Dolina mandarina

Čak i uz manji urod, mandarine iz doline Neretve uvijek nađu put do gradova, tržnica, trgovina… Plovio i snimio Tom Dubravec, razgovarala Mila Batinica.

Sad vas slabije čujem, prilazimo priko Neretve – kaže mi Jole Medak na telefon dok plovi u kaiću, a ja pomislim kolike su šanse da takvo objašnjenje za pucanje veze čujem još koji put u životu. Razgovaram s jednim od uzgajivača mandarina iz doline Neretve, točnije iz Komina, mjesta koje se nalazi s desne obale rijeke. Zagrebačke tržnice i trgovine mandarine su već preplavile, najčešće upravo s oznakom “Dolina Neretve”. Čini se neobično, s obzirom na to da je ove godine urod manji za gotovo 40 posto. No, većina naših mandarina ionako završi u izvozu. Hrvatima je uglavnom dovoljno oko 15 tisuća tona godišnje.

– Suša od ove godine i promrzavanje od lani. Zato je loša berba, mi smo sve isto odradili. Tako je to uvijek, seljak radi, proizvodi, pa onda nadrlja – objašnjava Medak. Pokušavam ga utješiti time da je priroda neumoljiva i da se tu ništa ne može, ali mislim da me ne čuje. A i nije neka utjeha. Medaka, dakako, muči i otkupna cijena.

– Evo, danas sam ove sitnije proda po kunu i po. Kalibrirane idu po tri kune, tri i četrdeset. Sad se prodaju ove rane sorte, mi ih zovemo “ruske”. Ali nije to još, kako se kaže, proizvod za dicu. Prave mandarine bit će za dvadesetak dana – priča Medak te dodaje kako bi uzgajivači voljeli da je plod koji kupujemo na tržnicama “sladak i zrija”.

– Ako plaćate, onda ona mora biti u punoj formi – zaključuje Jole Medak. On ima 700 stabala mandarina, ali to nije sve čime se bavi. Tu su i masline i vinograd.

– Od mandarina se može peći rakija. I pekmez. Ali malo je jači okus. Sad će i limun, klementine, naranče će oko Božića. A bavimo se onim što imamo. Suhim smokvama, lozom, šipkom… – kaže Medak. Završavamo naš razgovor. Više me ne čuje od Neretve.