BISTRO PRI ZVONCU: Od jako lošeg povrtnog rižota do odličnog bečkog šnicla!

Rani objed krenuo je lo- še po ovaj restoran u urbanističkom kaosu Vrbika, točno na zavoju gdje se veliko raskrižje Slavonske avenije naglo sužava na uličicu po mjeri nekadašnjeg Vrbika. Naručio sam rižoto s povrćem. Nisam očekivao nikakav spektakl, no nikako ne mogu razumjeti da kad imaš pedesetak jela na svom jelovniku, zašto među njima mora biti i rižoto ako ga ne misliš napraviti kako valja. Po krivom izboru riže i neprofesionalnom načinu kuhanja sasvim je očito da im je to nešto usputno.

Povrće za njega (tikvice, patlidžan, rajčice i paprike) pirjali su sve u isto vrijeme pa je tvrđa paprika jedino ostala kako valja, a sve drugo je bilo prekuhano. K tome, gdje god staviš papriku, znaš da će ona dominirati, pa je i ovdje ona preuzela glavninu okusa. Kako sam želio steći neki ozbiljniji uvid u ovaj dosta popularni restoran u kojemu nisam bio jako dugo i u kojem sam dosad jeo samo “roštilj” koji slovi za perjanicu njihove kuhinje, nisam se digao i napustio ga, nego sam naručio još čak dva jela. Svakim sljedećim uvelike su popravili prvi negativan dojam. Želio sam jesti gregadu, no sada je uopće ne kuhaju (?), nisam uspio niti s janjećom kaljom jer od gotovih jela kuhaju smo po jedno svaki od dana u tjednu. Uz svako to, doduše, piše na jelovniku, no ne i uz kalju, pa mi je jako profesionalan konobar pozornost svratio na čobanac, jer bila je srijeda. Molio sam ga da mi donese samo pola porcije i naručio za kraj još i bečki šnicl.

Koliko im je rižoto bio izvan svakog zanata, ovdje su kuhanju svoga današnjeg “gotovog jela” očito pristupili sasvim profesionalno. Miješano svinjsko i juneće meso, skuhano do razumne mekoće, kao i žličnjaci u vrlo ukusnom jušnom, tek blago ljutkastom umaku. Bečki šnicl za kraj bio je nadomak savršenstva i jako blizu uzora onih najboljih u gradu po kojem je dobio ime. Iako sam i ovdje već sit iskoristio mogućnost s jelovnika da naručim “malu porciju”, donijeli su mi šnicl koji je, baš kako tradicija nalaže, prekrio gotovo pa cijeli tanjur. Zlaćane, malo “napuhane” pohe, iako istučen do pola centimetra jako sočan, od dobre teletine, čak skoro sasvim ocijeđen od masnoće, ispunio je baš sve uzuse koje mu recept nalaže. Bio je toliko dobar da im nisam za zlo uzeo ni prekuhani krumpiri u salati pride. Koliko god da su s rižotom omanuli, ovdje se pokazalo da imaju sasvim dobrog kuhara. Stoji i opaska s jelovnika “To nije mjesto s trunčicama nečega na velikim tanjurima, to je restoran u koji zalaze gladni”.

Kako god to tumačili, porcije su im toliko obilne da se odavde sigurno gladan ne izlazi. Neorustikalni ambijent koji glumi selo u svojih su gotovo dvadeset godina postojanja, u želji da budu “gemitlih”, možda malo prekrcali bezbrojem sitnica i ukrasa, no sve spašava bujno raslinje kojega je toliko da ti i ne smetaju ni auti koji prolaze tik uz ogradu restorana. Njihov restoranski šumarak u vrtnom dijelu Zvonca u potpunoj je opreci s građevinskim neskladom oko njih. Ovdje je oduvijek glavni adut bio roštilj i peka, dobri su se, evo, pokazali i s pohanjem pa navijam da im usmjerenje i dalje ostane u tom mesnom stilu. A glede rižota za koji sam konobaru rekao sve kako sam ovdje napisao - nisu mi ga naplatili. Za naše restoranske prilike toliko neuobičajena gesta, a toliko normalna za dobar restoran.

Marko Todorov / Hanza Media

Odabir vina

Standardni izbor vina zagrebačkih restorana. Samo hrvatska vina. Vina kuće: “domaće bijelo”80,00 kn (1 l), “crno rinfuza” 95 (1 l), portugizac 60 (1 l). 22 butelje bijelih vina, 120 do 320; 24 butelje crnih vina, 130 do 400; 1 etiketa desertnog vina, 500, i 1 pjenušca, 40 (2 dl). 3 butelje bijelih vina istaču u čaše 20 do 26,00 kn (1 dl).

Cijene

Rižoto od povrća 50 kn, čobanac 35, odrezak bečki teleći (mala porcija) 68, krumpir salata 16, domaća pogača 5, kruh ispod peke 11.