poljoprivrednica. Dobra hrana i Ana su se zaljubili na prvi pogled pa je tako Ana postala naša suradnica. Inače, piše i blog Anino povrće, na kojoj možete pronaći korisne savjete o pokretanju ove vrste posla kao i o svim iskustvima koje skuplja na svom putu. Ovog puta odlučila je s nama podijeliti iskustvo pokretanja posla od nule, a priča ide ovako...
Rekli su pos´o il fax!
Nakon gimnazije, buntovne adolescencije i par godina rada na baš svakakvim poslovima, od autopraone, konobarenja, dućana, televizije i marketinga (jer nisam htjela upisati faks po inerciji jer iskreno nisam znala što me zanima, a roditelji su rekli „ili faks ili posao“, ja sam na to rekla „pošteno, biram posao.“), upisala sam i završila Kulturalne studije na Filozofskom u Rijeci. Zatim sam nastavila svoju potragu za odgovorima na Rodnim studijima na Central European University u Budimpešti gdje su me proganjala i politička pitanja pa sam magistrirala na temu Foucaulta, Chomskog, anarhizma i pitanja ljudske prirode.
Tamo me negdje u Budimpešti zaintrigirala hrana jer sam živeći vani skužila da nemam pojma što jedem i da mi zapravo puno znači domaća klopa i vrt. Upisala doktorski studij na Filozofiji, zatim mi se ponudilo mjesto na projektu i pozicija znanstvene novakinje koju sam nakon nekog vremena s kiselinom u srcu odbila jer sam odlučila završiti doktorat i izaći iz sustava budući da sam htjela uroniti u praksu i baviti se uzgojem i kuhanjem hrane.
Grijani ured, brzi internet ili njiva? Njiva!
Rad na faksu me veselio zbog rada sa studentima ali mi se sam sustav kao takav, manje sviđao. Imala sam i jednu super ponudu, u struci, ali i nju sam teškog srca odbila da bi radila ovo što radim danas. Ne govorim ovo zbog foliranja već zato što je jako teško svojom voljom otići iz nečega što je veliko, naizgled sigurno, važno, željeno, poznato i u čemu se nalazite jako dugo vremena, to su teške i velike odluke. To govorim jer masu puta pomislim jesam li se životno pogriješila odbivši neke stvari i kiselina me u tom trenutku malo iznutra nagrize od tog pitanja iako znam da nisam. Bila sam neki dan na faksu na jednom okruglom stolu, malo me zapeklo oko srca. Na tren mi je tako zafalio topli ured s grijanjem i brzi internet. I filing (makar i lažne i kratkotrajne) sigurnosti da plaća stiže najkasnije 7. u mjesecu na račun.
Mislim da je hrana, uzgoj i priprema, strašno važno pitanje danas. Društveno pitanje. Filozofsko i životno pitanje. Mislim da trebamo proizvoditi hranu lokalno i da je većina hrane otrovni škart iz uvoza. Hrana gradi- doslovno. Uzgoj hrane nije degradirajući posao koji rade oni koji se nisu školovali i to nije posao od kojeg se treba bježati prema nečemu lakšem i gospodskijem već je hrana esencijalna stvar u društvu i treba se rekonceptualizirati poimanje same proizvodnje, pristupa i pripreme hrane i ljudi koji se bave njenim uzgojem.
Ne moraš imati milijardu hekatara
Od kad sam otišla s faksa početkom prošle godine, pokrenula sam vlastiti posao iz nule i sa znanjem koje sam skupljala nekoliko godina, a još učim, ponajviše iz svog iskustva. Teško je pokrenuti svoj posao iz ničega. Učim u koraku. Radim masu stvari odjednom, sijem, kuham, smrzavam se, pišem, očajavam, veselim se, posao mi je u stalno glavi, nema doć’ doma, zatvoriti vrata i ne razmišljati o poslu.
Naravno, pita se čovjek, a na čiji račun živiš dok se stvari pokreću, dok se posao ne razvije? Legitimno pitanje. Dok sam radila na faksu i imala stalna primanja, kupila sam masu alata, uložila u edukacije i obrazovanje i kupila njivu. Kad sam otišla s faksa, dok nije krenula sjetva, u tom prijelaznom periodu sam konobarila. Tužno ali istinito koliko te ljudi degradiraju kao „običnu konobaricu“, a kako malograđanski ostanu imponirani doktoratom.
Pokrenuti vlastiti posao bez kredita ili bekapa je jako teško!
Osim što učiš u hodu, na vlastitom iskustvu, tj. na metodi pokušaja, pogrešaka i ponovnog pokušaja i sve to košta živaca i kunica. Nemojmo se zavaravati; traje određen period koji treba otrpiti da se stvari uhodaju (pritom opet stradavaju živci). Ponekad mi je muka u tom blatu i htjela bih da je sve lakše i da me čeka na gotovo, ali zašto bi mi nešto pripadalo zdravo-za-gotovo? Iz blata treba to nešto stvoriti i ispoštovati vrijeme potrebno za to. Moraš se prepustiti nekoj drugoj sili, vremenskim (ne)prilikama, sezoni, sili vremena ili pomanjkanju budžeta u datom trenutku, važno ući u taj ritam i pustiti se što je jako teško mom „nazi“-sve-kako-ja-kažem-odmah-i-sada dijelu karaktera.
