Softverska tvrtka Mireo bavi se kreiranjem rješenja za GPS navigaciju pa na račun toga surađuje s glavnim proizvođačima automobilske opreme. Osim toga, bave se i inovacijama na području telematike. Ipak, kakve veze to ima s hranom, a kamoli s gastronomijom? I dok je većina ljudi osuđena na naručivanje gableca iz kvartovskih zalogajnica, ručak iz kartonske ambalaže ili u najboljem slučaju rano dizanje i nakuhavanje ručkova u šest ujutro, zaposlenici tvrtke Mireo gotovo da i ne znaju za takvu vrstu prehrambenih navika. Odnosno, zaboravili su u posljednjih godinu dana.
Naime, za njih četrdesetak kuha profesionalna chefica, a zaposlenici dolaze na ručak u grupama po desetero od 11 do 13 sati. Zamislite samo da vam svaki tjedan stiže meni koji nudi izbor od deset različitih jela, a svaki dan možete izabrati jedno od dva, kao što su tikvice punjene bulgurom i janjetinom te zapečene s malo naribanog ovčjeg sira u bogatom umaku od kopra i grčkog jogurta, pašta s kozicama s kremom od indijskih oraščića i pestom od bosiljka, egzotični curry s morskim psom ili možda tortica s brokulom i gorgonzolom. Zvuči li bolje bijeli ragu od junetine s bobom ili možda popečci od bulgura s feta sirom i salsom od pečenog povrća? Najbolje od svega, to vas, kao zaposlenika, ne košta ništa. Besplatno je.
"Tijekom pandemije restorani nisu radili punim kapacitetom, dobar dio vremena mnogi nisu uopće radili, a naši zaposlenici jeli su uglavnom lošu hranu. Nije bilo nikakve emocije. Teško da vas hrana iz kartonske ambalaže može razveseliti i napuniti dobrom energijom nakon čega ćete biti produktivni i kreativni", priča nam Ivica Siladić, direktor tvrtke Mireo koju vodi s bratom Leonardom, kako je nastala ideja o pokretanju institucionalne kuhinje u njihovoj tvrtki.
"Zakon kaže da mjesečno možete potrošiti do 1000 kuna po zaposleniku na prehranu. Ako to ne učinite, možete taj novac isplatiti u vidu božićnica ili nekih dodataka koje zaposlenici neizbježno troše na hranu. Zato smo odlučili opremiti kuhinju, što je na početku veliki trošak, ali ono što time dobivate dugoročno je nemjerljivo u novcu."
Tako je sve počelo. Ivičina i Leonardova dugogodišnja prijateljica Anita Margić profesionalna je chefica. Iako ju je početni entuzijazam zamalo odveo u sferu novinarstva, odlučila se za gastronomske vode. Završila je studij gastronomije u Italiji, a njezin životopis se poslije popunjavao top-imenima. Iskustvo koje ju je osobito obilježilo je suradnja s Anom Ugarković, silom koja je educirala generacije i generacije kako jesti dobro i kvalitetno, a pritom uživati i ne trošiti gomilu novca na pripremu obroka.
Anita je bila Anina desna ruka pri stvaranju jedne od njezinih turbopopularnih kuharica, zajedno su radile u emisiji "Kruške i jabuke" i na raznim edukativnim formatima. Anita je radila i u zagrebačkom bistrou Lari & Penati, zatim kod Bibicha u Skradinu, a svatko tko je barem jednom ondje naručio degustacijski meni ostao je bez teksta, u pozitivnom smislu. Šira javnost pamti je po angažmanu u poznatom kulinarskom showu "Kuhan i pečen", a osim toga, tu su još i neki inozemni restorani. Dakle, Anita je itekako potkovana kuharskim znanjem i umije jako dobro kuhati. Naravno da je upravo ona bila logičan izbor za chefa kuhinje.
"Dogodila se pandemija, pa dva potresa. Neko vrijeme nisam imala posao, a u proljeće prošle godine uslijedio je Leonardov telefonski poziv. Sjećam se da sam s društvom bila na nekom druženju i baš između nove partije badmintona i drugog gin-tonika zazvonio mi je telefon. Ne moram ni reći kako u toj životnoj fazi moja percepcija svijeta stane u rečenicu "ništa nema smisla", ali ipak odlučujem uzvratiti poziv. Leonardo mi je kratko i jasno rekao svoju ideju. Tada ga nisam shvatila ozbiljno. Tko bi pomislio da ti se u takvoj životnoj situaciji, omeđenoj prirodnim katastrofama i nezadovoljstvom poslovnom karijerom, nudi mogućnost da radiš u kuhinji normalne radne sate, kuhaš što god poželiš i imaš slobodan vikend?" priča nam Anita, a danas je potpuno jasno da se Siladići nisu šalili.
U samo četiri mjeseca kuhinja je složena, a Anita je počela kuhati za zaposlenike Mirea. Njezina desna ruka je vrijedan i talentiran Filip Žugaj koji je rodom iz Petrinje i pomagao je momcima iz udruge Chef kuha doma kad je trebalo nahraniti potrebite nakon katastrofalnog potresa.
Iako priča nalikuje kakvom američkom blockbusteru, ova je lišena bilo kakvog klišeja. Ujutro u šest peku se kosti za juhu, potom se kuhaju temeljci i dnevna jela, a već u 11 sati prva grupa sjeda za stol.
Ovo nije tek puka hranionica šačice zaposlenika jer u trenutku kad otvore vrata kuhinje, pred njima se nalazi prostrani dugački stol s kojeg direktno imate pogled na čarobiranje Anite i Filipa u kuhinji. Uzimaju svoj obrok s toplog pulta, a pred njima kao da se odigrava nova epizoda Netflixove uspješnice "Chef's table".
Osim jela koje Anita preskromno karakterizira kao "nešto turbo jednostavno", a podsjećaju na klasike iz zlatnog doba Malog bara, ona i educira svoje goste objašnjavajući im ljepotu određene namirnice, važnost sezonalnosti, a ponekad otkriva i svoje kulinarske tajne kako bi i oni mogli kuhati bolje kod kuće. Nikad ne ponavlja jela, ne želi upasti u zamku comfort zone i raditi na autopilotu. Ne želi servirati gostima samo ono što provjereno najviše vole, nego im pokazati kako maneštre, salate, riba i žitarice mogu biti cjelovit i jako ukusan obrok, i to bez dvostruke porcije kruha.
U posljednje vrijeme zaposlenici pokušavaju nagovoriti Anitu i Filipa da ponove neka jela koja su im se najviše svidjela, ali ne čini nam se da će im taj pothvat uroditi plodom. Prilično su neumoljivi kad je tjedni meni u pitanju. Namirnice koje koriste uglavnom su prikupljene pomoću poznanstava cijele tvrtke i malih domaćinstava, što je prekrasna zaokružena priča.
U trenucima kad smo potpuno zatrpani negativnim informacijama i kad nam se percepcija prirodno iskrivljuje u smjeru negativnosti, ovakve priče kao što je promišljanje tvrtke Mireo o zadovoljstvu svojih zaposlenika daju nadu da možda nismo potpuno zastranili kao društvo.
