"Da biste živjeli od meda trebate imati barem 200 košnica, a mi osim meda radimo i sjajne namaze"

Nakon što je krem med s dodacima predstavila na društvenim mrežama, obitelj Bošković iz Jakšića kraj Požege svojim je proizvodima pridobila naklonost čak i najvećih ljubitelja klasičnih inačica slatkih namaza. Na ideju je došao Ivan Bošković koji već dugi niz godina sa svojim roditeljima Anđelkom i Antom te uz malu pomoć brata Vedrana proizvodi ponajprije med od bagrema. Posjetili smo ih u njihovu domu, a onda nas je Ivan odveo i do košnica, gdje smo iz prve ruke, u društvu radišnih pčela, doživjeli proces nastajanja proizvoda po kojima je njihov OPG posljednjih mjeseci postao prepoznatljiv.

Med s kakaom i lješnjacima zdravija je inačica omiljenih čokoladnih namaza, dok su onaj s limunom, kurkumom i đumbirom, s propolisom i peludi ili pak onaj s uljem konoplje odlični za jačanje imuniteta. I sasvim neočekivano, ali posve opravdano, postali su pravi hit. Odmah na početku razgovora Ivan nam je rekao da je ostatak obitelji u početku bio prilično skeptičan oko novih proizvoda, no njegova je odlučnost, nasreću, na kraju presudila.

"Ljudi su se od samog početka dosta zainteresirali iako je, moram priznati, moja mama bila prilično zabrinuta. Rekla je da nitko neće htjeti platiti 25 kuna za malu teglicu meda s dodacima i da ljudi to mogu napraviti i sami", ispričao nam je kroz smijeh Ivan pa nastavio: "Moje je mišljenje da ljudi vole gotov proizvod i bio sam odlučan da probamo s manjim količinama pa neće biti prevelika šteta ako bacimo. Na kraju su se ljudi samo počeli javljati i tražiti sve veće količine. Prodali smo sve, potrošili zalihe lješnjaka kroz dva tjedna i dobili odlične povratne informacije od zadovoljnih kupaca. Mislim da za sve postoji tržište, samo treba probati."

Pčele su mu hobi kojem se rado vraća nakon što završi s poslom u obližnjoj srednjoj školi, gdje radi kao profesor matematike. No, priznao nam je, briga o njima nešto je što mu je usađeno od malih nogu. Njegovi su roditelji, naime, od djeda naslijedili stotinjak košnica i od kada zna za sebe, govori nam Ivan, njegova obitelj se brine o pčelama i proizvodi med. Danas su ipak nešto skromniji te posjeduju 80-ak košnica, od kojih godišnje proizvedu oko tonu meda. "Veći broj košnica ipak traži više ruku, a i s pčelama se nikad ne zna", objašnjava nam.

"Jako puno ljudi danas je zainteresirano za pčelarstvo pa čitaju knjige i kreću u posao bez prethodnog iskustva. Smatram da smo mi, zbog obiteljske tradicije, ipak u maloj prednosti. Moj je djed Nikola na vrhuncu svoje pčelarske karijere imao 450 košnica i bio je najveći proizvođač meda u Požegi. Mislim da to iskustvo koje smo stekli obilazeći košnice s njim ipak ima svoju težinu. S pčelama jednostavno treba znati raditi, specifična su bića. Primjerice, ova razdoblja s nekoliko toplih dana, pa nekoliko hladnih njima nikako ne odgovaraju. Ne odgovara im ni vjetar jer tada ne mogu letjeti. Proizvodnja meda je jako osjetljiv posao i lutrija je predvidjeti što će se točno dogoditi, jednostavno ovisiš o vremenu", govori nam.

S obzirom na porast broja pčelara u zemlji, jasno je da se od njih može dobro živjeti, no Ivan nam je objasnio da je za to potrebno imati barem 200 košnica, za što on i njegova obitelj, uz stalne poslove, trenutno naprosto nemaju vremena. Upravo su zato, uz klasične medene proizvode poput propolisa, meda od bagrema i cvjetnog meda, ponudu odlučili osvježiti novom linijom krem proizvoda.

"Krem med se radi pomoću homogenizatora u kojem se kristali meda razbijaju i on se ne može ponovno kristalizirati kao što je to slučaj s običnim, sirovim medom. Jednostavnije objašnjeno, on se miksa u određenim periodima i s točno određenim pauzama, sve dok se ne dobije kremasta tekstura. Tako postaje lakše maziv i poprimi drugačiju, svjetliju boju. Kada smo uspjeli dobiti ono što smo htjeli, rodila se ideja o dodacima. Danas u ponudi imamo šest različitih varijanti krem meda."

Jednoglasno smo se složili da je med s kakaom apsolutni favorit te da je idealan dodatak palačinkama, kolačima, zamjenjuje čak i kakao, a najslađi je ipak na žlicu, bez grižnje savjesti. Upravo je to i bio cilj, složio se s nama Ivan.

"Išli smo na stvaranje linije meda koja će biti onako, za gušt, kao zdravija verzija poznatih namaza. Isprobavali smo i testirali. Još se uvijek nismo složili oko toga je li 30% lješnjaka previše i 20% kakaa premalo, dodajemo li dosta konopljinog ulja ili limunovog soka. Još uvijek se igramo i ostavljamo mjesta za izmjene. Imamo jako puno ideja, tako da planiramo povremeno izbacivati nešto novo. Dobra nam je ideja, recimo, spoj kokosa, lješnjaka i meda ili meda i sušenih marelica."

Nakon medenog ručka i ugodnog razgovora, s Ivanom smo se zaputili i na nekoliko kilometara udaljeno polje, gdje obitelj drži košnice. Hrabro smo navukli pčelarska odijela i bacili pogled na uredno posložene košnice. Ivan nam je objasnio da na kraju rujna košnice više ne prazne, već se od tada prikupljeni med ostavlja pčelama za hranu, a u hladnije jesenske i zimske dane ih hrane šećernim sirupom ili pogačom. Upravo su ti dodaci, dodao je, način na koji se u okusu razlikuju dobar i loš med. Naime, med koji nastaje tako da se pčelama kroz cijelu godinu daje mješavina vode i šećera bit će daleko nekvalitetniji i neće se kristalizirati, zato je pčelama za toplijih dana, kada su u prilici, od kraja veljače pa sve do jeseni, najvažnije dati slobodne ruke. "One će same obaviti vrhunski posao", siguran je Ivan.

Način na koji Ivan Bošković komunicira s pčelama, onako opušten i kroz smijeh, jasno nam je potvrdio ono o čemu govori. Prilazi im, kako se nama kao laicima učinilo, s velikom sigurnošću, a to objašnjava dobrim poznavanjem njihova ponašanja. Dodaje da su za vrijeme našeg dolaska sjajno raspoložene, u suprotnom nam ne bi dale ni da se približimo, a zatim rukama vadi jedan po jedan okvir kako bi nam pokazao radišne pčele, rupe u koje se sprema propolis i kako zapravo nastaje med. Zaštićeni žutim odjelom, uz Ivanovo samopouzdanje, i sami postajemo mrvicu hrabriji pa se saginjemo, pipkamo, mirišemo, sudjelujemo u samom procesu te zaključujemo da je zbilja lijepo vidjeti takvu vrstu povezanosti između prirode i čovjeka, a još ljepše imati priliku okusiti proizvod koji je iz nje proizašao.