Na primjer, prošlo teško proljeće koje je donijelo sa sobom mraz koji mi je zeznuo masu toga u vrtu. Ponekad bih da je već sve uhodano i da sve funkcionira, rado bih premotala par godina unaprijed. Ali kužim da je sad vrijeme kad put moram mačetom stvorit i utabati ga dobro da bi poslije bilo kako želim.
U mojim vrtovima polako sve ulazi u ritam koji se stvara s vremenom, mislim da sam ih napokon postavila na dobre temelje. Ponekad očekujem nešto što uopće zapravo nije realno pa se razočaram, tipa da će odmah sve krenuti bez problema. Pa tako imam filing da sve ide jako sporo jer se s masu stvari i problema suočavam i rješavam ih, često sam zbedirana da sam žestoko pogriješila u životu ali nakon nekog vremena crnjak me prestane prat’ pa skužim da je zapravo sve super i nastavim se veseliti ko´ dijete na Mačo od čokolade (iako je meni vanilija uvijek bila draža).
Za pokrenuti svoj posao od nule treba vremena, strpljenja i para.
Na primjer htjeli smo dignuti plastenike na jesen, konstrukciju smo djelomično dobili s vrtom, u ostatak konstrukcije smo uložili, a za najlone trenutno nemamo para. Što znači da vrt čeka pa me to onda opet zbedira. Ali tako to ide. Kreditno sam nesposobna ali i da sam sposobna ne ulazim u kredite i nije mi san imati miljardun radnika ili hektara ili traktora, želim živjeti isključivo od svog rada, pretvarat energiju u rad i povrće koja mi se posljedično vraća u obliku kunica ili robne razmjene koja mi paše i to unutar gabarita koje mogu sama obrađivati.
Definirati ciljeve - važno!
Cilj mi je kontinuirani prinos nekoliko kultura i povratak na najluđe mjesto na svijetu – placu, s vlastitom robom, naravno uz radionice i kuvanje.
Često imam filing da kasnim. Ali zapravo tko određuje kriterije, kasnim u odnosu s čim ili kim? Ponekad se uspoređujem s drugima pa se izbediram jer imam filing da je nekome drugome lakše kad gledaš vrtove na televiziji gdje je sve skockano, vade mrkve od metra, pravi ingliš-garden, u usporedbi s tim imaš filing da je tvoj vrt bljuzga u magli usred Pechama iz „Mućki“.
Strahovi? Da i oni su sastavni dio!
Ponekad mi je bed što sam pokrenula blog jer imam filing izloženosti i ranjivosti (kao u onom snu koji svi sanjamo i u kojem su svi obučeni, a ti skužiš da si gol/a) ali baš ovim blogom sam odlučila autentično prikazivati stvari kakve jesu, bez uljepšavanja, točno kako mi se stvari događaju.
U vrtu niče polako luk, niče riga. Ostale listove tipa salatina, špinat, matovilac mi je prevelika količina kiše uništila i moram ponovno sijat ovih dana. Danas sam se od muke zbog toga rasplakala u vrtu ali to je takav posao, idemo dalje, sijem ispočetka. Plastenike završavamo, najlone stavljamo čim bude para. Ali malo po malo, mada duže od planiranog u mojoj glavi, dolazim k cilju, a to je kontinuitet u proizvodnji i prodaji povrća, uključujući i zimski period.
Brdo vremena me strah, preispitujem se često, skoro uvijek imam filing da idem u nepoznato, pere me tjeskoba često jer idem nekim putem koji nije utaban jer ga tek krčim al’ okej je, skužila sam da nije poanta ne bojati se, već bojati se cijelo vrijeme ali ići unatoč strahu i probijati vlastite blokade i strahove i ostajat u situaciji, ne odustajati. Mislim da je tako u svako poslu, ne samo ovom mom i to su očekivane i realne emocije u procesu pokretanja svakog vlastitog posla. Nekako mislim da je važno pričati o tome kako stvari jesu, a ne kako bi ih voljeli reprezentirati drugima. Onako, promatraš druge pa ti se sve čini da je drugima lepršavije, lakše, da je tebi teže iz iks razloga, a zapravo mislim da smo svi u istim osjećanjima, samo je bed to reć’ na glas.
Više priča o Ani i Aninom povrću potražite na njezinom blogu!
Još priča o Ani?
GDJE RASTE HRANA: Ana Smokrović biodinamički uzgaja povrće i kuha po makrobiotici!
ANINO POVRĆE: "Placa je najluđe mjesto na svijetu, a sve funkcionira kao neka Cosa nostra"