Druženje uz čobanac, najbolje druženje!

Piše: Sunčana Barušić

Snima: Marko Miščević

Sve je počelo s kotlićem. Bracinim kotlićem, odnosno kotlićem Bracinog tate. Pravim, bakrenim, teškim, ručne izrade. Gledajući taj kotlić već smo dugo razmišljali o tome kako bismo trebali pripremiti jedno druženje – uz čobanac.

Ideja je rođena, ali se realizacija vukla kao magla nad Zagrebom, stalno nam stajala u mislima, ali nikako da krenemo. A onda je puhnuo povjetarac, i to s mlađe strane (odakle je i logično da dolaze kreativni povjetarci), rastjerao je magluštinu i finalizacija se počela prikazivati u daljini. Naime, osim kotlića trebalo je nabaviti dosta stvari. No, društvo je veliko, podijelili smo zadatke i krenuli u akciju. O mjestu našeg, nazovimo ga blagdanskog druženja, jer počelo je doba adventa, nismo dvojili.

Naši domaćini Višnja i Robi velikodušno su, kao i uvijek, stavili na raspolaganje svoj vrt na zagrebačkom Srebrnjaku, donji dio kuće, pa onda i gornji… malo smo se proširili. U akciju su se uključili baš svi. Grga je preuzeo brigu o potpali – drva, odnosno najprije tanje, a potom debele cjepanice moraju biti suhe kako bi vatrica brzo zapucketala. Suhih drva iz svog vrta ima, pak, Petrin djed na drugom zagrebačkom brdu, Bukovcu. Za tren oka potpala se stvorila uredno naslagana uz kuću na Srebrnjaku.

Mateja je upregnula gotovo cijelu svoju obitelj. Mio, njezin tata, poslao nam je domaće rakije (kuhanje i filozofija oko pripreme čobanca i mora se započeti jednom ljutom). Anno Domini 2012 piše na etiketama koje je Mijo sam oslikao, a koje krase domaću komovicu, rakiju od krušaka viljemovki i orahovicu.

Divota, dobar početak imamo, idemo dalje. I dok su se Filip i Nevena dali u potragu za debelim svijećama, onima koje malo zadebljaju kad gore pa, kako kaže naš fotograf Marko, postanu jako fotogenične, Janko i Niko preuzeli su električni dio. “Nad glavama želimo velike svjetiljke, onakve kave se viđaju u filmovima”, rekli su i zaputili se našoj dobroj prijateljici Ivani koja obožava dizajn pa je logično da joj se dućan zove Dizajnholik.

Osvanuo je niz za vanjsku rasvjetu Bella Vista od Selaba. Jednostavno, a vrlo efektno (one male lampice koje smo pripremili za božićno drvce omotali smo po staroj kruški i prostrli po ružama Višnjine bake – mogu reći da imaju opako trnje). Ruku na srce, priprema čobanca vrlo je jednostavna, ali cijelo zbivanje oko nje uvijek je dobra prilika za grickanje “sa strane”. Karla nam je donijela brze pogačice od čvaraka.

Zna ona prema receptu svoje mame raditi i one prave, koje se preslaguju, ali ove brze njezini obožavaju, a… stvarno su brzo gotove. Mateja je ispekla pogačice od sira, a njezina mama Mira i teta Đurđa počastile su nas kolačima. Budući da smo željeli da svaki detalj bude u “stilu” čobanca, odnosno odlučili smo se pridržavati domaćih, klasičnih recepata, na pladnju su se našli medenjaci, pita mađarica, londoneri i kiflice.

Stipica je ekspert za vino. “Gemišti, kaj ste vi normalni?” rekao je i uputio se u nabavku dobre kapljice s odlukom u glavi: uz čobanac se pije dobro, puno crveno vino. Mora biti iz kraja odakle dolazi i čobanac, hrvatskog Podunavlja pa nije bilo dvojbe: Cabernet sauvignon iz Belja. Nije to slučajno: Belje Cabernet sauvignon proglašeno je najboljim hrvatskim crvenim vinom u sklopu 10. Zagreb VINOcoma, što je potvrdilo i priznanje koje je osvojilo u talijanskom Bergamu. Stipe je bio zadovoljan: tradicionalno, mekano i puno vino s aromama hrasta i zrelih šljiva čiju intenzivnost pojačavaju aroma kave, tamne čokolade, duhana i vanilije.

OK, dobro, imao je pravo. Boce nismo stavili u hladnjak, nego ih naslagali na kuhinjski element. Naime, uvijek treba čitati etikete, a na ovima piše kako punoća vina najbolje dolazi do izražaja na temperaturi od 18 do 20 stupnjeva. U kuhinji, gdje je Stipe (kojemu je, moramo priznati, pomagala i Seka) “iskrcao” vino, Robi i ja smo plakali. Naime, trebalo je narezati veliku količinu luka, jer nabavili smo i dosta mesa.

Obožavam tržnicu na Kvatriću jer poznajem svaku tetu, kumicu, pa tako imam i omiljenu mesnicu (dobro bi bilo uvijek imati mesara u kojeg imaš povjerenja – učila me moja mama). Gospođa Nada iz mesnice Žumberački sinovi bila je odlučna: “Za čobanac, hm… amaterske izrade? Pa onda treba uzeti meso svinjskog buta i juneće lopatice”.

I dok su neki plakali nad lukom, Vanja i Bojan sjeckali su meso na kockice. Vatra se rasplamsala, drvo je pucketalo i ugodna se toplina počela širiti oko kotlića (čiji je stalak stručno sastavio Miha) u koji smo ubacili domaću svinjsku mast, gomilu luka (pokrivenog suzama) i krenuli kuhati. Trebalo je vremena da luk posusta i omekša, a potom smo ubacili meso i podlili goveđim temeljcem.

Dobro je da smo imali pripremljenu mezu koju su nam također poslali Matejini roditelji (kobaje, špek, domaći sirevi), a na kruh smo si namazali mast i posipali je crvenom paprikom.

Naime, iz kotlića su se počeli širiti miomirisi, a želučani su sokovi naglo proradili. Stjepka i njezina prijateljica Svea odmah su donijele duboke tanjure – neka budu spremni, jer svi smo jedva čekali čobanac. Zapravo, najnestrpljivija je bila Nana. Pudlica koja se od količine ljudi koji su se stalno vrzmali po vrtu i kući te od mirisa hrane (koja je, nažalost, njoj zabranjena – no, dobro, ipak je dobila dva-tri griza špekeca) gotovo izbezumila.

Zimski su dani kratki. Počelo je za danjeg svjetla i, kako to treba biti, završilo u noć. Čobanac je bio odličan, ali najbolje od svega bilo je druženje. Mi smo udružili snage, u pripremi su sudjelovali i mladi i stari, bilo je puno smijeha, pjesme, priče, dokazali smo da za dobru zabavu nije potreban vrt s engleskom travom i savršenim gredicama, nisu potrebna jela čija imena ponekad i ne znamo izgovoriti, nego domaće, dobro poznato, začinjeno onim najvažnijim: prijateljstvom i dobrom voljom.

Tako želimo i vama, da se okupite oko stola s obitelji, rodbinom, prijateljima, dragim ljudima, da zaboravite sve ono loše što se dogodilo, da pozitivnim mislima i dobrom energijom uljepšate ponekad ne baš laku i ružičastu svakodnevicu.

Recepti svega finoga što smo papali su u našoj fotogaleriji!