O čepinskoj Crnoj svinji posljednji put pisali smo prije dvije godine. Tada smo, podsjetimo, bili odlučili da nećemo ocjenjivati restorane, nego samo isticati one koji su se, nakon iscrpljujućeg i za neke pogubnog pandemijskog lockdowna, uspjeli vratiti i ustrajati u svojoj viziji. Za Crnu svinju to i nije bio velik problem jer je ona projekt Marka Pipunića, vlasnika Žito grupe, vodećeg proizvođača hrane u Slavoniji u čijem su portfoliju brojne ratarske kulture, od uljarica do žitarica, pa time i stočne hrane, kao i svinjogojstvo, govedarstvo i peradarstvo. Samim time, jasno je da Crna svinja većinu svojih potreba namiruje iz vlastitih resursa.
Crna svinja smjestila se u sto godina staroj štali od opeke. Uz glavnu restoransku salu koja prima 80 gostiju još su i manja, konferencijska, s 30 mjesta, zatim reprezentativna vinoteka sa stolom za 12 gostiju te impresivna kuhinja s popratnim prostorijama kakvu bi poželio svaki restoran. U drugom dijelu objekta je velika dvorana za svadbe i slične svečanosti koja prima 200 ljudi.
Mi smo tog petka, bez obzira na vrućinu, sjeli na lijepu natkrivenu terasu sa širokim pogledom (restoran je u krugu poljoprivrednog dobra, izvan naselja) pod čijim se svodom vrti desetak ventilatora. Iz ukoričenog jelovnika odmah je ispao i pažnju nam privukao posebno otisnut list ljetnog jelovnika, za koji smo od konobara doznali kako ga je osmislio njihov novi chef kuhinje Goran Kočiš. To je i nama bio prvi glas. Angažman kuhara pod čijim je vodstvom zagrebački Noel dobio Michelinovu zvjezdicu, a pritom Slavonca, dovoljno govori o ambicijama Crne svinje i njezina vlasnika.
S ljetnog menija odabrali smo dva jela: tataki crne slavonske svinje s lubenicom i čilijem (73 kn) te rižoto s trešnjama, slaninom i zelenim paprom (75 kn). Ljubazni konobar, očito naviknut na apetite domaćih gostiju, odmah nas je upozorio kako tataki nije baš obilno jelo, dok rižota ipak ima dovoljno, no mi smo ih ionako bili naručili kao predjela jer smo željeli probati i nešto iz standardnog jelovnika, s kojim smo već otprije bili upoznati. I chefovu juhu od pečenog celera, kao i onu koje se još dobro sjećamo, od perlinke (biserke) s noklicama, nismo naručili jer je bilo vruće.
Tataki je bio od sočnog, nemasnog lungića te, kao i onaj klasični od tune, samo kratko popržen i obložen sezamovim sjemenkama. Ciglica lubenice bila je posuta svježim začinima, među ostalim i mirisnom čili papričicom kojoj se ljutina mogla samo naslutiti.
Mliječni rižoto ipak nije bio s trešnjama, nego s višnjama, na što nas je konobar upozorio. Ali nije nam to uopće smetalo - trešnje ga vjerojatno čine svježijim, ali višnje su jako dobro funkcionirale uz tanke, staklaste listiće slanine crne slavonske svinje koje su se topile u ustima poput najfinijeg larda. Oba su jela bila jako dobra, lijepa i ukusna.
A onda smo s redovnog jelovnika - koji se nije bitno mijenjao i na kojem inače prevladavaju mesna jela od crne svinje, ali i ozbiljniji komadi junetine, svježe i odležane, a ima i janjetine - odabrali po jedno mesno i riblje jelo: lungić od crne slavonske svinje i smuđ sa žara (oba jela po 110 kn).
Lungić je poslužen uz mladi krumpir u provinom brašnu i relish od čvaraka. Iako je lungić stigao na drvenom tanjuru i jače pečen nego što nam je najavljeno (to je inače jedini komad svinjetine za koji se smatra da smije biti ružičast iznutra, ali crna slavonska već je nametnula nove standarde), vidljivi su pomaci u prezentaciji. Nisu to, naime, isti tanjuri kao prije dvije godine, ozbiljno pretrpani dobrom hranom, ali ova dva komada lungića ipak su više nego dovoljna. Cijeli mladi krumpir pržen je u "provi", grubljem brašnu domaćeg kukuruza, mekan i sladak.
Dva filea smuđa poslužena su s dosta začinjenim, hrskavim povrćem iz woka. Riblje meso bilo je prvorazredno, nježno, bez neželjenih mirisa mulja ili friteze. U Podunavlju još uvijek posvuda možete pojesti lijepe komade te cijenjene divlje riječne ribe, no njezin se plemeniti okus često izgubi u lošijim izvedbama.
Bilo je već dosta vruće pa smo u desertu odlučili uživati u unutrašnjosti restorana jer je bilo još rano i nije bilo mnogo gostiju. Jedan, nazvan Sklad maline i vanilije, bio je s ljetnog jelovnika, a drugi - glazirana kugla od pistacije - poznat otprije, zato smo ga i naručili. Punih, ali prirodnih okusa koje bismo prepoznali i žmirećki, nijedan nije bio presladak.
Vinska lista nije velika, ali su u njoj zastupljena pomno birana vina Slavonije i Podunavlja te po nekoliko iz ostalih naših vinskih regija.
Kad smo završili s ranim ručkom, restoran se već počeo puniti. Ništa čudno, ovaj još mlad restoran, smješten na posebno lijepom mjestu, neodoljivo je izletište koje nudi moderne inačice tradicionalne kuhinje od izvrsnih namirnica, a nije skup. Crna svinja očito, uz još jedan ili dva restorana u široj okolici, na istoku Hrvatske definitivno etablira specifičnu kuhinju kakvoj, sudeći po registracijama automobila, više ne odolijevaju ni gosti iz udaljenijih krajeva.
Hrana: 8/10
Ambijent: 9/10
Usluga: 9/10
Vrijednost za novac: 9/10