U prijevodu bi to značilo da supruga nije mogla da ne udovolji svom dragom, a mora da je to zaista radila iz volje jer s devenicama ima posla. Bele devenice, kobasice brašnjače ili meljne kobase, nadjevene su bijele kobasice koje su se u nekadašnja siromašna vremena pripremale često, a danas su prava rijetkost.
Za nadjev se koristi meso potrbušine ili dio od rebara, meso se ne melje niti sjecka, nego se reže u duge trake širine do 3 cm. Zatim se stavlja u pac dva do tri dana, dakle nasoli se, popapri, doda se i po želji mljevena crvena paprika, češnjak, voda, a ponekad i temeljac u kojem se kuhalo meso, iznutrice i kože za kobasice, krvavice ili prezvuršt.
Međutim, kako se nekada na mesu štedjelo i ono se jelo rijetko, u ove kobasice se dodaje i domaće kukuruzno brašno koje je potrebno namočiti vodom aromatiziranom češnjakom. Meso se potom uvaljalo u brašno pomiješano s mljevenom paprikom i paprom te se punilo ostatkom brašna u debelo svinjsko crijevo koje se moralo dobro oprati. Taj potonji, nimalo ugodni posao radile su žene i za njega treba imati želudac.
Stoga je, kad se uzme u obzir kompletna priprema ovih nesvakidašnjih kobasica, jasna ona rečenica s početka teksta. Za bele devenice treba imati volju i strpljenje. Crijeva su se prala i po dva dana i stajala su preko noći u pacu od vode, octa i crvenog luka kako bi se uklonio njihov neugodan miris. I onda opet ispiranje u toploj vodi, a miris bi potpuno nestao laganim dimljenjem devenica. Crijeva se ne smiju previše napuniti, kobasice ne smiju biti nabijene kako crijeva prilikom kuhanja ne bi pukla zbog bubrenja brašna, a i voda u kojoj se devenice kuhaju ne smije zakipjeti. Kuhaju se na laganoj vatri oko dva, dva i pol sata, a prije kuhanja se izbockaju nožem.
Devenice se zatim hlade i mogu se odmah jesti, no još im je bolji okus ako se stave na dim, a na taj način se dulje i čuvaju i potpuino se gubi eventualni zaostali miris crijeva. Kako se pripremaju bele devenice nama je pokazala gospođa Smiljana Kostelac iz posavskog sela Palanjek, nedaleko od Siska. U njezinoj kući su se ove kobasice oduvijek radile, a ona i dandanas oživljava stare recepture s kojima je odrasla.
- Meso se nekada šparalo, nije se jelo često kao danas, a ove sirotinjske kobasice primjer su kako se nekada ama baš sve iskoristilo, čak i crijeva koja bi se inače na kolinju bacila. Oni bolji primjerci mesa spremali su se za posebne ručkove, svečanosti i blagdane, a od drugog dijela radile su se i kobasice, no i one su se štedjele. Bele devenice i jesu i nisu kobasice. Imaju sličnu strukturu, no one bi nas ustvari zavarale kad se nisu jele one prave mesne. Kod nas bi se na to reklo: puna usta, prazna rit - kroz smijeh će gospođa Smilja.
- Kod pripreme devenica važno je imati dobro meso, i to ne ono krto, meso mora imati masnoće. Važno je i dobro brašno, odnosno mela, a u kobasici mora biti podjednako svega, ne smije faliti ni mesa ni brašna. I treba biti oprezan sa soli, ponekad je nije potrebno ni dodavati jer meso iz paca je već samo po sebi dovoljno slano - napominje Smiljana. U nekadašnja vremena hrana se drugačije vrednovala, nije se bacala i svakoj se namirnici pristupalo s poštovanjem, a bele devenice jedan su od takvih primjeraka. Danas je drugačije, težimo jesti zdravo, a opet se jede mnogo industrijski prerađene hrane koja nema ama baš nikakvu vrijednost i čiji okus nastaje neprirodnim putem.
Bele devenice kao i mnoge druge prave domaće kobasice ne mogu se kupiti u supermarketima ni pojesti u restoranima, čast iznimkama, odnosno onima koji drže do svog i do prave poštene domaće hrane. Ovo je bila hrana naših baka i djedova, prabaka i pradjedova, hrana koja je zapisana u nama, koja nas je obilježila kao i podneblje iz kojeg dolazimo. Bele devenice dio su i mojeg nasljeđa, no ne sjećam se da ih je itko u obitelji radio, već tada, za vrijeme mog djetinjstva živjelo se u izobilju. Međutim, zahvaljujući gospođi Smilji i domaćicama poput nje još se čuvaju stari običaji o kojima je lijepo slušati, ali i kušati ih.
Bez truda tih vrijednih žena koje i danas ugađaju svojim obiteljima tako što kuhaju svaki dan i od toga ne rade neku znanost niti se time hvale na sva zvona mnogi od nas danas ne bi nikada ni čuli za bele devenice i neka druga zaboravljena jela. One su te, a među njih spadaju majke i bake iz svih naših regija, koje su nas uče onome što vrijedi.
Bele devenice
| 2 kg mesa iz paca, potrbušina ili dio od rebara 1 kg kukuruznog brašna 1-2 žlice mljevene crvene paprike 2 dl vode aromatizirane češnjakom sol, papar svinjsko debelo crijevo |
Crijevo dobro oprati, smjesa će se puniti u vanjsku stranu crijeva, znači treba ga okrenuti. Meso izrezati na trake širine 2 do 3 cm. Brašno staviti u veću posudu, dodati mu mljevenu crvenu papriku i papar te malo soli i namočiti ga vodom u koju ste prethodno narezali dva do tri češnja češnjaka kako bi ju aromatizirali. Trake mesa uvaljati u brašno pa ih gurati zajedno s ostatkom brašna u crijevo. Zavezati krajeve kuhinjskim koncem, izbockati kobasice vrhom noža i staviti ih kuhati u vruću vodu koja ne smije vriti kako kobasice ne bi pukle. Kad su devenice kuhane ohladiti ih, rezati na šnite i poslužiti sa sirom i domaćim kruhom. Poželjno je devenice staviti na jedan dim čim će im okus biti još bolji, a i potpuno će nestati eventualni neugodan miris od crijeva.