Češki plemić inspiriran milanskom cotolettom "kriv" je za bečki odrezak koji je postao austrijsko blago

Jedno od najpoznatijih jela austrijske kuhinje je bečki šnicl. Bitno je da se koriste tanke teleće šnicle pohane u tavi na maslacu, a tradicionalno se poslužuje s malo džema od brusnica, kriškama limuna ili jednostavnom salatom od krumpira. Najbolje je koristiti frikando, iako se toleriraju i drugi komadi buta kao i komad leđa. Meso se mora istući do debljine od oko 3 mm. Meso treba dobro istući kako bi se sve žilice unutar njega rastegnule. Mora biti ravnomjerno tanko, a najbolje ga je tući preko prozirne folije kako se ne bi oštetila vlakna mesa. Sol i papar i šnicl je spreman za nastavak procesa. Zatim dolazimo do paniranja. Panirati treba neposredno prije pohanja kako se mrvice ne bi navlažile od mesa jer tada korica neće biti hrskava i kompaktna, već će se raspasti u masnoći. Inače. u originalnom receptu stoji kako prezli za pohanje moraju biti dobiveni mljevenjem kajzerica jer ona ima najbolji odnos kore i unutrašnjosti. Sljedeća faza je prženje u masnoći. Pravila nalažu da se šnicl mora pržiti u maslacu ili jos bolje pročišćenom maslacu. I da, on mora doslovno plivati u masnoći. Optimalna temperatura maslaca bi trebala biti 180°C.

Višak masnoće svakako treba upiti. Najbolje bi bilo ostaviti nakratko pohanac na rešetki da se ulje ocijedi, a korica ostane neoštećena toplinom.

Gmvozd/Getty Images/istockphoto

Jelo je zaštićeno austrijskim zakonom, a ako se želi zvati Wiener schnitzel, mora biti napravljeno od teletine iako mnogi restorani bečki šnicl rade od svinjetine jer je dostupnija i jeftinija ali to nije ispravno.Takav se šnicl ne smatra pravim bečkim jelom i naziva se Wiener schnitzel vom schwein (dosl. Wiener schnitzel od svinjetine) ili schnitzel Wiener art (dosl. šnicle na bečki način).

Unatoč tome što je ovo jelo jedno od najpopularnijih u Austriji, pretpostavlja se da je ovo austrijsko nacionalno jelo zapravo izumljeno negdje drugdje. Prema jednoj legendi, u 19. stoljeću austrijski general i češki plemić Josef Radetzky navodno je donio šnicle u Beč po povratku kući iz Italije, gdje je uživao u milanskoj cotoletti, jelu koje je vrlo slično bečkoj klasici.

Bez obzira na svoje pravo podrijetlo, hrskavi, ali mekani bečki šnicli i dalje su omiljeni u Austriji i šire.